Ne bih se usudio pisati post o Ljubavi. Još manje filozofirati i pametovati na tu temu. Tako da ovo i nije "ozbiljni" tekst o toj vječnoj temi. Ali, nekoliko usputnih misli mogu pribilježiti. Ne bih ni toliko da nisam na youtube-u naletio na zaraznu pjesmu "Let your love flow", koja se, skoro i neovisno o mojoj volji, takoreći sama upisala u ovaj blogoprostor. Ljubav je valjda najnepresušnija tema oduvijek. Također i tema podložna najvećoj manipulaciji (oduvijek). Brkanje ljubavi s Ljubavi na žalost gledamo svakodnevno i skoro pa neprestano. Za njom se traga, nju se želi, o njoj se mašta, pišu se pjesme, pjesmice, pjesmuljci, pričice, priče, bajke, romani... Najčešće, kad se priča o ljubavi, misli se na romantičnu ljubav između dvije osobe. To je, da tako kažemo, ljubav u užem smislu, a ona je u pravilu, kod najvećeg broja ljudi, sasvim i opako krivo shvaćena. Hvala društvu u kojem živimo na tome, hvala tradiciji, hvala nepostojanju uzora koji bi bili model za dublje i ispravnije doživljavanje ove važne teme u svačijem životu. No, pustimo kriva tumačenja, loše uzore i njihove uzroke na stranu. Uz ljubav u užem smislu, postoji i Ljubav u punom smislu te riječi. O njoj se već manje može čuti. Ona se budi u centru pojedinca i širi se metodom koncentričnih krugova, isijava i obuhvaća sve.
Zaista odlična i zaista zarazna pjesma. Na prvu djeluje kao jednostavna poskočica. Ali, kada zavirite i u tekst, vidite da je razigrani ritam tek maska za odličnu pjesmu. Uživajte!
Oh there's a reason
for the sun shining sky
and theres a reason- why im feeling so high
must be the season, when that love light shines all around us so let that feeling grab you deep inside
and send you reeling
where your love can't hide
and then go stealing
through the moonlight night with your lover
just let your love flow like a mountain stream
and let your love grow with the smallest of dreams
and let your love show and youll know what i mean its the season
just let your love fly like a bird on the wing
and let your love bind you to all living things
and let your love shine and youll know what i mean
thats the reason
well theres a reason for the warm sweet nights
and theres a reason for the candle light
must be the season, when that love light shines all around us
so let that wonder take you into space
and there you wonder, his loving embrace
just feel the thunder
as he warms your face, you cant hold back
Preveliko značenje dajemo onome što nam se događa u životu. Često ne vidimo dalje od nosa. Utapamo se i grcamo u osobnim problemima, dopuštamo da oni postaju žarište naše pažnje i tako gubimo iz vida i iz iskustva širu sliku svijeta i života. Često preozbiljno shvaćamo ono što nam se događa.
Dobro je napraviti odmak od problema, sagledati ih sa distance, dobro je gledati stvari iz središta sebe, jer središte iako se čini da je tamo-negdje-duboko-u-nama, ono je zapravo sveprisutno i doticaj s njim je kao pogled s najviše planine za vrijeme sunčanog, bistrog dana. Gledano s te točke i dalje imamo svoje osobne probleme koje treba riješavati, neće oni nigdje pobjeći, tu su s nama, čekaju svoj red. Ali naši problemi tada postaju tek jedan djelić cjelovite slike svega onoga što se događa u nama i oko nas. A događa se štošta. Većine toga nismo ni svjesni. Dok razmišljam o tome kako naći posao, ne moram se toliko zadubiti u to razmišljanje da potpuno zanemarim pjev ptice ispod prozora.
Više smo nego što mislimo da jesmo. Potencijali su nam veći od onoga što trenutno koristimo. Prilike su negdje okolo, u zraku. Čekaju one koji su ih spremni prepoznati.
