Mi smo tek putnici, prolaznici u ovom svijetu. Ne znam iz kojeg izvora dolazimo. Ne znam kuda odlazimo po smrti. Vraćamo li se tom istom izvoru? Ako da, na koji način? U kojem obliku? S kojim razlogom?
Postoje oni koji nude svoje odgovore na ta pitanja. Odgovore oblikovane u dogme. Odgovore koji traže da se u njih slijepo vjeruje.
Ali meni slijepo vjerovanje nije odgovor koji me može zadovoljiti ni utješiti. Nije nešto za što se mogu primiti i osjećati sigurnost i smirenost. Sve su to puke teorije, mamci za mase.
Vjerujem samo onome što u srži svoga bića mogu osjetiti i prepoznati kao istinito. To mi ne može prenjeti ni "objasniti" nitko iz vana. To znanje zakopano je negdje u nama i može doći samo iznutra.
Život je tajna i on ostaje tajna, a tajna nam se, ako smo pozorni, pažljivi, zainteresirani za nju, ponekad i otkrije. Pokaže se na trenutak. Život je tajna a mi smo dio te tajne i usred tajne. Možda je tako rijetko vidimo zato jer smo toliko neodvojivi od nje. Oko ne vidi samo sebe.
Ovo je tako dobra pjesma...Remekdjelo.
Dust in the wind:
I close my eyes, only for a moment, and the moment's gone
All my dreams, pass before my eyes, a curiosity
Dust in the wind, all we are is dust in the wind.
Same old song, just a drop of water in an endless sea
All we do, crumbles to the ground, though we refuse to see
Dust in the wind, all we are is dust in the wind
[Now] Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky
It slips away, and all your money won't another minute buy.
Dust in the wind, all we are is dust in the wind
Dust in the wind, everything is dust in the wind.
Neprocjenjiva vrijednost OBRAĆANJA PAŽNJE na Tišinu
Svaki se zvuk rađa iz tišine, umire natrag u tišinu, a tijekom svoga postojanja okružen je tišinom. Tišina omogućuje zvuku postojanje. Ona je sastavni, ali neočitovani dio svakog zvuka, svake glazbene note, pjesme i riječi. Neočitovano je u ovome svijetu prisutno kao tišina. Ne možete obraćati pažnju na tišinu, a da istodobno ne postanete tihi iznutra. Tišina izvana, tišina iznutra. Zakoračili ste u neočitovano.
Eckhart Tolle (Moć Sadašnjeg Trenutka)
Tišina izvana, tišina iznutra, zakoračili ste u Srž Života. Barem na trenutak. Svaki put kad obratite pažnju na Tišinu. Kad joj poklonite pažnju i shvatite da je ona vrelo života. Nije to ona dosadna tišina. Već živa da življa ne može biti. Ima li išta življe?
To je dinamična tišina. Vibrirajuća tišina. Ritmična tišina. To je tišina u kojoj pronalazite sebe i otkrivate da ste vi i tišina od istog materijala, da ste jedno. (Usput, u toj Tišini skriva se i Sveti Gral za kojim mnogi tako grozničavao tragaju. Ali, paradoksalno: neće ga naći, sve dok se ne smire i ne obrate pažnju na tišinu. Tada se "gral" može pojaviti.)
Tišina je to koja skriva tajne života. "Tajne" se neće otkriti jurcanjem po svijetu ni gledanjem oko sebe. Upravo suprotno, počinju se otkrivati povlačenjem u sebe (kao što Hesse kaže: Zavuci se u sebe poput kornjače.) I bivanjem u tišini, sa tišinom. Bez ikakovih očekivanja. To su vrata u ono najjednostavnije postojanje koje postoji - bivanje. Da, tišina nudi sve to. I nadohvat ruke je. Svakome (tko obrati pažnju na nju).
And the vision that was planted in my brain
Still remains
Within the sound of silence
Ima li u ovom sistemu mjesta za rijetke ljude koji vide koliko je sistem truo?
Ima li u ovoj poplavi bizarne ne-glazbe mjesta za nešto što vrijedi? Uz sve severine, magazine i ostala smeća i ispirače mozgova.... Ima li mjesta za išta drugo?
Ima li uz svu najezdu primitivizma i bjednog rođačkog mentaliteta mjesta za kvalitetu?
Ima li publike za kvalitetu? Glazba koju nameću samo je jedan od načina zatupljivanja i zaglupljivanja.
I can't play the game no more
I can't abide
By their stupid rules
Which get me sick inside!(Dylan)
Bunt o kojem govorim i na kojeg mislim je zdrava reakcija zdravog pojedinca na svaku moguću i nemoguću nebulozu i besmislicu bolesnog sistema u kojem živi. To je reakcija koja je normalna, prirodna, spontana i logična. A zašto je onda tako rijetko vidimo? Zato što pojedinci nisu svjesni sebe ni onoga što jesu, već se ponašaju kao lutke na koncu, marionete s kojima drugi upravljaju.
