Počeo sam pisati komentar, a onda ipak odlučio nastaviti kao kratki post. Priča se ovih dana u raznim vijestima i dnevnicima kako su temelji EU uzdrmani. Angela Merkel npr. izjavljuje da ako se ne poduzmu "te i te" mjere posljedice za EU zonu bit će katastrofične i nesagledive. Mi to sve skupa slušamo, ali svejedno i dalje gutamo priču naših vrlih vođa kako nam je ulazak u tu klimavu zajednicu prvi, vrhunski i najvažniji cilj (koji "nema alternativu", kao što je to lijepo naglašavao prethodni odbjegli premijer, a i dalje kao papige ponavljaju njegovi nekadašnji podanici, današnji nositelji vlasti, koji su se svog dojučerašnjeg kolege vrlo lako odrekli). Ja nisam toliko pametan da bih mogao uzeti u obzir baš cijelovitu situaciju u kojoj se lijepa nam naša nalazi. Nemam pojma kojim točno putem bi trebala krenuti da nam svima bude bolje, ali ovako blesavom kakav jesam, stječem dojam da je grčevita težnja pripajanju Europskoj Uniji nešto slično kao da se neki mali brodić, tamo negdje 1912. godine, nakon što je Titanik već udario u stijenu i počeo tonuti, silom, ali ono - silom i pod svaku cijenu (nema alternative), želio privezati za Titanik i ukrcati svoje ljude na njega. Eto, toliko inteligentno to izgleda.
To što na ovom malom prostoru na kojem je RH postoji tolika geografska raznolikost, jedna od naljepših, najrazvedenijih i još uvijek najčišćih obala na svijetu, veliki izvori pitke, zdrave vode, itd, itd..., sve to je skroz nevažno i mi ne znamo što s tim, pa tražimo nekog većeg i pametnijeg da nas posvoji i kaže nam kako. Vjerojatno zvuči ultranaivno, ali meni se zaista čini da RH ima (tj. imala je) predispoziciju da bude ekološko-turistički biser cijele šire regije, ako ne i svijeta. No, to očito nije tako. Trebaju nam mamice i tatice, očusi i maćehe. Nema alternative? Neobično.
Probudimo se. Dobro jutro:
I've got noting to say but it's O.K.
Post je objavljen 14.05.2010. u 10:54 sati.