Ponovo ti moram i imam potrebu pisati nekoliko redaka jer jedino ti me razumiješ i možeš mi pomoći da sama sebe natjeram da shvatim da moram zaboraviti prošlost i imati snage za dalje jer život nikoga ne mazi ma koliko se nama činilo da je onom što prolazi pored nas divno.
Nedostaju mi naše šetnje, naši razgovori, zajedničko slušanje ABBE, nedostaješ mi ti jer ti si jedini razumio moje oscilacije.
Znam da svi mi živimo život sa tugom, da mnogi tu tugu znaju potisnuti daleko od sebe. Ja živim dan za dan, ali ta tuga me prati poput sjene i ne pušta me od sebe kao da jedino mene voli i nije potrebna nikome osim meni. Umorna sam od tuge, od samoće, od boli, jer tebe anđele moj nema u mojoj blizini s tobom razgovaram samo u mislima i ti razgovori s tobom su moja radost, te ne želim da ikada prestanu. Zašto se morala dogoditi nesreća i ugasiti tvoj život kada si život toliko volio?
Godinu za godinom sudbina mi je sve gorča i teža, nemam snage niti volje ići dalje jer vjetar koji puše, puše jače i vrača me tamo gdje ne želim biti, ne želi mi vratiti tebe, jer ti se ne možeš vratiti i znam da si tužan zbog moje tuge, ali ona mi je jedini prijatelj koji me razumije. Sreća mi je okrenula leđa i neće mi se nikada vratiti iako zna da je trebam.
voli te tvoja seka