30.11.2008., nedjelja
Priče o buntu i istinoljubivosti - Bob Dylan
Bob Dylan je ime urezano u kolektivnu svijest čovječanstva. Pitajte koga hoćete, od tinejdžera do onih najstarijih stanovnika planete, bilo gdje na planeti, na bilo kojem kontinentu, najudaljenijem otoku, na mjestima gdje nema ni telefona ni mobitela, da li su čuli za ime Bob Dylan. Odgovor će u najvećem broju slučajeva biti potvrdan. To ime je u svakome od nas, ako ne jasno ispisano u svijesti, onda barem negdje daleko, u udaljenijim njenim odajama. To ime u svakome odzvanja, bez obzira što nekome ne znači baš ništa i nema pojma što je iza njega, dok nekim drugima ono predstavlja cijele svemire koje je Dylan svojom glazbom, stihovima i životom stvorio. Ja sam sve više pripadnik ove druge skupine (iako znam da nije prebrojna i da je sve manje brojna u navali novih, modernih autora koji potiskuju one stare, često bolje).
Dylana sam prvi puta "upoznao", "sreo" prije nekih 8 godina, kada sam se dokopao nekih njegovih albuma iz najranije faze.
Sjećam se da sam te albume slušao uglavnom kada sam bio negdje vani, s cd playerom u džepu i slušalicama na ušima.
Večer je. Tišina. Ja hodam po cesti i u nekom trenutku uključujem cd. Uši i duša mi se pune nekim čudnim glasom iz nekog prošlog vremena, uz zvukove gitare i usne harmonike. "A hard rain's a-gonna fall"... Ovo je zanimljivo, pomislim. "Blowin' in the wind"... E, ovu sam već ranije čuo, ali nisam znao da je to Dylanovo. Onda mi se u uho počne ulijevati "Don't think twice, it's all right", pa "The masters of war" itd... Bio sam fasciniran. Slušao sam ta dva albuma pa ih stavio na stranu i pustio Dylana na miru neko vrijeme.
Za nekoliko godina ponovo sam ga se sjetio i nabavio na mp3-u nekih 10-ak albuma. Uživao sam.
Ponovo ga stavio na stranu.
Nedavno sam obrisao prašinu sa tog cd-a i ponovo ga ubacio u kompjuter, da se malo prisjetim tih starih stvari. Zanimalo me da li će mi i dalje biti zanimljv nakon vremenskog odmaka. Naime, smatram da neki autor ima vrijednost ako mu se kroz život ponovo i ponovo vraćamo.
Nije bilo greške. Ne samo da mi nije dosadio nego sam ga počeo otkrivati na nekim novim razinama.
Pa ovo je nešto kao Novi zavjet, pomislio sam. Čitaju ga i mladi i stari, i manje razvijeni i više razvijeni, svatko na svom nivou, svatko sa svoje razine razumijevanja, svatko da ispuni neku svoju potrebu i da postigne neko novo shvaćanje.
Tek tada sam Dylana shvatio skroz ozbiljno. Kao nešto puno više od prebiranja žica na gitari, puhanja u usnu harmoniku i ne-baš-glasa-koji-bi-mogao-pjevati-opere.
Počeo sam shvaćati da Dylan može čovjeku poslužiti kao neka vrsta Učitelja. Učitelja kao što je bio Budha, kao što je bio Isus, kao što su (još puno prije navedene dvojice) bili drevni indijski rišiji, i bilo kojeg čovjeka koji je, da se poslužim novozavjetnim stihom, došao "...da posvjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego (je došao) - da posvjedoči za Svjetlo." Ako ste kršćanin, nemojte odmah skakati što uspoređujem Dylana s Isusom. To je samo usporedba koja služi da bi se pojasnilo kako postoje ljudi, rijetki ljudi koji su na svijet došli sa svrhom da probude ostale ljude koji spavaju i troše svoje živote na gluposti i nebitne stvari, a ono bitno zaboravljaju, zapostavljaju i često i umiru bez da su i naslutili kakav okus to bitno ima. Dylan je, dakle, jedan od tih ljudi.
