Sjetiš li se ponekada naših dugih telefonskih razgovora kojim smo si kratili vrijeme do susreta? Tvoj topao nježan glas uvijek se pojavi u mojim mislima kada padaju kiše. Nedostaju mi ti razgovori, nedostaješ mi ti jer jedino sam se s tobom osjećala sigurno, jedino sam s tobom šetala stazom posutom mirisnim laticama ruža.
Tek sada znam nakon toliko godina samoće da se nisam smjela udati iz inata, trebala sam se boriti za tebe, priznati ti da te volim, da si moj život.
Sjetiš li se ponekada mog osmjeha?
Znam ostale su mi uspomene koje bole jer ne mogu i ne znam voljeti sebe, ne znam hodati stazom sreće jer kada si otišao sreća je čvrsto zaključala svoja vrata ostavila me da se borim sa tugom, da pokušam pobijediti bol.
Tražim te, trebam te, znam da se nikada vratiti nećeš da će sjećanja navirati, bol nikada neće prestati, prošlost će me proganjati jer sam te pustila da odeš nisam ti dozvolila da mi priznaš kao što mi ja tebi nisam priznala da te nikada neću prestati voljeti.
oprosti mi
Post je objavljen 13.09.2012. u 18:17 sati.