:)

Dođe tako vrijeme kada se treba osvrnuti i vidjeti što ostaje za nama. Nisam pesimistična, hvala Bogu nalaz CT-a kontrolni pokazuje da za sada, baš kao što sam i tvrdila doktorima, nema progresije. Čini li me to zadovoljnom? Naravno. I ja sam normalna osoba sa svojim strahovima i malim nadama. Ili velikim nadama. Nebitno. Jednom izgubljeno zdravlje teško se vraća, ali djela iza nas ostaju. Moj opus? Zadovoljna sam i nisam. Moglo je više, moglo je bolje, ali i ovako je – dobro.
Na kraju, ipak moram pohvaliti svog onkologa koji je napravio izuzetno dobar posao planom zračenja. Ostale su posljedice, ali daleko je to odnajcrnjih prognoza. Sada se i njemu vrati osmjeh na lice kad dolazim na kontrolu i tako me brzo ispraši iz ordinacije da se poslije toga smijem bar pola sata. Zadnji pregled išao je ovako: „ Onda, kako gutate?““Hvala na pitanju, jako dobro.“ „Odlično. Vidimo se za tri mjeseca.““Doktore, a prognoze?““Eh, i sami znate, puno bolje nego prije.“ I to je bilo to. Odoh ja hvatati nove izlaske sunca sa terase jer, unatoč svemu, ljepših i dražih izlazaka nisam vidjela, i primjenjivati alternativu, ma koliko ona korisna bila.
Ostavljam, eto, iza sebe osam knjiga i brojne priče tiskane u godišnjacima. Ostavljam sebe i u stihovima mojih 'pjesama (ušla sam njima u ovogodišnju antologiju pjesnika sa područja Županije), ostavljam iza sebe za sada nedovršeni povijesni roman (nadajući se da ću presjeći barijere koje sam sama pred sebe postavila kad sam izjavila da će to biti moje zadnje, životno djelo – i blokirala se). Ostavljam i izlaske sunca koji su prošli, nadajući se brojnima koji me tek čekaju. Ostavljam prošlost, okrećem se Životu. Ima sve više dana u kojima ni ne pomislim na bolest i probleme. Tako treba, znam to. Još da se oslobodim bola ranjenih kostiju, bilo bi sve da ne može bolje. No, uvijek postoji nešto što nas podsjeti, povuče, opomene...Postoji i činjenica da ništa u ovom životu nije slučajno, kao i to da možemo sami promijeniti hudu sudbinu. Nadajući se da naš anđeo čuvar nije otišao na godišnji.