Rođen je kao Robert Allen Zimmerman, 1941. godine, u Minnesoti (USA). Negdje s početkom svoje karijere promijenio je ime u Robert Dylan, iako je koristio ime Bob Dylan, pod kojim je većini ljudi poznat.
Iza Dylana je gotovo pola stoljeća stvaranja, turneja, pisanja tekstova i muzike, da ne kažem - propovijedanja. Ogroman je to opus. Velik je to život. Velik doprinos. Velika ostavština ljudskom rodu.
Teško mi je pretpostaviti koliko je uopće danas ljudi koji kreću u ozbiljnije proučavanje Dylanova djela. Mislim da onih stvarno zainteresiranih i nije previše. Onih koji ga slušaju usput, površno, tek tako, ima sigurno dosta.
O Dylanovu opusu na ovom mjestu nema smisla govoriti. Toliko je to opsežno i kvalitetno da izaziva strahopoštovanje. Kada razmišljam o tome koliko je taj čovjek toga napisao, uglazbio, do kojih je sve spoznaja došao, ostajem bez teksta. Mogu mu se jedino pokloniti (možda onako kako se kršćanin klanja Isusu, budista Budhi, islamista Muhamedu itd...). Iako, ne baš na takav način, iz jednostavnog razloga (ako ni zbog kojeg drugog) što ja nisam religiozan čovjek. Ja sam "vjernik" u jednom sasvim osobnom, privatnom smislu.
Dylana doživljam kao pionira koji u muziku unosi nešto novo, koji je postavio temelje za mnoge koji će doći kasnije.
Ljudi uglavnom ne znaju da je bezbroj pjesama koje predstavljaju glavne hitove mnogih modernih glazbenika i grupa, napisao nitko drugi nego Bob Dylan. I to davno, davno, puno prije nego su se (u nekim slučajevima) ti glazbenici koju su ga obrađivali i rodili. Te pjesme su nastale u kreativnoj radionici tog genija, još tamo negdje u 60-im ili 70-im godinama prošlog stoljeća. kada je tehnologija bila na bijednom nivou u usporedbi s ovom kakva je danas. Istina, tehnologija je bila ne-baš-toliko-sjajna, ali Dylanova kreativnost je toliko velika da bi našla način da se izrazi i da je živio prije tisuću godina.
Nabrojimo samo neke pjesme koje su originalno Dylanove, a obradili su ih drugi i s njima se, često, proslavili.
Krenimo s "All Along The Watchtower", koju je obradio Jimi Hendrix. Tu je i "Knockin' on heavens door", koju su obradili Gunsi, neizostavna "Like a Rolling stone", koju su obradili Rolling Stonesi i koja tako prikladno ide uz sam njihov naziv, ali eto - nije njihova. Primjera je puno, ali i ovo je dovoljno da se shvati poanta, a ona glasi: Dylan je svojim hrapavim glasom i korištenjem tek gitare i usne harmonike, uspio napraviti nepobitni utjecaj na mnoge generacije glazbenika, i ne samo glazbenika, nego prije svega slušatelja, štovatelja, obožavatelja, svih onih ljudi koji prepoznaju kvalitetu koju Dylan nudi.
Kada se pojavi čovjek, bio on glazbenik, pisac, slikar ili bilo što drugo, koji vidi kako puno toga u društvu ne štima i kada počne pjevati, pisati, slikati ili bilo što drugo, o tome što vidi, a za što zna da ne štima i što bi volio da se ispravi, kada počne stvarati u nadi da će uzrokovati promjenu, on gotovo u pravilu mora postati frustriran, barem do neke mjere.
Frustriran iz razloga jer ljudi nisu spremni slušati ono što im on/ona ima za reći. Slušaju selektivno. Privuče ih možda muzika, možda neki dio teksta, ali oni nisu spremni na promjenu. Oni nastavljaju po starom i koriste alat koji im stoji pred nosom tek za zabavu, za razbibrigu. To kod autora mora izazvati frustraciju, a ni Dylan toga sigurno nije pošteđen.