Jedna izreka kaže: rob zna kad je rob, bez obzira kakav naziv naljepili na njega. Nazovite ga slobodnim čovjekom, nazovite ga ravnopravnim članom demokratskog društva, nazovite ga glasačem. Nazovite ga kako hoćete pa čak i on sam sebe može poistovjećivati sa svim tim silnim uzvišenim epitetima koji mu se laskavo pridaju. Ali, on zna , u sebi, on zna da je rob. Neka to znanje i nije na precizan način oblikovano u svijesti, ali ono što on zaista je - ne može negirati (iako može probati; ali neće uspjeti). A to njegovo više ili manje (ne)svjesno znanje uvijek će naći načine da ispliva na površinu, pokaže se i kaže - tu sam. Pojavit će se kad tad. Ne treba dugo čekati. Pojavit će se u bilo kojem obliku ili stupnju nelagode, nezadovoljstva, bolesti ili nečeg petog.
Ne možemo čekati da se društvo promjeni da bi se i mi počeli mjenjati i da bi počeli biti sretniji, više svoji, više živi, više kreativni, više prisutni, više buntovni, više aktivni, više u središtu života.
Društvo je kompleksan mehanizam, a samim time i spor mehanizam koji se sporo mijenja. Tko zna koliko treba društvu da bi se počelo mijenjati, da bude na strani čovjeka i života, a ne na strani kapitala, gomilanja stvari i vrednovanja besmislica. Ono na što imamo utjecaj i što je u našoj potpunoj moći i što zavisi isključivo o našoj volji, odluci, razumijevanju - je promjena nas samih. Promjena načina na koji percipiramo i načina na koji reagiramo, na koji se odnosimo prema svijetu. Kako postajemo više svoji neumitno nam raste samopouzdanje i ne može nas svaka budala (bio to neki pojedinac ili sistem kao cjelina; jer i sistem je budala) gledati u oči i mazati ih svojim lažima. S našim osobnim razvojem vrlo lako ćemo raspoznavati stvari, sami za sebe razlučivati što je dobro a što nije (i za nas osobno i za širu zajednicu) i s te razine ćemo reagirati na način koji je u datom trenutku najsmisleniji i najlogičniji. Da bi se gromada zvana sistem promijenila može biti potrebno dosta vremena, ali da bi se promijenio pojedinac nije potrebno ništa vremena. Potreban je tek jedan jedini neizmjerljivi trenutak. Potrebna je odluka.
Biti buntovan ne znači mahati bejzbol palicom po izlozima, automobilima ili ljudima koji nam se ne sviđaju. Znači zauzeti stav a onda se i zauzeti za taj stav. Bilo u malim stvarima ili u većima. Bilo sam u svakodnevnim situacijama ili u organiziranim izražavanjima nezadovoljstva, kad se cijele grupe ljudi bune protiv nečega što im šteti.
Biti zdrav pojedinac znači pobuniti se protiv neoliberalnog kapitalizma i svih boleština koje on nosi sa sobom. Znači reći ne krupnom kapitalu u rukama pojedinaca kojima bi mi ostali trebali izigravati budale i robove, mekanu glinu koju će oni zamjesiti i oblikovati točno tako da odgovaramo njihovim potrebama (ali ne i našim potrebama; ali tko nas pita). Ili reći ne kretenskom kvazi-obrazovnom sustavu koji sustavno oblikuje djecu tako da i oni, od malih nogu, budu spremni i pripravni za bolesni sustav koji ih čeka kad malo poodrastu. Situacija u kojima je potreban zdrav pojedinac sa zdravim stavom i zdravom reakcijom danas je doslovno bezbroj. Takvih pojedinaca je još uvijek premalo. Ali, bogami, ima ih. Po malo. Ali - po svuda. I to je dobro i ohrabrujuće. A internet može biti jedan od odličnih alata kako se takvi pojedinci mogu povezati, umrežiti, biti u kontaktu, razmjenjivati ideje i razvijati se.
Svaka neumjerenost prije ili kasnije dolazi na naplatu. Ni jedno širenje nije neograničeno. Svaki rast u samom sebi sadrži i ideju raspadanja. Sve ima svoj početak i svoj kraj. Priroda funkcionira u ritmovima. Priroda funkcionira. Održiva je. Ima svoje zakonitosti. I tako već milijonima godina.
Ljudski sistem koji zovemo civilizacija postoji tek 10-ak tisuća godina, bahato se izdvojio od prirode, drži se kao da je iznad nje, djeluje po principu iskorištavanja, uništavanja, tlačenja (i prirode i ljudi) i ako ga se ne zaustavi - dokrajčit će i prirodu i ljude.
