ONO O ČEM SE NE PRIČA ILI – ŠTO JA MISLIM O TOME...

Skeptici postoje na ovome svijetu da bi postavljali ona pitanja koja obično želimo zaobići. Ljudska je znatiželja nemjerljiva. I neka je.
Ali, prije ulaska u tuđe dileme ne treba li ispitati samoga sebe? Pitanje vjere i vjerovanja(namjerno sam razgraničila ta dva pojma) , oduivijek je bilo pitanje prijepora i bit će i nakon mene.
Ali...
Nikada, baš nikada nisam ulazila u ono što drugi misle niti se slagala sa njima ili ne. Vjera pripada vjernicima, vjerovanje (ili nevjerovanje) svima ostalima.
I to je to.
U samoj knjizi postanka, ako se malo razmisli, na prvim stranicama uvršten je – skeptik. Adam je taj koji se Boga boji i koji vjeruje bezrezervno, dok je Eva protuteža. „Zašto ne ubrati zabranjeno voće? Što mi se može dogoditi? Ako smo u Raju, onda se može sve, zar ne?“
I tako je ubrana prva jabuka razdora i zmija kao rezervno zlo uvukla se na mala vrata, ušuljala u naše živote. Otrov za kojeg je protuotrov samo beskrajna, neograničena ljubav.
Prema bližnjemu svome.
A može i prema daljemu.
Kada je prvi puta bljesnula munja i zapalila savanu izazvavši požar neviđenih razmjera (a vatrogasce su izmislili puuuuno kasnije), što je ostalo onom jadnom pračovjeku koji je tek sišao sa grane nego pomisliti Učinilo je to neko nadnaravno biće i istog trena osjetio krivnju , Što sam to krivo učinio? Zašto me kažnjava? Ili nagrađuje, jer baš gledam u nekim reklamama da je tako nastao prvi roštilj, njammmm (a reklame nikada ne lažu, zar ne?).
Moramo li baš uvijek sve vidjeti, opipati a da bi vjerovali u postojanje toga? Ne! I sama metafizika, kako god se na nju gledalo, pokušava objasniti postojanje snage, sile koja je jačaod svega što Čovjek može pojmiti.
Na Istoku vjeruju u reinkarnaciju. U prošle živote. U novi život. Daju vjernicima mogućnost da poboljšaju karmu. Pružaju im nadu.
U metafizici postoje stupnjevanja stanja svijesti, vrijednosti energije koju posjeduje naše tijelo (a već je Engels rekao da je energija i materija jedna jedina i da se samo stalno mijenja, uzimajući svaki puta novi oblik – dakle besmrtnost na djelu). Prvi je stupanj primitivan skroz, običan kamen, nešto naizgled mrtvo, drugi su biljke i niža bića, treći je Čovjek i tako dalje sve do posljednjeg kojeg čovjek dosegne u trenutku kada se prestane vraćati nazad u materijalno, kada njegova svijest dostigne tu razinu u kojoj je unaprijedio svoju svijest i materijalno mu je postalo tek zabava, nešto nevažno.




Možemo li tvrditi da smo unikatni u Svemiru? Naravno da ne možemo.
Jednostavno mora postojati još nebrojeno planeta na kojima egzistira Život (ne pričam o malim zelenim ni o malim, tanašnim sivim sa ogroooomnim očima), pa ma kakvog on oblika bio. Tražimo planete slične našoj. A zašto? Tko kaže da svi organizmi moraju biti aerobni? (odoh predaleko, zar ne?)
Što je Isus za katolike? Vjera, ufanje i nada.
A Nada treba svakom živom biću.
Pitaju neki kakav je to Bog koji dozvoljava patnju toliko nevinih bića? Ne želim na ovo ni odgovoriti. Napisano je u Bibliji, grijesi otaca na djecu vašu zar ne? I opet se vraćamo na Evu i Adama koji je kolateralna, nevina žrtva. Zašto je ubrala tu nesretnu jabuku pored svega ostalog obilja, kad je dobro znala da će njeni potomci biti kažnjeni?
Velikim praskom iz „ničega“ je nastalo „nešto“. Biblija veli: Na početku bijaše Riječ.
Ali, već rečeno, i bezbroj puta upitano – može li iz ničega nastati nešto?
Kada umiremo, dokazano je, naše tijelo gubi u tom trenutku cca 200 grama svoje težine. Kuda nestaje ta razlika? Gubi li se ta energija koja nas je pokretala cijeli život, ne od začeća, ali da od prvog otkucaja srca(tako ja na to gledam), ta svijest koja je održavala naš mozak e da bi tijelo kao savršen stroj moglo funkcionirati, ili se zadržava oko bliskih ljudi čekajući...što?
Ja vjerujem u anđele.
I moj kardiokirurg, poznati stručnjak na tom polju), koji mije dan nakon neplanirane opercije srca rekao – Imate predobrog anđela čuvara koji vas je nagovorio da dođete na pregled, da niste došli jučer sutra sigurno ne biste, jer vam je prijetio masivni srčani udar i tada nema anđela ni medicine koja bi vas spasila.
Dva mjeseca nakon tih riječi „uvale“ mi dijagnozu neizlječivog tumora, pa sam se često puta mislila, možda bi bilo bolje da je tada anđeo čuvar bio negdje na pizzi ili na GO, danas bi manje patila.
Ali....
Sve ima svoje razloge, zar ne?
A ja...ja nikada neću biti skeptik!