Ali, on ne može stati. On ne može reći: pa dobro, ako me toliko malo vas shvaća ozbiljno, onda ja više neću reći ni riječ. To on ne može. Jedino što može je pričati dalje, svirati dalje, stvarati dalje, pokušavati dalje, ako ne zbog drugih, onda zbog svoje potrebe. Ako neće ostati baš nitko tko će htjeti slušati, nema veze. Mora se ići dalje.
"The game is the same, it's just upon another level."
Dylan meni simbolizira čistu kreativnost, kalež ogromnog potencijala koji nema druge mogućnosti nego da se izrazi, da izađe van, bez obzira na posljedice. Čak i ako je teško, ako djeluje besmisleno, povratka nema. Ide se dalje.
"Ooh, I can't stand it, I can't stand it,
It's makin' me feel so sad."
Nema njemu druge nego ići dalje. On je došao "posvjedočiti za svjetlo" i šta sad da se radi, svjedočiti i mora.
"Ooh, I can't stand it, I can't stand it..."
Neću ovdje dužiti previše. Ovo nije knjiga o Dylanu. Ovo je post o Dylanu. A svi znamo da post ne smije biti predugačak jer ga nitko neće čitati. Zato privedimo ovaj kratki osvrt na Dylana kraju.
Dylan za mene predstavlja simobl čiste, beskompromisne kreativnosti, koja teži isključivo stvaranju, koja spoznaje istinu i želi ju prenjeti i drugima. Kreativnosti koja je rijetka u današnjem svijetu, a vjerojatno je bila rijetka i u prijašnjim svjetovima, jer nema puno ljudi koji će posvetiti svoj život čistom stvaranju, koji će posvetiti život samom življenju, koji će slušati sebe, istraživati sebe, otkrivati u sebi, spoznavati i onda živjeti po onome što su spoznali.
Nema ih puno koji žive po uputi natpisa na ulazu u proročište u Delfima u staroj Grčkoj: Spoznaj samog sebe!
Ponekad se rađaju ljudi koji su ozbiljno shvatili taj natpis i sve slične natpise, kojima i ne trebaju nikakvi natpisi, koji žive "po sebi", koji znaju sebe i ne treba im nikakav voditelj ni učitelj izvana, koji žele samo "svjedočiti Istinu" i ne zanima ih ništa osim toga.
Jedan od takvih je i Bob Dylan. Uzmite neke njegove albume (i Youtube može biti dobar izvor), poslušajte što ima reći. Ali sumnjam da će vam se svidjeti. Vi već imate svoje favorite. Ili ste, možda, ipak otvoreni i za nove (stare) stvari.
"Tko ima uši da čuje, neka čuje."
|
- 08:45 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
27.11.2008., četvrtak
Srednjoškolci - jedan od razloga za nadu u razvoj zdravijeg društva
Ono što su prije 40-ak godina (i ne samo tada) bili studenti, sada su srednjoškolci. Studenti su zasluženo izgubili nekadašnji status društvene skupine koja potiče promjene u društvu, koja reagira na nepravde, nelogičnosti, prevare i ostalo, i konkretnim akcijama ih nastoji ispraviti. Studenti su sada ono što su u vrijeme njihovog vrhunca (u smislu društvenog djelovanja) bili njihovi roditelji - mrtva puhala. Najviše što prosječnog studenta danas može zanimati je da brže ili sporije polaže tupave ispite koje ima za položiti i eventualno da uvijek ima najnoviji model mobitela ili neke druge tehnološke novotarije (da ne kažem - pizdarije). Od studenata, dakle, nikakve koristi u smislu u kojem ovdje govorimo.
Tamo gdje su zakazali studenti, otvorio se prazan prostor, kojeg je, srećom, netko ipak ispunio. Ispunila su ga mlađa braća i sestre od ovih koji su ga napustili, izdali - srednjoškolci. I to ne jednom, već nekoliko puta u relativno kratkom periodu.
