Danas nisam sva svoja, u glavi mi tutnji kao što tutnji stara parna lokomotiva, oči su mi pune suza koje nikako da poteku niz obraze iako bih voljela plakati. Neprestano mi se vračaju slike koje bih voljela zaboraviti jer sreće više nema, ona je otišla i sada stojim na kraju reda za dodjelu sreće jer ima mnogih kojima je treba i ja ih puštam da krenu naprijed.
Svjesna sam da ne mogu vratiti vrijeme nazad, ali trebaš mi, treba mi tvoja blizina jer tonem, nestajem, borim se sa vjetrom ali on je jači.
Pokušavam pobjeći od svoje prošlosti, trudim se, ali kako bježim ona prošlost mi je sve bliže i guši me.
Molim te dođi samo na tren jer jedino kada svojoj prošlosti priznam krivnju ona će otići i ja ću ponovno pronaći sreću.
andrea to nisu tvoje riječi, ali to mi se sluša da probudim sebe.
Ti si mi u duši, venama, krvi ti si moja radost i sreća samo s tobom i pored tebe sam bila sretna, samo tada sam znala voljeti.
tvoja A
Post je objavljen 19.09.2012. u 20:01 sati.