Bori se!

Bori se! Znaš da se moraš boriti. Nema odustajanja! Znaš i da je imunitet sve radi čega tvoja Svijest i Svjesnost, tvoje „Ona“ i „Ja“ i nas dvije zajedno radi sve što radi. I možeš ti to! Nikada nemoj sumnjati u Sebe, Sebstvo.
Stvorila si tijelo. Stvori i antitijelo.
I kao što u svekolikom Svemiru postoji materija kao nešto opipljivo, postoji i antimaterija. Postoji i ona tamna protuteža svemu što opstoji. Razlika je samo onaj jedan mali, sićušni, nevidljivi dijelić „nečega“(Božja čestica? Bozon?), koja vrši prevagu, pa sve što je postojeće ostaje postojeće. Je li sve započelo tom jednom česticom? Kažu, „U početku bijaše Riječ“..i Riječ je tijelom postala.
Jedna čestica....
Tko sam ja da o tome sudim? Nitko i netko. I svatko. Samo mali mrvičak, dio Svekolikog postojećeg, pa ma kako ono nastalo i postalo, ako opstaje i do kada opstaje.
Širi li se Svemir u beskonačnost? Ili ima svoj kraj?
Sažima li se kad dosegne sve što treba dosegnuti, pa se opet širi od te jedne čestice, nemjerljivo teške(ili lake), pozitivne nasuprot svim negativnim u manjini. Jedan pozitiv. Pozitivna Svijest i Samosvijest koja je tajna života samog po sebi i samog za sebe.
Mogu li stvoriti tu jednu jedinu pozitivnu česticu unutar svog malog Svemira i opstati dok ne dođe pravo vrijeme za sažimanje, da se stopim u beskraju postojeće nepostojećeg, a opet ostanem ja i bez onog „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti...“
Kažu da svatko stvarnost percipira drugačije, pa i dugu svatko gleda drugim očima. Ne očima. Sviješću o postojanju duge, tom kaleidoskopu boja, lomu svjetlosnih zraka obasjanih sunčevim zrakama, a pruža se pred nama. Jer, i duga je tlapnja kao i Sadašnjost jer ni Sadašnjost ne postoji. U trenutku kada pomislimo na nju, da je živimo, ona je već odavno postala prošlost. Pa što je to onda u budućim trenutcima što nam ne da mira, ne da mi spavati u ovoj kišnoj, kvarnerskoj noći dok drvo na vatri tiho pucketa naznačujući upravo to – prolaznost Vremena. (sve se pretvara i prah i pepeo)
Nije mi potreban sat. Odavno sam prestala pratiti TO vrijeme, osim kad moram na kontrolne preglede. Meni je važno svako jutro koje će doći ušuškano u Vrijeme i u kojem ću pozdraviti Sunce na Istoku, tamo negdje iznad Bakra i iznad te velike, slane vode u čijim kapljicama, svakoj posebno, postoji i opet jedan Svemir sam za sebe, promjenjiv, nestalan, uvijek uzburkan i uvijek nemiran, ali postojan.
Do vječnosti.
Koja postoji, a možda i ne.
Odgovor ne znam.
Ne zna ga ni onaj kasnonoćni ili ranojutarnji slavuj čiji me pjev budi i kojeg primjećujem, još uvijek, iako to čini godinama (možda ne isti, ali se mjesto i pjesma prenosi genima, valjda) što mi govori da sam i dalje živa, sve dok me i najmanja sitnica prirode oduševljava.
Priroda stvari.
Priroda opipljivog.
I tajanstvo nepoznatog.
Ja sam Ja i nitko drugi. A Ona neka pokušava pobijediti. Nas.
Napredujem iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu jer, još je toliko posla ispred mene, još toliko toga moram učiniti ovim rukama, kažu zlatnim jer sve čega se primim bude posebno, vidjeti ovim očima koje lažne slike prenose svjesnosti (gubeći oštrinu vida sada bolje „vidim“ ono oku sakriveno).
Toliko toga još moram čuti, naslutiti, naučiti.
Naučiti!
Razumjeti!
Vjerovati!
I uvijek reći ono što mislim tog trena, jer sve će otići u nepovrat ako isto nije zapisano jer malo je onih koji žele i mogu „čuti“. Odavno znam da me ne razumiju.
Bila sam Pjesnik. Vele, Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Ja sam Čuđenje.
I iznimka koja potvrđuje pravilo.
Teža i protuteža.
Crno i bijelo.
I crveno i crno.
Crveno kao krv koja prenosi kisik u moj mozak da bi sinapse mogle djelovati. Da bi Svijest i Svjesnost mogle opstati, hraniti se.
Gladna sam. Idem do frižidera po jogurt.
Zdrava hrana. Imunitet.
Jin i Jang.
Ljepota suprotnosti.
Tko je sada pravi? Ja ili „Ja“?. Ili dvije dijelimo jedan Svemir u beskraju križanja različitosti Vremena. I misli. Spavati, kaže Ja, ali ono drugo još se ne da. Još treba pisati....
I misliti...
I slušati slavuja dok ne sretne ružin trn....
A onda ću gorko zaplakati.....