Ta nova generacija je drukčija. Nosi u sebi nešto novo. Padaju mi na pamet teorije o nekim novim klincima, koji imaju neke zanimljive karakteristike (o kojima nešto više u nekom drugom postu), a zovu ih "indigo djeca" i "kristalna djeca".
Oni ne trpe negativne autoritete. Ne trpe da netko radi budale iz njih. Ne žele se tupo i bez pogovora pokoriti svakoj naredbi i odredbi koju im "oni odozgo" odrede. Oni su inteligentni. Oni su djeca tehnološkog doba. Oni su se rodili s internetom i mobitelom i znaju ga koristiti bolje od svojih roditelja. Oni koriste tu naprednu tehnologiju da bi se povezali i kvalitetnije izrazili ono što ih muči i za što smatraju da nije u redu. Oni imaju petlje izaći na ulicu i nositi transparente tipa "Jebi se Primorac! Piši ti državnu maturu pa ćemo vidjeti da li ćeš ju proći!" Oni ne odustaju. Ljudi u kravatama, iz vlade i raznih vladinih agencija zaduženih za obrazovanje, pomalo počinju drhtati kada čuju kako "nezadovoljni srednjoškolci ponovo izlaze na ulice".
Osobno, volio bih vidjeti da sljedeći korak tih hrabrih, mladih ljudi bude ne samo da traže promjene unutar sustava koji je loš, nego da traže novi sustav. Ne samo da se žale kako programi strukovnih škola nisu usklađeni s gimnazijskim programima, nego da kažu: Mi ne želimo učiti sva ova smeća koja nas tjerate da učimo. Nama to neće koristiti u životu. Mi želimo učiti, ali na drugi način, smisleniji način. Ne želimo sjediti po 6 ili 7 sedam sati dnevno u školskim klupama zato jer zakon tako kaže. Provodimo dnevno u školskim klupama više vremena od naših profesora, koji odrade 3 - 4 školska sata, odrede nam zadaće i zadatke i odu dalje svojim putem, zadovoljni što im je radni dan tako kratak, ali nezadovoljni jer su navodno slabno plaćeni za taj rad (a valjda imaju i premalo privilegija, uz sva ta ferija i druge pizdarije).
Dosta je toga. Ne želimo više biti ovce koje će svaka budala šišati na način koji joj se svidi. Mi priznajemo autoritete, ali samo one smislene. Samo one koji nam žele dobro i od kojih možemo nešto naučiti. Koji nas potiču i aktivno sudjeluju u našem razvoju. Ostale autoritete s gnušanjem odbacujemo. Oni su lažnjaci i neka nam se maknu s puta.
Tko to ima pravo raditi budale iz nas?
Mi imamo pravo reći što mislimo, a ako se naša mišljenja ne budu uvažavala, umjesto u učionicama, vrijeme ćemo provoditi na ulicama, s transparentima u ruci, sve dok nas se ne počne uvažavati kao ravnopravne, kao partnere, a ne kao dječicu koju će "odrasli" oblikovati po svojim zamislima, za svoje potrebe.
Mi ne odustajemo. Protestirat ćemo sve dok ne postignemo poštenije dogovore.
Slobodno nam prijetite s neopravdanim satima i "disciplinskim mjerama".
Mi ne odustajemo...
" Come mothers and fathers
Throughout the land
And don't criticize
What you can't understand
Your sons and your daughters
Are beyond your command
Your old road is
Rapidly agin'.
Please get out of the new one
If you can't land your hand
For the times they are a-changin'." (B.D.)
