Zar tišina govori? Tišina da govori? O da, ona govori, jezikom drukčijim od riječi, i smislenijim od riječi. Govori kad joj damo priliku. Priliku joj dajemo kada uđemo u sebe i bivamo u sebi. Tu, na tom mjestu, tu je njen izvor, s kojega dolazi njen glas.
Pročitao sam "Govor tišine" od Tollea. Za one koji ga nisu čitali, radi se o kratkoj knjižici. Kad se izuzmu prazne stranice između poglavlja ima nekih 70-ak stranica i to pisanih u obliku kratkih odlomaka. "Govor tišine" može se smatrati kratkim podsjetnikom na ono bitno. Kao i sve druge knjige koje se bave čovjekovim duhovnim životom i ova je tek podsjetnik, pokazivač smjera. O tome govori već prvi njen odlomak:
Istinski duhovni učitelj nema što podučavati u uobičajenom smislu riječi, nema ništa što bi vam mogao dati ili dodati, kao što su nove informacije, nova uvjerenja ili pravila ponašanja. Jedina funkcija takvog učitelja jest u tome što vam treba pomoći da otklonite ono što vas razdvaja od istine o tome tko vi već jeste i što već znate u dubini svojeg bića. Uloga duhovnog učitelja je u tome da vam razotkrije i pokaže onu dimenziju unutarnje dubine koja je ujedno i mir.
Nepotrebno je i besmisleno, dakle, uzvisivati pojedine ljude, diviti im se, klanjati im se, željeti biti kao oni. Niti možete biti kao oni, niti je dobro za vas da budete kao oni, kao bilo tko. Ono što je za vas dobro, poticajno, zdravo i prirodno je to da budete kao vi, da otkrijete ono što jeste i da budete točno to. Ne kao netko, nego kao vi. Svi odgovori su u vama, možda duboko zakopani, ali su u vama. Istinski duhovni učitelj može biti tek pomoćnik koji će vam ukazati na ono što već postoji u vama, ni više ni manje od toga.
Evo nekoliko zanimljivih odlomaka iz knjige:
O dogmama:
Dogme - religijske, političke, znanstvene - izrastaju iz pogrešnog uvjerenja da misao može obuhvatiti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni konceptualni zatvori. Neobično je to što ljudi vole svoje zatvorske ćelije, jer im pružaju osjećaj sigurnosti i lažan osjećaj "ja znam". Čovječanstvu ništa nije nanijelo veću patnju od njegovih dogmi.
O prisutnosti:
Onog trenutka kad pažnju usmjerite na Sadašnji trenutak, spoznajete da je život svet. Kad ste prisutni, sve što zamjećujete postaje sveto. Što više živite u Sadašnjem trenutku, to više osjećate jednostavnu, ali duboku radost Postojanja i svetosti sveukupnog života.
O prirodi
Priroda vas može odvesti u tišinu. To je njezin dar vama. Kad opažate prirodu u polju tišine i združite se s njom, to je polje prožete vašom sviješću. To je vaš dar prirodi.
O patnji
Je li patnja uistinu neophodna? I jest i nije. Da niste patili kao što jeste, ne biste posjedovali dubinu ljudskog bića, kao ni poniznost i suosjećanje. Patnja raskida ljusku ega, i time ispunjava svoju svrhu. Patnja je neophodna sve dok ne spoznate da nije neophodna.
Iako ova vrsta muzike u pravilu nije nešto na što mi srce zaigra, kada čujem ovu izvođačicu ne prebacujem radio stanicu. Vivien Galletta je sasvim nepravedno nepoznata izvan svoje regije. Neka ovaj video bude mali doprinos tome da se ta nepravda promijeni:
Ovo je u najmanju ruku u rangu Josipe Lisac. Kad samo pomislimo kako se u mainstream medije proguravaju razne "šuputice", "magazini" i slične spodobe. Ma recimo slobodno - i "gibonniji". Ni taj lik ne zaslužuje toliku pompu koja ga prati.