The way of life is wonderful; it is by abandonment.Emerson
Potpuna otvorenost prema životu, potpuna prisutnost u svakom trenutku i potpuno napuštanje svakog trenutka kako bi se ušlo u novi trenutak - šire vrata percepcije i omogućavaju sagledavanje šire slike. Skoncentrirati se samo na usku zraku vlastitog iskustva, besmisleno je. Ključ je u pažnji, ključ je u tišini.
Goodbye, Papa, it's hard to die
When all the birds are singing in the sky,
Now that the spring is in the air.
Little children everywhere.
When you see them I'll be there.
Stiglo mi je na mail nekoliko poruka s temom - peticija za Mišaka. Učinilo mi se da sam nešto krivo shvatio, mora da jesam, ako se za Mišakovu emisiju potpisuje peticija da se ne ukine. Čitam dalje, objašnjenja, razloge, motive, kome što smeta, tko se boji Mišaka i zašto. I ono do čega sam došao u kratkom istraživanju je sljedeće: Dejan Vinković sa splitskog PMF-a u nekom naletu inspiracije i spoznaje osjetio se silno uzrujanim što se Mišakova emisija "Na rubu znanosti" svrstava u "znanstveni" program HTV-a. Dejanova uzrujanost kroz njegovo medijsko reagiranje potaknula je i veliku maštu drugih velikih znanstvenih mozgova s našeg područja i jedan od tih mozgova - Vinko Zlatić, kreće u križarski pohod protiv Mišaka, on-line peticijom. Dosta je "pravim" znanstvenicima Mišaka i njegove emisije i žele u znanstvenom programu javne televizije gledati "pravu" znanost.
Moram priznati da se meni često diže kosa na glavi od tzv. "pravih" znanstvenika. Od nekih znanstvenika sigurno ima i puno koristi, od mnogih, a to je samo moj osobni dojam, nema baš ništa pametno. Ogroman ego, opčinjenost vlastitom umišljenom važnošću i veličinom. Misle da drže boga za jaja dok se bave nečim što je običnim smrtnicima valjda nedokučivo i misterizono. Nisu svi u istom košu, bez daljnjeg. Ima ovakvih i onakvih. Vratimo se Mišakovoj emisiji. "Pravi" znanstvenici (neki od njih) njegovu emisiju smatraju "zabavom", neozbiljnom i dakako - "neznanstvenom". Moglo bi ih se razumjeti ako bi se emisija zvala "U srcu znanosti" ili tako nekako. Ali, ona se zove "Na rubu znanosti" i sa svim svojim sadržajima usmjerena je upravo propitivanju rubnih pitanja života i stvarnosti. Uostalom, umišljati si kako je "prava znanost" nešto egzaktno vrlo je blesasto. Ono što je znanstvena istraživanja kroz povijest ponajviše karakteriziralo upravo je njihova privremenost. Danas se znanstvenici smiju mnogim zaključcima i tezama svojih kolega iz prijašnjih stoljeća (koji su u svoje vrijeme bili priznati i cijenjeni, pravi znanstvenici), a isto tako će se, moguće, tezama današnjih znanstvenika od srca nasmijati neki njihovi kolege iz budućnosti.
Koliko sam uspio shvatiti Krešinu filozofiju, ona se bazira na tome da što više moguće propitujemo stvarnost u kojoj živimo i na temelju toga širimo svoje spoznaje. Kroz svoju emisiju on nastoji postaviti prava pitanja, bez da si umišlja kako će na njih dati precizne i "znanstvene" odgovore. Emisija, također, potiče i zainteresiranog gledatelja na istu stvar - da postavlja pitanja, pomiče granice unutar sebe. Emisija dakle, potiče osvješćivanje. "Pravi" znanstvenici me nikad nisu potakli na osvješćivanje. Krešina emisija često je.
Peticiju za Krešimira Mišaka možete potpisati preko sljedećeg linka:
Do ovog trenutka već je 2150 ljudi potpisalo peticiju i time reklo što misli o ovoj stvari. Koliko ih je potpisano u trenutku dok vi čitate ovaj tekst?
Link na Krešino reagiranje na hajku protiv njegove emisije je ovdje.