|
- 06:22 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
20.11.2008., četvrtak
Pljačka na Ekonomskom fakultetu Rijeka i na drugim fakultetima
Jučer sam, igrom slučaja, došao do informacije koliko Ekonomski fakultet Rijeka naplaćuje tiskanje diplome nakon što student položi sve ispite i obrani diplomski rad. Cijena tiskanja je, dakle, 500 (petsto) kuna, brojkom i slovima. U redu, ne treba odmah skakati. Možda postoji neko razumno objašnjenje za tu cifru. Možda se ta diploma tiska na zlatnom papiru. Ili se barem koriste zlatna slova, ako već cijeli papir nije zlatan. Možda se taj papir nosi na blagoslov nekom od kardinala (ili samom papi, tko zna) pa tim činom, eto, cijena raste (ali, što ako je student musliman, budista ili nešto treće; ne, ova zadnja opcija sigurno nije). A možda, samo možda, se radi o klasičnom lopovluku, hvatanju u mutnom, deranju kože studentima i njihovim roditeljima (kad se već može i kad je sve dopušteno i kad nitko previše ne razbija glavu oko toga je li takva cijena u redu ili nije; jer, u tom velikom trenutku kada je ta farsa od faksa već gotova, tko bi još razmišljao i brinuo se da li će vam netko naplatiti komad papira 500 kuna ili možda 5000; nema veze; a dok "nema veze", banda grabi lovu).
Pustimo fikciju i bezuspješnu potragu za nekim logičnim opravdanjem "formiranja" ovakove cijene za jedan komad papira.
Ali, nije to običan komad papira, to vam je diploma, pobunit će se neki. Ali takvi "neki" mene i ne zanimaju. To su ovce i mjesto im je u toru.
Ponovimo - 500 kuna za jedan komad papira!
Ne, to ne mogu progutati samo tako. Znam da je istinito, ali je i žalosno.
Ako se ne varam, određivanje visine takvih pristojbi je autonomna stvar fakulteta. Mislim da nemaju svi fakulteti iste cijene.
To se lako provjeri, ali za ovu priču i nije od neke važnosti.
Dakle, ja bih volio da me osoba (ili osobe) koje su "kreirale" tu cijenu, pogledaju u oči i kažu mi kako su došle do tog "izračuna". A prije toga bih volio znati da li su u trenutku odluke bili prisebni ili pod utjecajem alkohola, opojnih droga ili jednostavno - ludila.
Jako bih volio da mi netko proba objasniti kako je došao do cifre od 500 kuna za jedan komad papira, pa pisalo na tom papiru "Diploma" ili bilo što drugo.
A znam i to da mi ta osoba (ili osobe) to nikako ne bi mogla objasniti. Za takvu cijenu jednostavno nema nikakvog opravdanja. Nikakvog! Može me jedino pogledat u oči i reći mi: Čuj, ta cijena je takva jer sam ja tako odlučio. Ona je takva jer te volim pljačkati. Takvom sam je odredio jer to mogu. Imam tu ovlast i koristim ju onako kako želim. Ona je takva jer sam ja gazda, a ti si nitko. Ja sam gore, ti si na dnu, u prašini.
A meni da se pruži prilika da popričam s tom osobom (ili osobama), mirne duše bi ju pogledao u oči i rekao:
Slušaj, ovo što radiš je u najmanju ruku bezobrazno. Ne može jedan papir koštati 500 kuna ni u trenucima tvog najvećeg ludila. Jesi ti ovdje zbog studenata ili su studenti zbog tebe? Da li je svrha postojanja fakulteta da studentima i njihovim roditeljima guli kožu ili da im maksimalno ide u susret? Ne bi li i na fakultetu trebalo primjenjivati pravilo slično onom u restoranima, naime - da je student uvijek u pravu. On, naravno, nije uvijek u pravu (kao što ni gost u restoranu nije uvijek u pravu), ali ga ne treba tretirati kao smeće koje služi da bi se iz njega izvlačio novac. Polako, bahati čovječe, spusti se na zemlju iz svojih visokih sfera. Nisi ti bolji od nas. Ovakve gadosti će ti prolaziti još neko vrijeme, ali ne zadugo. Ljudima je već sada puna kape tebe i sličnih, vaših bahaćenja, bezobraznih odluka kojima ih tlačite. Ta masa koju ne poštuješ nije tek tupa masa kojoj ćeš cijediti krv. Ta masa je tempirana bomba koja je na rubu strpljenja. Neće trebati puno da ta bomba eksplodira. Tek iskra će biti dovoljna. A tada, tada će nestati i zadnja mogućnost za ovakvo ponašanje kakvo je za sada još uvijek moguće.