Gotovo bez ikakve povezanosti s dubinom, gotovo isključivo na površini, kao mala barka koju more ljulja gdje god zapuhnu vjetrovi, koja vidi samo taj vjetar i zna samo tu površinu, tako ljudi uglavnom žive. Dubinu se negira, zanemaruje, ne pozna, ne zna, s njom se nema komunikacija. Vrlo neobično. Kao u nekom nakaradnom snu, nevažno se stavlja u prvi plan i cijeli život se plete oko relativnih, prolaznih, promjenjivih pojava.
Bili mi toga svjesni ili ne, život izvire iz dubina, rađa se iz dubina, vraća se dubinama. Dubina je nedokučiva mozgom. A opet, osnovni preduvjet smislenog života je biti u kontaktu s njom. U dubini je mir, na površini sto čuda. Dubina je neprestano na dohvat ruke, ne-pre-sta-no!
Everybody's wearing a disguise
To hide what they've got left behind their eyes.
But me, I can't cover what I am
Wherever the children go I'll follow them.
I've given up the game, I've got to leave,
The pot of gold is only make-believe.
The treasure can't be found by men who search
Whose gods are dead and whose queens are in the church.
b.d.
Kukavičje jaje ilivam silom ubačeni baner za stranicu "igre.hr" na blog, ko šakom u oko (hvala servisu blog.hr)
Nisam puno čitao Chomskog. Naprotiv, vrlo malo, tek poneku stranicu. Negdje u tih nekoliko stranica, u nekoj od svojih poanti Noam je naglasio nešto što svatko od nas tko tek malo zagrebe ispod površine bez problema vidi. Vezano uz medije (novine, časopise, sve medije) rekao je kako oni oglašivačima ne prodaju svoje oglasne prostore već svoje čitatelje, gledatelje, slušatelje..., dakle stado koje su uspjeli primamiti i navesti da se iznova i iznova vraća i kupuje, koristi njihov medij. Chomsky je u pravu. Teško je, ako ne i nemoguće, ne steći dojam kako razni mediji postoje ne zbog sadržaja kojeg nude i žele prezentirati, već su sadržaji tu tek toliko, kao neka vrsta izgovora, alibija, a pravi razlog njihovog postojanja su oglasni prostori koje treba popuniti, a popunit će ih se samo ako dovoljan broj ljudi bulji u neki medij ili čita, sluša. Iz tog razloga postoje razne "lifestyle" emisije, "lifestyle" časopisi, uostalom, iz tog razloga postoji većina medija koji nas okružuju i bombardiraju, pa čak i oni koji se vole prikazivati kao "ozbiljni", kao "informativni". Oni zarađuju na način da na bilo koji način privuku što je veći mogući broj gledatelja, čitatelja, slušatelja, a onda kada potencijalnom oglašivaču podastru dokaze o tome koliko ljudi ih prati, tada svoje slušatelje, gledatelje, čitatelje lijepo prodaju oglašivaču. Vlasnik medija i oglašivač iz te pogobe izlaze bogatiji, a slušatelj, čitatelj, gledatelj - tuplji.
Krajnje trulo, a ta trulež opstaje samo i isključivo iz razloga što ljudi pristaju biti ovce i tako iz dana u dan. Jedan jedini pomak u globalnoj svijesti i cijela ta industrija bi se srušila kao kula od karata, jer više nitko ne bi bio toliko blesav da svoje vrijeme, svoj život baca na tako glup način.
