Odrasla sam žena, najljepših godina za žensko biće, a u duši sam dijete koje je znatiželjno, koje je zaigrano, volim se radovati, suncu, kiši, vjetru, zvijezdama, mjesecu. Radujem se rosi u jutrima ranim, cvrkutu ptica, žuboru rijeke ispod starog oronulog mosta.
Radujem se svakom danu, a uistinu se ničemu radovati ne mogu jer više nemam snage boriti se sa hodanjem po trnovitoj krivudavoj stazi svog života. Sve što sam voljela i što me činilo sretnom nestalo je u jednom trenu i ostala sam sama sa svojim sjećanjima koja su divna ali bole, ludo bole i znam da ta bol neće prestati koliko god je molim da ode od mene što dalje.

Znam da nisam jedina koja ima patnje i boli, kojoj je tuga najbolji prijatelj i teško mi je što ti ljudi pate i trpe boli jer bol i tuga su surove suputnice. Ne, ja više ne mogu razgovarati, ja mogu samo pisati jer ovako ostaju tragovi koji ne odlaze s vjetrom.

Zašto si prema nekima surov, a neke tetošiš a tetošenje zaslužili nisu? Ne, ne kažem da mene moraš tetošiti jer ja još uvijek mogu ići krivudavim stazama posutim staklom i trnjem, ali pojedini nisu zaslužili tvoju surovost. Pomozi im da pronađu svoju sreću jer kada ću vidjeti osmijeh na njihovim licima znati ću da ih nisi zaboravio, da nisi zaboravio njihovu dobrotu.

životu dobar ti dan