Gotovo bez ikakve povezanosti s dubinom, gotovo isključivo na površini, kao mala barka koju more ljulja gdje god zapuhnu vjetrovi, koja vidi samo taj vjetar i zna samo tu površinu, tako ljudi uglavnom žive. Dubinu se negira, zanemaruje, ne pozna, ne zna, s njom se nema komunikacija. Vrlo neobično. Kao u nekom nakaradnom snu, nevažno se stavlja u prvi plan i cijeli život se plete oko relativnih, prolaznih, promjenjivih pojava.
Bili mi toga svjesni ili ne, život izvire iz dubina, rađa se iz dubina, vraća se dubinama. Dubina je nedokučiva mozgom. A opet, osnovni preduvjet smislenog života je biti u kontaktu s njom. U dubini je mir, na površini sto čuda. Dubina je neprestano na dohvat ruke, ne-pre-sta-no!
Post je objavljen 23.04.2010. u 11:21 sati.