U vezi reklama koje blog.hr fiksira unutar blogova bez ikakve konzultacije s blogerima:
Netko bi mogao reći kako bloger treba biti kuš..., tih, ponizan i zahvalan što uopće imati priliku besplatno koristiti blog servis koji koristi. To je djelomično istina. Istina je, naime, da bloger besplatno koristi prostor blog servisa. Ali kao i obično, istine imaju i druga tumačenja i rijetko su jednoznačne; ovisno iz kojeg kuta ih gledate njihov smisao se mijenja. Ako pogledamo iz drugog kuta, vidjet ćemo npr. ovo: blog servis bez blogera ne može postojati. Ako blogeri taj servis i koriste "besplatno", istina je i to da oni i pišu besplatno (osim ako su neki blogeri plaćeni za svoje pisanje, o tome ne znam ništa). Što je više blogera, što je više čitatelja blogova, to je veća financijska korist blog servisa jer je broj ljudi koji posjećuju blogove, bilo kao blogeri, bilo kao čitatelji i znatiželjnici, vrlo bitan i o tom broju direktno ovisi cijena reklamnog prostora na blog servisu. Blogeru treba blog servis kojeg će koristiti da bi izrazio ono što želi kroz pisanje izraziti. U istoj mjeri, ako ne i većoj, blog servisu trebaju blogeri. Bez blogera blog servis je kao lunapark bez posjetitelja (nema šuške). Ne može se, dakle, jednostrano gledati i reći: budi sretan što koristiš ovaj prostor besplatno, jer stvar je ponešto kompleksnija. Blog servis i blogeri su u jednoj vrsti međuodnosa. Nije ni najmanje fer, to jest krajnje je bezobrazno, ako jedna strana (blog servis) taj odnos ide zloupotrebljavati radeći od blogera idijote i prodajući prostore koje oni koriste najboljem ponuđaču koji će tu staviti svoju reklamu. To može proći jedino pod uvjetom da je većina blogera stoka sitnog zuba koja čeka da ju se podšiša. Je li to tako? Vidjet ćemo. Možda je, možda nije. Postoje i drugi blog servisi. Ako se na jednom ne osjećamo ugodno, možemo ga promjeniti. Primjećujem po blogovima da većini blogera ovakvo ubacivanje fiksnih reklama smeta. Koji će biti potez blog servisa?
Drugi primjer, neovisan o ovome, ali vrlo povezan: kada Todorić (a Todorić je samo primjer, simbol; nije ni najmanje bitan on kao on) kaže da djelatnici koji vuku za njega i umjesto njega mogu biti sretni što im je on uopće dao tu veliku priliku da rade ko majmuni i za to dobiju koricu kruha, druga strana medalje je ta da bez tih djelatnika Todorić ne postoji. On je nitko i ništa bez ljudi koji vuku za njega i umjesto njega, a na čijoj grbači se on nenormano i nemoralno bogati, a oni tek preživljavaju (a i to teško). Magnati su nula bez ljudskog korpusa koji za njih obavlja dosadne ali neophodne poslove. Svaki poslodavac je nula bez svojih djelatnika. Sam ne može ništa. Magnati nemaju istinsku snagu. Njihova snaga je lažna i na klimavim nožicama. U svakom trenutku se mogu slomiti (sjetimo se Peveca).
Još da stavim jednu pjesmu prije nego me izbace s ovog servisa. :))
Vrlo uvjerljivo, originalno, lijepo i autentično. Poezija u svom punom zamahu i punoj svrsi!
tisino
mozes li me cuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje u stanicu bez imena
i mogu vidjeti sto ces uciniti
ali ne mogu se pridruziti tvojoj prokletoj kopiladi
ps ne znam kako vi, kolege blogeri, gledate na to, ali meni je ovo ubacivanje reklama u blogove jadno do krajnosti. Ubaciti u svaki blog (koji, istina, nije naše privatno vlasništvo, već tek prostor koji koristimo; iako, bez nas koji ga koristimo, taj prostor bi bio besmislen i potpuno neprofitabilan za vlasnike!) ove blesave natpise o "igrama dana" i time unakaziti blogove je bezobrazluk. Naravno, nitko vas ništa ne pita. Tko je ovce ikad išta pitao. Ovce se šiša, a gazde će odlučiti o svemu. I o načinu šišanja i o vrsti frizurice. Ako se mene pita - JADNO od strane blog.hr-a. Ko prstom u oko.