Ljudi moji ma....

Zadnja riječ koju sam napisala u postu od prije nekoliko dana...napisala sam je pogrešno...to sam tek sada vidjela. Trebalo je pisati AGNOSTIK! Jer, skeptik je nešto drugo. No, neću više duljiti o tome, želim vam ispričati kratku priču. Spada u onu klasiikaciju, vjerovali ili ne, pa neka vjeruje tko želi. I opet je sve vezano za prijašnji post. Pisala sam u jednom od osnovnih primjera o Adamu i Evi. Ono što ne znate, jest da sam se te noći vrtila u krevetu, nisam mogla zaspati jako dugo. Na kraju sam, oko pola tri ujutro odustala, ustala, skuhala kavu, podložila peć i sjela pored nje. Malo kasnije, krenula sam u potragu za mojom radnom bilježnicom, jednostavno sam morala, i...nastao je post koji ste pročitali. Nakon toga sam mirno zaspala....Možda bih sve to odložila „u zapećak“, da ....
Prekjučer, 13.02, bila je prva godišnjica smrti moje majke koja je bila jako bolesna, umrla je od raka na želucu i jetri, metastazirao je posvuda, tako da joj nikakve pomoći nije bilo. Patila je kao malo tko, vjerujte mi, ali je željela umrijeti u svom krevetu, u svojoj kući, koliko god smo je pokušavali odvesti u bolnicu. Ona je na svoju odgovornost, iako zadnjih dana nije bila u stanju ni govoriti, odlazila kući. I tako, dogodilo se što se moralo dogoditi. Na žalost, 7.02, baš na svoj rođendan, preminuo je i moj očuh, iznenada jer nije bio teško bolestan, jedino...nije mogao živjeti bez moje majke. Prekjučer je bila misa zadušnica za nju. U šest sati uvečer. Slušam misu kad...krene čitanje. Velečasni otvara knjigu i počne priču....istu onu koju sam ja navela kao primjer, o Evi, zmiji i zlu....Podigla sam glavu u nevjerici, a i moja kćer koja je post pročitala dan ranije. Obje zabezeknute...PA KAKO, ljudi moji!!!!!!!!!!
Ili već odgovor znate?
Kolektivna svijest ili nešto treće?

Kome ćeš...

Kome ćeš reći
Volim te
kad zauvijek oči sklopim
i sa livada zelenih,
tek tu i tamo,
ukradem ti san?
Kome ćeš
u jutrima pospanim
nositi osmijeh sreće
i ljubavi svaki dan?
Tvoje su ruke hladne,
a srce ognjem žari.
Tvoje su oči blage
dok prate mirise zore.
I onaj hladan kamen,
hoće li biti suza
za vrijeme kojega nema,
ta jedna
kap života
koju će ukrasti more...

ONO O ČEM SE NE PRIČA ILI – ŠTO JA MISLIM O TOME...