Varšavska - simbol sukoba običnih ljudi i krupnog kapitala
Ide para gdje burgija neće, kaže poslovica. Ide li baš uvijek? Varšavska simbolizira sukob krupnog kapitala i običnih građana. S jedne strane su vlasnici krupnog kapitala i njihova beskonačna bahatost i umišljenost, s druge strane bunt građana, običnih ljudi kojima je čaša prelivena pa reagiraju, ne samo zbog varšavske, već zbog svih nepravdi, izrabljivanja, zaglupljivanja, privatizacija u kojima su bili tek pasivni promatrači. U ovom slučaju okupio se velik broj ljudi, dovoljno velik broj a da ih se ne može ignorirati, niti ih tek bahato raspustiti i potjerati. Okupljaju se ljudi koji šalju poruku: NE MOŽETE RADITI ŠTO GOD SE SJETITE!
Varšavska je živi dokaz da obični ljudi mogu i moraju reagirati na nelogičnosti i bahatosti kojima je svrha punjenje nekoliko privatnih džepova na štetu većine. Varšavska pokazuje i dokazuje klimavost krupnog kapitala, bez obzira što u svojim rukama posredno ima i policiju i, u slučaju da zatreba, vojsku. Obični građani predvođeni građanskim udrugama pokazuju kolika je snaga u ljudima, u masi, u koncentriranoj energiji bunta kojem nije cilj rušiti, već jednostavno svojim tijelima onemogućiti krupnom kapitalu da izigrava boga.
ne moramo baš svi izigravati vjerne pse, dresirane, poslušne, na kratkim lancima
Što znači istinska, smislena umjetnost u svijetu brzine, strke i površnosti? Može li površni svijet razumjeti i mari li uopće za nju? Da, retorička pitanja.
Istinska umjetnost dolazi s tajnovitog i skrovitog mjesta. Ni sam umjetnik ne zna od kuda mu dolazi, samo zna da je došla, a on poslužio tek kao instrument kroz koji se pojavila.
Smislena umjetnost ima duboku svrhu. Ona sadrži ljepotu i istinu koje dotiču misteriozne i tajanstvene dijelove onih koji malo bolje obrate pažnju na nju. Događa se zanimljiva interakcija i isprepletenost između autora, poruke i primaoca. Stvara se pomak u svijesti, ponekad. Otkrivaju se novi svjetovi, osvješćuju dotad skrivene odaje unutar čovjeka. Da bi umjetničko djelo imalo smisla, potrebno mu se posvetiti, dati mu šansu da potakne preobrazbu, udubiti se, biti s njim.
Muzika kao iz neke druge dimenzije, iz duše. Tekst o životu lutalaca, izvornom življenju, neposrednom, iskustvenom, na rubu, opasnom, ali privlačnom, o stvarnom životu.
"One More Cup Of Coffee"
Your breath is sweet
Your eyes are like two jewels in the sky
Your back is straight your hair is smooth
On the pillow where you lie But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above
One more cup of coffee for the road
One more cup of coffee 'fore I go.
To the valley below.
Your daddy he's an outlaw
And a wanderer by trade
He'll teach you how to pick and choose
And how to throw the blade
He oversees his kingdom
So no stranger does intrude
His voice it trembles as he calls out
For another plate of food.
One more cup of coffee for the road
One more cup of coffee 'fore I go.
To the valley below.
Your sister sees the future
Like your mama and yourself
You've never learned to read or write
There's no books upon your shelf
And your pleasure knows no limits
Your voice is like a meadowlark
But your heart is like an ocean
Mysterious and dark.
One more cup of coffee for the road
One more cup of coffee 'fore I go.
To the valley below.