"For good quouting there must be originality in the quoter." Emerson
Tekst o citiranju, prikladno, počinjemo s citatom. Svi citiraju. Zgodno je citirati. Motivacije su razne. Citiranje može biti kvalitetno, smisleno, duboko, a može biti i banalno, tek da se popuni prostor. Odabir citata govori štošta o onome koji citira. Banalno citiranje stavimo na stranu i posvetimo nekoliko riječi kvalitetnom citiranju: kod kvalitetnog citiranja radi se o tome da smo u nekom tekstu, odlomku, pjesmi, stihu prepoznali određenu istinu ili ljepotu koju i sami prepoznajemo, a autor kod kojega smo to nešto primijetili došao je do onoga što i sami određujemo kao lijepo ili kao istinito (ili oboje). To su vrlo zanimljivi trenuci jer vidimo da su i neki drugi ljudi opisali točno ono što što i nas same fascinira, tj. nismo usamljeni u svojim otkrićima i doživljajima. Neke od tih blistavih odlomaka drugih ljudi toliko volimo i cijenimo da ih želimo podijeliti s drugima, pa ih stoga citiramo, kao da želimo dati do znanja: evo, u ovom odlomku, u ovoj rečenici ili stihu, tu je ono što ja vidim kao istinu, to je nešto što bih i sam potpisao. Kvalitetno citiranje stvara jednu finu interakciju među istomišljenicima, ono poništava i vremenske i prostorne barijere.
I još ponešto
(O radu)
Kada razmišljam o radu i o nivou na koji je rad danas sveden, o prostituciji na koju je sveden, često mi padne na pamet što je Džubran napisao o toj temi, jer ono što je on napisao ja sasvim pouzdano u sebi znam da je tako. Svi mi smo toliko dobro izdresirani, toliko ispranih mozgova da rad gledamo tek kao puko sredstvo ostvarivanja egzistencije. Ili u ponešto "uzvišenijem" smislu, kao puko sredstvo ostvarivanja poveće plaće, materijalnih stvari itd. Rad je uglavnom shvaćen i prihvaćen kao puko sredstvo da se dođe do nečega. Sam proces se zdravo za gotovo uzima kao nešto što je dosadno i što treba odraditi. Gledamo oko sebe kako stvari funkcioniraju po pitanju rada, gledamo kako su mama i tata percipirali rad, gledamo kako prijatelji i svi ostali percipiraju rad i jednostavno ulazimo u žrvanj. Nitko nas ništa ne pita o tome, niti mi išta ikoga pitamo. Stvari su takve kakve jesu i amen.
"Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti!" Tako je to pjevao Johnny. Rad je dakle shvaćen kao jedna neminovnost koja je preduvjet da bi se imalo pravo živjeti i disati. Nije svim ljudima isto po pitanju rada, jasno. Postoje brojne razlike među radnicima. Nekima je posao nešto zanimljiviji, nekima krajnje dosadan. Nekima je bolje plaćen, nekima slabije. Neki čak ponekad i uživaju u radu, ali to su rijeđi slučajevi. Mnogi rad shvaćaju čisto vojnički, u smislu: na meni je da odradim što se od mene traži i kad to odradim ja sam vrijedan pojedinac, "dobar radnik".
Znamo, danas je sreća uopće imati posao i redoviti izvor prihoda, pa priče i govorancije o dubljoj svrsi rada zvuče blesavo. Ipak, mene zanima, a i smatram to životno važnom temom, što je rad u svom potencijalu i koja mu je dublja svrha. Nivo na koji je rad sveden, odnosi poslodavac-posloprimac i sve što oni nose sa sobom, to je očito izopačenje onoga što rad može biti. Što je dakle rad u svom potencijalu? I zašto je važno da to znamo? Važno je zato da možemo prepoznati i odabrati pravu priliku onda kad se ona pojavi (ako se pojavi). Ako ne znamo ni što je rad potencijalno, ni što on može predstavljati, tada će prilika da radimo ono za što smo stvoreni proći kraj nas. Ako znamo i u sebi osjećamo što rad je, tada je situacija drukčija.
