Ovo pismo pisano je po priči jedne djevojke, voljela bih da nije morala osjetiti bol jer znam da bol nikada ne prestaje,da tuga vlada ma koliko se mi god trudili da idemo dalje, da podignemo glavu i radujemo se umjesto osobe koja je tu negdje, ali nama daleko.
Sjećaš li se kada smo vodili duge razgovore, kada si mi želio prikazati život u ružičastom tonu? Sjećaš li se kako si me branio kada sam se igrala u parku sa mojim lutkama, a druga djeca mi se smijala jer sjedim na klupici sama čekajući tebe da se vratiš iz škole, da ti pokažem novu frizuru na mojoj lutki? Sjećaš li se kada smo šetali uskim stazama uz rijeku i slušali zvuk vjetra, šuštanje suhog lišća pod našim koracima, kako smo trčali bosi po rosnoj livadi, kako smo legli u tu rosu i šutke gledali u nebo osluškujući svaki šum? Čekali smo tako prve sunčeve zrake koje su lagano izvirivale ispod bijelog oblaka, slušali smo ranojutarnji pjev ptica.
Voljela sam promatrati tvoj razigrani izraz lica jer volio si glazbu, uvijek si nosio sa sobom olovku i papir i tako ležeći u rosnoj travi pisao note jer glazba je bila tvoja sreća, u glazbi si utapao tugu i bol.
Imala sam osjećaj da nešto nije u redu jer gledao si me pogledom kao da želiš upamtiti svaku moju crtu, svaki moj pokret. Znala sam da ljudi imaju osjećaj kada im se bliži kraj, ali nisam željela znati da je to zadnji naš ranojutarnji izlazak i ljenčarenje na rosnoj livadi.
Ostala sam samo sa sjećanjima na naše djetinjstvo, na našu mladost i tvoj prerani odlazak.
voli te tvoja sestra
Post je objavljen 02.09.2012. u 08:32 sati.