Da li je grijeh...?

Da li je grijeh imati karcinom i osjećati se dobro?
Probudim se ujutro i pomislim, hvala ti Bože na još jednom danu za koji smo se izborili. A dan je lijep kad počinje bez lijekova, sa suncem na prozoru pa neka bura puše koliko god želi, ne smeta mi, jer ništa na svijetu nije lakše zaboraviti nego na bol.
Ne boli me više.
Godinu i pol trovala sam se svakodnevno sa pet tableta, kapsula, kapi, što god bllo, a onda sam jednog jutra shvatila – bol je nestala, a ja nastavljam dalje i dalje. Strahom vođena.
Strahom od boli.
Pa onda vječita dilema, da li je to dobro ili nije? Svojevremeno sam čitala da neke vrste karcinoma najviše „rade“ kad te ništa ne boli. Nisam bila te „sreće“. Godinu i pol budila sam se sa probadajućom boli u desnom uhu, pa iza uha, pa na kostima čeljusti koje je karcinom tako fino papao...Najteža bol, čista desetka, bio je bol jezika. Onaj ružni osjećaj kad misliš da ti netko tupim, užarenim nožem ruje negdje sa strane, pa prema grlu. Jao! Ne želim ni misliti više o tome, ne ponovilo se!
Bol.
Konstanta u mom životu.
A onda – tišina.
Jezik ne boli. Uho ne boli. Osluškujem, ispipavam...Tišina.
„Ostavi k vragu te lijekove i provjeri!“, govorila sam zrcalu tih dana.
Strah te tjera dalje. „Popij to! Svakih nekoliko sati. A što ako se vrati!?!!“
Za sada nije.
Ima nekoliko dana kako mi je izdavač rekao:“Jesi li svjesna da Bog traži od tebe da izvršiš obećano? Nešto nisi rekla, nisi napisala što si trebela, za što ti je dao kao najveći poklon tu sposobnost koju imaš? Nije li zato karcinom baš na tom mjestu? Boli te ruka? Piši ženo, piši!!!!“
Ja obećala a ni sama ne znam što.
Moja bivša, stara profesorica srela me u ambulanti, čula što mi se dogodilo zadnjih dvije godine (baypass, karcinom) i veli: „ Draga moja, nikada nemoj zaboraviti da ti Bog neće dati da nosiš veći teret od onoga za kojeg zna da ga možeš podnijeti.“
Razmišljala sam o tim riječima.
Prate me od onda u svemu što radim, pa i kad mislim da ništa ne mislim, na tu rečenicu mislim.
Stvorena sam za ono što radim. Dugo godina nisam uzimala olovku u ruke, mislila sam da nemam što napisati, a onda je dugo akumulirana energija eksplodirala – u osam objavljenih knjiga u osam godina i nekoliko vrijednih, državnih i internacionalnih nagrada i nebrojebno priča i pričica objavljenih u raznim zbornicima. Deveta čeka tisak, u obradi je, a u meni vrije roman u dva dijela(prvi gotov), Doba kraljeva, nešto što sam odavno nazvala „moje životno djelo“, ne znajući da ću za njega imati tako malo, malo vremena. Doznavši dijagnozu molila sam :“Bože, daj mi još toliko vremena da završim započeto, a onda me uzmi, ako baš toliko želiš!“
Dobila sam, izgleda, to vrijeme. Izborili smo se za njega, a ja lijenčina stala sa pisanjem.
Strah, kažu, jer sam samu sebe ograničila(samo da završim taj roman, pa duboko psihološki zeznula svoje ja koje mi sada ne da to završiti.)
Piši, ženo, piši!!!!!!!!!!!