Sad se vratimo temi citiranje i nadovežimo je na temu rad. Ono što je Halil Džubran napisao o radu ja sasvim pouzdano u sebi znam da je istinito, pa čak ako nikad u stvarnosti i ne dotaknem taj nivo. Rekao je:
"Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati pretvara u glazbu.
... I držeći se posla istinski ljubite život.
***
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje.
A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan, ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim,
i s Bogom."
Lijepo rečeno, zar ne. A onda je još rekao, i s tim dodatno potvrdio svoju poantu: "Rad je ljubav koja biva vidljiva."
Što sutra nosi, ne znamo. Možemo planirati sutra. Možemo ga probati planirati. Možemo ga probati osmisliti. Možemo si umisliti kako je sutra u našim rukama. Ali nije. Realni život je nepredvidljiv i uvijek pun iznenađenja.
Što nam sutra nosi, ne znamo. Samo ovaj trenutak, ovaj kratki, vječni, neprekidni trenutak u kojem jesmo, taj je u našim rukama i mi smo u njegovima. Što sutra nosi, ne znamo. I ne moramo znati. Nije na nama da to znamo. Evo što je o ovome napisao pregenijalni Waldo Emerson prije 170 godina:
Life is a series of surprises. We do not guess today the mood, the pleasure, the power of tomorrow, when we are building up our being. Of lower states, - of acts of routine and sense, - we can tell somewhat; but the masterpieces of God, the total growths and universal movements of the soul, he hideth; they are incalculable. I can know that the truth is divine and helpful; but how it shall help me I can have no guess.
Ovo ne znači kako ne trebamo planirati, organizirati se, ići određenim putem kojim nas srce vodi (ili kojim moramo ići, jer drugoga ne vidimo ili ga trenutno nema na vidiku). Mudrost neznanja odnosi se na duhovnu stranu, stav, osjet. Dio smo velike slagalice. Pronaći svoje mjesto u njoj, to je postignuće, koje donosi zadovoljstvo, i mir, i ravnotežu, smisao. Ali to ne može na silu. Jedna britanska humoristična serija zvala se "Bez oduševljenja molim". Naputak za ostvarenje mudrosti neznanja mogao bi glasiti: bez forsiranja molim. Bez pametovanja.
U sljedećem odlomku Waldo nastavlja: The simplest words, - we do not know what they mean, - except when we love and aspire.
Što sutra nosi, ne znamo. I ne trebamo znati. Život je vibrirajući neograničeni potencijal kojega smo dio. Ako se previše petljamo u taj potencijal, propustit ćemo znakove koji nam govore što je za nas najbolje. Ako se ne petljamo, ako smo prisutni, budni, tada svaki trenutak može donjeti poruku. A i ne mora. Ali može. Ako ovaj trenutak ne donese ništa, drugi možda hoće. Ono što je važno je da smo mi spremni onda kad se prilike pojave.
Nadrealno, van vremena, kao i mnoge druge Dylanove pjesme. Neovisno o tome što postoje brojni talentirani autori, Bob ima super rijetku sposobnost da glazbom i tekstom pogađa u centar. Glazba tada nije tek puka zabava, već ima duboko značenje koje otvara nove svjetove. Onome tko pozitivno i pozorno reagira na nju često može poslužiti kao generator duhovnog buđenja. Magična ritmičnost, tekstovi vrhunske ljepote.
And I try to harmonize with songs
The lonesome sparrow sings
There are no kings inside the Gates of Eden
At times I think there are no words
But these to tell what's true
And there are no truths outside the Gates of Eden