Skeptici postoje na ovome svijetu da bi postavljali ona pitanja koja obično želimo zaobići. Ljudska je znatiželja nemjerljiva. I neka je.
Ali, prije ulaska u tuđe dileme ne treba li ispitati samoga sebe? Pitanje vjere i vjerovanja(namjerno sam razgraničila ta dva pojma) , oduivijek je bilo pitanje prijepora i bit će i nakon mene.
Ali...
Nikada, baš nikada nisam ulazila u ono što drugi misle niti se slagala sa njima ili ne. Vjera pripada vjernicima, vjerovanje (ili nevjerovanje) svima ostalima.
I to je to.
U samoj knjizi postanka, ako se malo razmisli, na prvim stranicama uvršten je – skeptik. Adam je taj koji se Boga boji i koji vjeruje bezrezervno, dok je Eva protuteža. „Zašto ne ubrati zabranjeno voće? Što mi se može dogoditi? Ako smo u Raju, onda se može sve, zar ne?“
I tako je ubrana prva jabuka razdora i zmija kao rezervno zlo uvukla se na mala vrata, ušuljala u naše živote. Otrov za kojeg je protuotrov samo beskrajna, neograničena ljubav.
Prema bližnjemu svome.
A može i prema daljemu.
Kada je prvi puta bljesnula munja i zapalila savanu izazvavši požar neviđenih razmjera (a vatrogasce su izmislili puuuuno kasnije), što je ostalo onom jadnom pračovjeku koji je tek sišao sa grane nego pomisliti Učinilo je to neko nadnaravno biće i istog trena osjetio krivnju , Što sam to krivo učinio? Zašto me kažnjava? Ili nagrađuje, jer baš gledam u nekim reklamama da je tako nastao prvi roštilj, njammmm (a reklame nikada ne lažu, zar ne?).
Moramo li baš uvijek sve vidjeti, opipati a da bi vjerovali u postojanje toga? Ne! I sama metafizika, kako god se na nju gledalo, pokušava objasniti postojanje snage, sile koja je jačaod svega što Čovjek može pojmiti.
Na Istoku vjeruju u reinkarnaciju. U prošle živote. U novi život. Daju vjernicima mogućnost da poboljšaju karmu. Pružaju im nadu.
U metafizici postoje stupnjevanja stanja svijesti, vrijednosti energije koju posjeduje naše tijelo (a već je Engels rekao da je energija i materija jedna jedina i da se samo stalno mijenja, uzimajući svaki puta novi oblik – dakle besmrtnost na djelu). Prvi je stupanj primitivan skroz, običan kamen, nešto naizgled mrtvo, drugi su biljke i niža bića, treći je Čovjek i tako dalje sve do posljednjeg kojeg čovjek dosegne u trenutku kada se prestane vraćati nazad u materijalno, kada njegova svijest dostigne tu razinu u kojoj je unaprijedio svoju svijest i materijalno mu je postalo tek zabava, nešto nevažno.




Možemo li tvrditi da smo unikatni u Svemiru? Naravno da ne možemo.
Jednostavno mora postojati još nebrojeno planeta na kojima egzistira Život (ne pričam o malim zelenim ni o malim, tanašnim sivim sa ogroooomnim očima), pa ma kakvog on oblika bio. Tražimo planete slične našoj. A zašto? Tko kaže da svi organizmi moraju biti aerobni? (odoh predaleko, zar ne?)
Što je Isus za katolike? Vjera, ufanje i nada.
A Nada treba svakom živom biću.
Pitaju neki kakav je to Bog koji dozvoljava patnju toliko nevinih bića? Ne želim na ovo ni odgovoriti. Napisano je u Bibliji, grijesi otaca na djecu vašu zar ne? I opet se vraćamo na Evu i Adama koji je kolateralna, nevina žrtva. Zašto je ubrala tu nesretnu jabuku pored svega ostalog obilja, kad je dobro znala da će njeni potomci biti kažnjeni?
Velikim praskom iz „ničega“ je nastalo „nešto“. Biblija veli: Na početku bijaše Riječ.
Ali, već rečeno, i bezbroj puta upitano – može li iz ničega nastati nešto?
Kada umiremo, dokazano je, naše tijelo gubi u tom trenutku cca 200 grama svoje težine. Kuda nestaje ta razlika? Gubi li se ta energija koja nas je pokretala cijeli život, ne od začeća, ali da od prvog otkucaja srca(tako ja na to gledam), ta svijest koja je održavala naš mozak e da bi tijelo kao savršen stroj moglo funkcionirati, ili se zadržava oko bliskih ljudi čekajući...što?
Ja vjerujem u anđele.
I moj kardiokirurg, poznati stručnjak na tom polju), koji mije dan nakon neplanirane opercije srca rekao – Imate predobrog anđela čuvara koji vas je nagovorio da dođete na pregled, da niste došli jučer sutra sigurno ne biste, jer vam je prijetio masivni srčani udar i tada nema anđela ni medicine koja bi vas spasila.
Dva mjeseca nakon tih riječi „uvale“ mi dijagnozu neizlječivog tumora, pa sam se često puta mislila, možda bi bilo bolje da je tada anđeo čuvar bio negdje na pizzi ili na GO, danas bi manje patila.
Ali....
Sve ima svoje razloge, zar ne?
A ja...ja nikada neću biti skeptik!