Počeo sam pisati komentar, a onda ipak odlučio nastaviti kao kratki post. Priča se ovih dana u raznim vijestima i dnevnicima kako su temelji EU uzdrmani. Angela Merkel npr. izjavljuje da ako se ne poduzmu "te i te" mjere posljedice za EU zonu bit će katastrofične i nesagledive. Mi to sve skupa slušamo, ali svejedno i dalje gutamo priču naših vrlih vođa kako nam je ulazak u tu klimavu zajednicu prvi, vrhunski i najvažniji cilj (koji "nema alternativu", kao što je to lijepo naglašavao prethodni odbjegli premijer, a i dalje kao papige ponavljaju njegovi nekadašnji podanici, današnji nositelji vlasti, koji su se svog dojučerašnjeg kolege vrlo lako odrekli). Ja nisam toliko pametan da bih mogao uzeti u obzir baš cijelovitu situaciju u kojoj se lijepa nam naša nalazi. Nemam pojma kojim točno putem bi trebala krenuti da nam svima bude bolje, ali ovako blesavom kakav jesam, stječem dojam da je grčevita težnja pripajanju Europskoj Uniji nešto slično kao da se neki mali brodić, tamo negdje 1912. godine, nakon što je Titanik već udario u stijenu i počeo tonuti, silom, ali ono - silom i pod svaku cijenu (nema alternative), želio privezati za Titanik i ukrcati svoje ljude na njega. Eto, toliko inteligentno to izgleda.
To što na ovom malom prostoru na kojem je RH postoji tolika geografska raznolikost, jedna od naljepših, najrazvedenijih i još uvijek najčišćih obala na svijetu, veliki izvori pitke, zdrave vode, itd, itd..., sve to je skroz nevažno i mi ne znamo što s tim, pa tražimo nekog većeg i pametnijeg da nas posvoji i kaže nam kako. Vjerojatno zvuči ultranaivno, ali meni se zaista čini da RH ima (tj. imala je) predispoziciju da bude ekološko-turistički biser cijele šire regije, ako ne i svijeta. No, to očito nije tako. Trebaju nam mamice i tatice, očusi i maćehe. Nema alternative? Neobično.
Isti je on kao ti
Nećeš ga prepoznati
Lopov Jack je među vama
Crne duše kao tama
Vrlo neobično je za vidjeti i svakodnevno slušati, čitati kako silni milijoni (ne tisuće, ne stotine tisuća, nego milijoni) kuna netragom nestaju. Poneka glava završi s one strane rešetaka (u vip ćeliji), a oni s kojima je do jučer surađivao, zajedno odlučivao, bio nerazdvojan, pojma nemaju ni o ničemu, peru ruke. Čudom se čude, nitko ne zna ništa, "neka institucije rade svoj posao", "svi su pred zakonom isti". Scenarij je uvijek sličan, samo se akteri mijenjaju. Osim odvjetnika; odvjetnici su uvijek isti, uvijek iste face brane te sumnjive optuženike. Znaju ljudi zanat, pošteno rade svoj posao, ne zanima ih za što se terete njihovi klijenti, jer nevini su dok se ne dokaže suprotno. Oni su tu da budu na usluzi svakom tko ih angažira i odrade svoj dio posla najbolje što znaju. Ne znam zašto, ali neki kažu da im ti odvjetnici djeluju kriminalnije čak i od onih koje brane. Ja o tome ne mogu suditi, jer ne znam puno o toj grupaciji, samo primjećujem da svaki auto koji je ispod luksuznog terenca nije im dovoljno dobar. Ima se para, ima se s čim. Sve to sa deset prstiju se zaradi. Bubanje prava se isplatilo (ili je nešto drugo u pitanju, jer neobično je kako se baš uvijek i bez iznimke angažira nekoliko istih ljudi). Ne znam puno ni o tome, pa ne mogu suditi.
Ali kako to da ti famozni milijoni nestaju? Jesu li to krivi isključivo oni "odozgo", njihova bahatost, gramzivost ili je kriva i bijedna razina svijesti onih koji ih biraju? Ne znam previše ni o tome, ali rekao bih da je ovo drugo u pitanju. Što gluplje ovce, to bahatiji pastiri. Ali, kaj ti tu možeš, ne budi lud, oni buju tebe rista ravno na sud, pjevao je Johnny. Mi gledajmo i dalje zvijezde extra, pratimo pažljivo sve žuto što mediji nude, budimo ovce, nemojmo reagirati ni tamo gdje možemo. Pustimo drugima da nas vozaju. Nemojmo biti svoji, ni slučajno koristiti vlastite snage, drugi će to. Neka lopov Jack misli, radi i djeluje umjesto nas.
