Bori se!

Bori se! Znaš da se moraš boriti. Nema odustajanja! Znaš i da je imunitet sve radi čega tvoja Svijest i Svjesnost, tvoje „Ona“ i „Ja“ i nas dvije zajedno radi sve što radi. I možeš ti to! Nikada nemoj sumnjati u Sebe, Sebstvo.
Stvorila si tijelo. Stvori i antitijelo.
I kao što u svekolikom Svemiru postoji materija kao nešto opipljivo, postoji i antimaterija. Postoji i ona tamna protuteža svemu što opstoji. Razlika je samo onaj jedan mali, sićušni, nevidljivi dijelić „nečega“(Božja čestica? Bozon?), koja vrši prevagu, pa sve što je postojeće ostaje postojeće. Je li sve započelo tom jednom česticom? Kažu, „U početku bijaše Riječ“..i Riječ je tijelom postala.
Jedna čestica....
Tko sam ja da o tome sudim? Nitko i netko. I svatko. Samo mali mrvičak, dio Svekolikog postojećeg, pa ma kako ono nastalo i postalo, ako opstaje i do kada opstaje.
Širi li se Svemir u beskonačnost? Ili ima svoj kraj?
Sažima li se kad dosegne sve što treba dosegnuti, pa se opet širi od te jedne čestice, nemjerljivo teške(ili lake), pozitivne nasuprot svim negativnim u manjini. Jedan pozitiv. Pozitivna Svijest i Samosvijest koja je tajna života samog po sebi i samog za sebe.
Mogu li stvoriti tu jednu jedinu pozitivnu česticu unutar svog malog Svemira i opstati dok ne dođe pravo vrijeme za sažimanje, da se stopim u beskraju postojeće nepostojećeg, a opet ostanem ja i bez onog „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti...“
Kažu da svatko stvarnost percipira drugačije, pa i dugu svatko gleda drugim očima. Ne očima. Sviješću o postojanju duge, tom kaleidoskopu boja, lomu svjetlosnih zraka obasjanih sunčevim zrakama, a pruža se pred nama. Jer, i duga je tlapnja kao i Sadašnjost jer ni Sadašnjost ne postoji. U trenutku kada pomislimo na nju, da je živimo, ona je već odavno postala prošlost. Pa što je to onda u budućim trenutcima što nam ne da mira, ne da mi spavati u ovoj kišnoj, kvarnerskoj noći dok drvo na vatri tiho pucketa naznačujući upravo to – prolaznost Vremena. (sve se pretvara i prah i pepeo)
Nije mi potreban sat. Odavno sam prestala pratiti TO vrijeme, osim kad moram na kontrolne preglede. Meni je važno svako jutro koje će doći ušuškano u Vrijeme i u kojem ću pozdraviti Sunce na Istoku, tamo negdje iznad Bakra i iznad te velike, slane vode u čijim kapljicama, svakoj posebno, postoji i opet jedan Svemir sam za sebe, promjenjiv, nestalan, uvijek uzburkan i uvijek nemiran, ali postojan.
Do vječnosti.
Koja postoji, a možda i ne.
Odgovor ne znam.
Ne zna ga ni onaj kasnonoćni ili ranojutarnji slavuj čiji me pjev budi i kojeg primjećujem, još uvijek, iako to čini godinama (možda ne isti, ali se mjesto i pjesma prenosi genima, valjda) što mi govori da sam i dalje živa, sve dok me i najmanja sitnica prirode oduševljava.
Priroda stvari.
Priroda opipljivog.
I tajanstvo nepoznatog.
Ja sam Ja i nitko drugi. A Ona neka pokušava pobijediti. Nas.
Napredujem iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu jer, još je toliko posla ispred mene, još toliko toga moram učiniti ovim rukama, kažu zlatnim jer sve čega se primim bude posebno, vidjeti ovim očima koje lažne slike prenose svjesnosti (gubeći oštrinu vida sada bolje „vidim“ ono oku sakriveno).
Toliko toga još moram čuti, naslutiti, naučiti.
Naučiti!
Razumjeti!
Vjerovati!
I uvijek reći ono što mislim tog trena, jer sve će otići u nepovrat ako isto nije zapisano jer malo je onih koji žele i mogu „čuti“. Odavno znam da me ne razumiju.
Bila sam Pjesnik. Vele, Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Ja sam Čuđenje.
I iznimka koja potvrđuje pravilo.
Teža i protuteža.
Crno i bijelo.
I crveno i crno.
Crveno kao krv koja prenosi kisik u moj mozak da bi sinapse mogle djelovati. Da bi Svijest i Svjesnost mogle opstati, hraniti se.
Gladna sam. Idem do frižidera po jogurt.
Zdrava hrana. Imunitet.
Jin i Jang.
Ljepota suprotnosti.
Tko je sada pravi? Ja ili „Ja“?. Ili dvije dijelimo jedan Svemir u beskraju križanja različitosti Vremena. I misli. Spavati, kaže Ja, ali ono drugo još se ne da. Još treba pisati....
I misliti...
I slušati slavuja dok ne sretne ružin trn....
A onda ću gorko zaplakati.....