Da li je grijeh...?

Da li je grijeh imati karcinom i osjećati se dobro?
Probudim se ujutro i pomislim, hvala ti Bože na još jednom danu za koji smo se izborili. A dan je lijep kad počinje bez lijekova, sa suncem na prozoru pa neka bura puše koliko god želi, ne smeta mi, jer ništa na svijetu nije lakše zaboraviti nego na bol.
Ne boli me više.
Godinu i pol trovala sam se svakodnevno sa pet tableta, kapsula, kapi, što god bllo, a onda sam jednog jutra shvatila – bol je nestala, a ja nastavljam dalje i dalje. Strahom vođena.
Strahom od boli.
Pa onda vječita dilema, da li je to dobro ili nije? Svojevremeno sam čitala da neke vrste karcinoma najviše „rade“ kad te ništa ne boli. Nisam bila te „sreće“. Godinu i pol budila sam se sa probadajućom boli u desnom uhu, pa iza uha, pa na kostima čeljusti koje je karcinom tako fino papao...Najteža bol, čista desetka, bio je bol jezika. Onaj ružni osjećaj kad misliš da ti netko tupim, užarenim nožem ruje negdje sa strane, pa prema grlu. Jao! Ne želim ni misliti više o tome, ne ponovilo se!
Bol.
Konstanta u mom životu.
A onda – tišina.
Jezik ne boli. Uho ne boli. Osluškujem, ispipavam...Tišina.
„Ostavi k vragu te lijekove i provjeri!“, govorila sam zrcalu tih dana.
Strah te tjera dalje. „Popij to! Svakih nekoliko sati. A što ako se vrati!?!!“
Za sada nije.
Ima nekoliko dana kako mi je izdavač rekao:“Jesi li svjesna da Bog traži od tebe da izvršiš obećano? Nešto nisi rekla, nisi napisala što si trebela, za što ti je dao kao najveći poklon tu sposobnost koju imaš? Nije li zato karcinom baš na tom mjestu? Boli te ruka? Piši ženo, piši!!!!“
Ja obećala a ni sama ne znam što.
Moja bivša, stara profesorica srela me u ambulanti, čula što mi se dogodilo zadnjih dvije godine (baypass, karcinom) i veli: „ Draga moja, nikada nemoj zaboraviti da ti Bog neće dati da nosiš veći teret od onoga za kojeg zna da ga možeš podnijeti.“
Razmišljala sam o tim riječima.
Prate me od onda u svemu što radim, pa i kad mislim da ništa ne mislim, na tu rečenicu mislim.
Stvorena sam za ono što radim. Dugo godina nisam uzimala olovku u ruke, mislila sam da nemam što napisati, a onda je dugo akumulirana energija eksplodirala – u osam objavljenih knjiga u osam godina i nekoliko vrijednih, državnih i internacionalnih nagrada i nebrojebno priča i pričica objavljenih u raznim zbornicima. Deveta čeka tisak, u obradi je, a u meni vrije roman u dva dijela(prvi gotov), Doba kraljeva, nešto što sam odavno nazvala „moje životno djelo“, ne znajući da ću za njega imati tako malo, malo vremena. Doznavši dijagnozu molila sam :“Bože, daj mi još toliko vremena da završim započeto, a onda me uzmi, ako baš toliko želiš!“
Dobila sam, izgleda, to vrijeme. Izborili smo se za njega, a ja lijenčina stala sa pisanjem.
Strah, kažu, jer sam samu sebe ograničila(samo da završim taj roman, pa duboko psihološki zeznula svoje ja koje mi sada ne da to završiti.)
Piši, ženo, piši!!!!!!!!!!!

Tebi...

Na raskrižju života,
pod zvijezdama tišine.
ostavljam ti -
- sebe......