Sistem u kojem živimo umjetan je do srži. Koristi manjini, šteti većini. Paradoksalno je da je ta manjina (tajkuni, bogatuni, vodeći političari, vodeći religijski vođe, vodeći bilo tko) dio Života koji je zastranio, koji je poremećen, neurotičan, sebičan, psihotičan, vođen bolešljivim, kratkoročnim osobnim interesom, bez imalo osjećaja za sav ostali svijet. Indoktrinacija je jedno od njihovih najjačih oružja. Ispiranje mozga njihova najčešća metoda. Ulijevanje straha ljudima njihov provjereni recept za provođenje njihovih planova i nastavak ludog sistema. Mogu nas još neko vrijeme pokušavati zatupljivati sa njihovim glupim show businessom, nametanjem nazovi zabavnih sadržaja kroz glupave humorističke serije, nogometne i druge utakmice i cijeli cirkus koji ide uz njih, uz hrpetine žutila koje služi kako bi nam se odvukla pažnja s bitnih životnih tema i sadržaja. Može to još neko vrijeme, ali ne vječno, jer stvari se mjenjaju, ljudi se mjenjaju, znaju da nešto ne štima. Sve veći broj ljudi ne samo da zna da nešto ne štima, već počinju detektirati što je to nešto i počinju vidjeti izvore problema u sistemu samom. Sistem nije na našoj strani, on je na svojoj i samo svojoj strani. Mi mu služimo tek kao dežurne budale koje će obavljati one pizdarije od poslova koje je potrebno obaviti kako bi se sistem nastavljao (ali neće u nedogled, jer ako ga se ne zaustavi pobunom ljudi, on će sam sebe uništiti, jer je neodrživ).
Kako se možemo suprotstaviti bolesnom sistemu?
Pa, kako tko. Nismo svi isti i ne reagiramo isto. Ali svatko od nas ima neku svoju granicu poslje koje puca. Poželjno je da se počne reagirati prije nego dođe do tog pucanja i prije nego postane kasno.
Svaki pojedinac koji počne kritički razmišljati o ovim životno bitnim temama - dragocjen je Cjelini i Životu i postaje novi izvor nade za promjenu. Buđenje većeg broja ljudi stvara veći plamen promjene. Takav plamen koji se ne može tako lako zaustaviti.
Snaga bunta pojedinca ovisi o njegovom samopouzdanju. Samopouzdanje raste sa dubljim upoznavanjem sebe. Što se bolje poznajemo, samopouzdaniji smo i teško nam se mogu podvaljivati priče i pričice.
Bunt je potreban, poželjan i neizbježan. Jer ne može se vječno ovom sistemu govoriti - da i tupo klimati glavama.
Vrijeme je da se sve češće, od sve većeg broja ljudi počne čuti - Ne! Malo po malo, ali od sve većeg broja ljudi. Sa svakim tim "ne" čovjek postaje zdraviji. Puno malih "ne" spaja se u jedno veliko NE, DOSTA JE!
Mi nismo buntovnici bez razloga, već s bezbroj razloga.
Čemu se sve može reći ne? Oh, toliko je toga. Ne nepoštenim, bahatim, bezobraznim političarima. Ne glupim televizijskim (i općenito - medijskim) sadržajima kojima je valjda glavna svrha da ljude zatupe, a nakon toga i da ih održavaju tupima. Ne smiješnim političkim izborima u kojima se bira između nekoliko podjednako besmislenih opcija. Ne gomilanju bogatstva u rukama šačice bijednika. Ne prelošoj gmo i ostaloj hrani u trgovačkim centrima, plastičnim rajčicama i ostalom smeću. Ne plaćanju parkinga koji su ljudi platili već bezbroj puta kroz bezbrojne namete. Ne poslovanju kojem je isključivi cilj - profit, a na štetu svega ostalog i svih ostalih. Ne izrabljivanju radnika na radnim mjestima. Neovakvim radnim mjestima, koja su mjesta mučenja, a ne mjesta kreativnosti i zdrave produktivnosti. Ne ovakvom bjednom školstvu, koje je u službi ovakvog bjednog sistema i ne oplemenjuje već ubija želju za znanjem. Ne bilo kojoj od bezbrojnih besmislica kojom se gazi ljude, prirodu i ostali svijet i pravi ih se budalama i koristi za nečije bolesne interese.
(nastavit će se...)
Come gather 'round people
Wherever you roam
And admit that the waters
Around you have grown
And accept it that soon
You'll be drenched to the bone. If your time to you
Is worth savin'
Then you better start swimmin'
Or you'll sink like a stone
For the times they are a-changin'.
Come mothers and fathers
Throughout the land
And don't criticize
What you can't understand
Your sons and your daughters
Are beyond your command
Your old road is
Rapidly agin'.
Please get out of the new one
If you can't lend your hand
For the times they are a-changin'.
