I can't play the game no more
I can't abide
By their stupid rules
Which get me sick inside! (Dylan)
Bunt o kojem govorim i na kojeg mislim je zdrava reakcija zdravog pojedinca na svaku moguću i nemoguću nebulozu i besmislicu bolesnog sistema u kojem živi. To je reakcija koja je normalna, prirodna, spontana i logična. A zašto je onda tako rijetko vidimo? Zato što pojedinci nisu svjesni sebe ni onoga što jesu, već se ponašaju kao lutke na koncu, marionete s kojima drugi upravljaju.
Jedna izreka kaže: rob zna kad je rob, bez obzira kakav naziv naljepili na njega. Nazovite ga slobodnim čovjekom, nazovite ga ravnopravnim članom demokratskog društva, nazovite ga glasačem. Nazovite ga kako hoćete pa čak i on sam sebe može poistovjećivati sa svim tim silnim uzvišenim epitetima koji mu se laskavo pridaju. Ali, on zna , u sebi, on zna da je rob. Neka to znanje i nije na precizan način oblikovano u svijesti, ali ono što on zaista je - ne može negirati (iako može probati; ali neće uspjeti). A to njegovo više ili manje (ne)svjesno znanje uvijek će naći načine da ispliva na površinu, pokaže se i kaže - tu sam. Pojavit će se kad tad. Ne treba dugo čekati. Pojavit će se u bilo kojem obliku ili stupnju nelagode, nezadovoljstva, bolesti ili nečeg petog.
Ne možemo čekati da se društvo promjeni da bi se i mi počeli mjenjati i da bi počeli biti sretniji, više svoji, više živi, više kreativni, više prisutni, više buntovni, više aktivni, više u središtu života.
Društvo je kompleksan mehanizam, a samim time i spor mehanizam koji se sporo mijenja. Tko zna koliko treba društvu da bi se počelo mijenjati, da bude na strani čovjeka i života, a ne na strani kapitala, gomilanja stvari i vrednovanja besmislica. Ono na što imamo utjecaj i što je u našoj potpunoj moći i što zavisi isključivo o našoj volji, odluci, razumijevanju - je promjena nas samih. Promjena načina na koji percipiramo i načina na koji reagiramo, na koji se odnosimo prema svijetu. Kako postajemo više svoji neumitno nam raste samopouzdanje i ne može nas svaka budala (bio to neki pojedinac ili sistem kao cjelina; jer i sistem je budala) gledati u oči i mazati ih svojim lažima. S našim osobnim razvojem vrlo lako ćemo raspoznavati stvari, sami za sebe razlučivati što je dobro a što nije (i za nas osobno i za širu zajednicu) i s te razine ćemo reagirati na način koji je u datom trenutku najsmisleniji i najlogičniji. Da bi se gromada zvana sistem promijenila može biti potrebno dosta vremena, ali da bi se promijenio pojedinac nije potrebno ništa vremena. Potreban je tek jedan jedini neizmjerljivi trenutak. Potrebna je odluka.
Biti buntovan ne znači mahati bejzbol palicom po izlozima, automobilima ili ljudima koji nam se ne sviđaju. Znači zauzeti stav a onda se i zauzeti za taj stav. Bilo u malim stvarima ili u većima. Bilo sam u svakodnevnim situacijama ili u organiziranim izražavanjima nezadovoljstva, kad se cijele grupe ljudi bune protiv nečega što im šteti.
Biti zdrav pojedinac znači pobuniti se protiv neoliberalnog kapitalizma i svih boleština koje on nosi sa sobom. Znači reći ne krupnom kapitalu u rukama pojedinaca kojima bi mi ostali trebali izigravati budale i robove, mekanu glinu koju će oni zamjesiti i oblikovati točno tako da odgovaramo njihovim potrebama (ali ne i našim potrebama; ali tko nas pita). Ili reći ne kretenskom kvazi-obrazovnom sustavu koji sustavno oblikuje djecu tako da i oni, od malih nogu, budu spremni i pripravni za bolesni sustav koji ih čeka kad malo poodrastu. Situacija u kojima je potreban zdrav pojedinac sa zdravim stavom i zdravom reakcijom danas je doslovno bezbroj. Takvih pojedinaca je još uvijek premalo. Ali, bogami, ima ih. Po malo. Ali - po svuda. I to je dobro i ohrabrujuće. A internet može biti jedan od odličnih alata kako se takvi pojedinci mogu povezati, umrežiti, biti u kontaktu, razmjenjivati ideje i razvijati se.
|