U svitu bez pravde barabe grabe živimo po zakonu ko se bolje snađe A ja bi rađe da bude utopija
Al reći će mi «Lud si! Nisi se uklopija!»
Masa uvrijeđenog mesa će ti reć da si blesa ako nemaš interesa i cilj ti nije kesa
Živi li sloboda ispod nebeskog svoda
Il je na putu do Boga, ali koga?
svako pleme ima svoga
i zato ne može bit sloga Dogma je droga, roba koja dobro se proda
Istina daleko je od toga
Ka pahulja snijega pada tiho, najtiše
I čim je dotakneš nema je više.
Ako gro današnjih medija ocijenimo kao krajnje smeće, mislim da smo sasvim blizu istine o medijima. Televizija je najutjecajnija. Ona je moderni big brotherov ekran kojeg većina ljudi svojim novcima kupuje i u koji svojevoljno bulji više sati dnevno, bulji u glupe, sasvim besmislene sadržaje, toliko glupe da objektivni promatrač, kojem mozak još nije toliko ispran, ne može ni uz najbolju volju shvatiti kako je moguće da tako nešto postoji. Ni uz najbolju volju, blagost i dobronamjernost, medije se ne može ocijeniti drukčije nego kao ispirače mozgova. Jer samo isprani mozak može biti prijemčljiv za hrpu smeća od reklama, za tu silnu banalizaciju, za buljenje u silne poznate prodane duše (od renea bitorajca, preko tarika, izbornika bilića, nadalje) koje za neki iznos pristaju reklamirati (pritom se prodajući, blamirajući, izdajući svoje fanove, ali koga briga) "žuje", bankarske "proizvode" i sve ostalo. Medije ne možemo ocijeniti kao "neutralne", služeći se onom poznatom tvrdnjom kako je "sve neutralo, ovisi kako se koristi" (kao: s nožom možeš oguliti jabuku ili ubiti nekog, jer je "neutralan"). Mediji nisu neutralni u tom smislu. Korist koju eventualno rade je minimalna, u tragovima. Šteta koju čine je ogromna, bode oči i uništava ljude, i ne samo njih.
Živi, dinamični, smisleni život odvija se cijelo vrijeme. On je izvan medijskog smeća. Može mu se pristupiti bilo kad. Dovoljno je pritisnuti "off" na daljinskom upravljaču.
Dodatak, tj. zanimljivost:
Za vrijeme pisanja ovog posta nisam imao pojma da je danas svjetski dan slobode medija. Upravo sam to pročitao na net-u. Zanimljivo se poklopilo. Neka se zna i to. Tim bolje.
Come you masters of war
You that build all the guns
You that build the death planes
You that build all the bombs
You that hide behind walls
You that hide behind desks
I just want you to know
I can see through your masks.
You that never done nothin'
But build to destroy
You play with my world
Like it's your little toy
You put a gun in my hand
And you hide from my eyes
And you turn and run farther
When the fast bullets fly.
Like Judas of old
You lie and deceive
A world war can be won
You want me to believe
But I see through your eyes
And I see through your brain
Like I see through the water
That runs down my drain.
You fasten all the triggers
For the others to fire
Then you set back and watch
When the death count gets higher
You hide in your mansion'
As young people's blood
Flows out of their bodies
And is buried in the mud.
You've thrown the worst fear
That can ever be hurled
Fear to bring children
Into the world
For threatening my baby
Unborn and unnamed
You ain't worth the blood
That runs in your veins.
How much do I know
To talk out of turn
You might say that I'm young
You might say I'm unlearned
But there's one thing I know
Though I'm younger than you
That even Jesus would never
Forgive what you do.
Let me ask you one question
Is your money that good
Will it buy you forgiveness
Do you think that it could
I think you will find
When your death takes its toll
All the money you made
Will never buy back your soul.
And I hope that you die
And your death'll come soon
I will follow your casket
In the pale afternoon
And I'll watch while you're lowered
Down to your deathbed
And I'll stand over your grave
'Til I'm sure that you're dead.
