Oprosti mi anđele što ovako počinjem pismo, ali moram jer odgovor negdje dobiti moram kako bih imala snage za daljnje kušnje jer znam da ih ima još ali ne znam zašto, ne znam gdje sam pogriješila i zato te molim podari mi odgovor reci mi sve jer jedino tako mogu ići dalje i gledati sjaj toplog sunca, podnositi kapi kiše i vjetar kada puše. Ti dobro znaš anđele moj da se ja od sunca, vjetra i kiše nikada sklonila nisam jer znam da je to tu da bi nama bilo bolje.
Sjedim u polumraku sobe i misli mi se roje po glavi koja više razmišljati ne može, koja je teška ko olovo. Čekam, a ne znam što čekam, vjerojatno noć jer jedino dok sanjam sretna sam i tada živim punim plućima, znam sada ti je to čudno jer nikada do sada nisi čuo da netko živi punim plućima dok spava. Tuga i samoća su mi najbolje prijateljice, s njima jedino mogu razgovarati, jer me radost i sreća ne razumiju.
Sada da si tu zagrlila bi me i rekla mi „dozvoli im da ti se približe jer one su bolje prijateljice od tuge i samoće, one su dio tebe“. „Zašto majko da ih pustim kada one brzo odlaze, one zaboravljaju da ih trebam da me vode na najljepša mjesta, mjesta gdje je sve u cvatu, gdje sunce sije najljepšim sjajem, gdje padaju tople kiše, gdje najljepša glazba svira.“ Koliko ću još morati kušnje prolaziti u životu, zar nisam dovoljno kušnji tokom svojih godina života prošla? Ova pitanja postavljam sebi i tebi anđele moj jer odgovor negdje tražiti moram. Imam osjećaj da ludim, a ludilo ne vidim.
Pišem pismo znam da je uzalud ali lakše je tako kada iznesem bol koju ni ja ne razumijem jer život se živjeti mora samo moram naći ispravan put, moram prihvatiti radost i sreću, ali izgubivši tebe i njega izgubila sam i zadnju nadu da ću život živjeti bez tuge i boli, moje srce samo vas voli.
Pomozi majko, anđele moj svom unuku da pronađe sreću jer tuga u njegovim očima me boli više od samoće, podari mu sretne dane bez tuge i boli jer on je dijete koje zna da voli, ne želim da mu tuga bude prijatelj jer on je moja radost, moja svijetlost u mraku životnog tunela. Vodi ga kroz sreću života anđele moj jer on to zaslužuje, a ja imam tugu i samoću mogu se sama razgovarati s njima one me razumiju.
Ovo je moj kutak i voli ga jer taj kutak nikada mojoj tuzi prigovorio nije, on podnosi sve ove tužne riječi, riječi koje stvaraju bol, ali bol je dio života mog, a tako želim da dotaknem sreću, da se smijem kao nekada kada si bila pored mene i vodila me sa sobom, pokazivala mi radost, milovala mi nježno obraze, ljubila snene oči, za rođendan me budila pjesmom. Znam da moram živjeti s osmjehom na licu jer tada si sretna i ti, ali ne mogu jer kada sam izgubila tebe i njega ja sam izgubila sve i ne znam i ne mogu dalje. Sreći sam okrenula leđa iako to nisam smjela, trebala sam se boriti sa tugom jer tuga nanosi bol.
Ovaj moj kutak me jedini razumije i hvala mu što postoji, što me razumije jer mene je teško razumjeti, jer ja u posljednje vrijeme ne razumijem sebe.
voli te tvoja kćer
Post je objavljen 01.09.2012. u 11:30 sati.