Smij se, bahati čovječe. Slobodno se smij. Meni je tvoj smjeh jadan i patetičan. Meni ti ne predstavljaš ništa. Ja znam koliko si jadan u samome sebi. Za mene si nula.
"... I just want you to know - I can see through your masks!" (B.D.)
|
- 06:10 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
14.11.2008., petak
Fantastična lakoća postojanja!
Ako vas ovaj naslov na nešto neodoljivo podsjeća, možda vas podsjeća na knjigu "Nepodnošljiva lakoća postojanja",
starog dobrog čeha sa francuskom putovnicom - Milana Kundere.
Ja sam namjerno izmijenio naslov, kako bi mi poslužio da potrebe ovog posta.
Kakvo je postojanje samo po sebi?
Je li nepodnošljivo?
Ili je je lako?
Nepodnošljivo lako? (Ma to se Milan samo poigrao riječima. Kako nešto može biti nepodnošljivo lako.)
Moj odgovor je: postojanje je (ili bi trebalo biti) - fantastično lako.
Tj. fantastično uzbudljivo, uvijek svježe, uvijek novo.
Lakoća je riječ koja mi se nameće prije svih drugih.
Gledano iz perspektive modernog čojveka, prethodna tvrdnja je nebulozna.
On dobro zna kakvo je (njegovo) postojanje. Ono je sve, ali lagano nije sigurno.
Tko tu onda griješi?
Da li je postojati lako ili je teško?
Heh, kako kome, naravno.
Ovisi koga pitate.
Ono bi moralo biti lako i mislim da samo po sebi jest lako.
Ali, čovjek je tu da zakomplicira. Sve on mora otežati.
Kako vam drago, tvrdnja ovog posta je: postojati je lako.
Ako to nije i vaše iskustvo - negdje griješite.
"Umirite se i znajte da ja jesam Bog", kaže Stari zavjet.
Pa nismo li mi katolička zemlja.
Eto, ja se čak i ne volim deklarirati kao katolik (jer ne volim da me se
trpa u bilo kakve kutijice, pogotovo religiozne), ali lakoća postojanja
je naglašena i u vašim vjerskim knjigama.
Umirite se. Ne brinite. Budite.
To vam kaže svaka prava duhovnost, svaki pravi učitelj.
Ugodan dan Vam želim. Lagan. Miran. Usporite. Budite.
|
- 12:30 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
12.11.2008., srijeda
Koga slušati? Kome vjerovati?
Zaključili smo već u prvom postu da živimo u ludom svijetu. Civilizacija gazi i melje sve što joj se nađe na putu. Uništava sav živi svijet pa tako i ljude. Pogotovo ljude.
Civilizaciji je cilj održavati samu sebe pa je osmislila razne oblike obuke i obrazovanja kako bi mogla što učinkovitije kontrolirati sve što želi, upravljati svime što želi. Ona tako mora imati načine da oblikuje ljude onakvima kakvi joj trebaju. A trebaju joj poslušni, savitljivi, odlučni i ambiciozni. Oni koji se pokažu kao prikladni, imat će svoje mjesto u tom divnom novom svijetu.
Ljudska vrsta je, izgleda, ozbiljno shvatila onu preporuku s početka najčitanije joj knjige: "množite se". Zanemarena je činjenica da je taj savjet bio namjenjen onom ranom dobu, kada je ljudi bilo malo, a ne ovom dobu, kad ih je pre-previše.
Jako nas je puno. Civilizacija nema lagan zadatak u želji da kontrolira tu masu. Zato je osmislila mehanizme kako stvari držati pod kontrolom (Orwellova ideja "Velikog brata" mi pada na pamet).
Ne zaboravimo, ovo je blog koji teži oživljavanju izvornog života. Izvorni život je sve ono što civilizirani život nije. Oni su suprotni. Ako želite jedan, zaboravite na drugi. To ne ide skupa.
Kako želite živjeti? Koga ćete slušati? Kome ćete vjerovati?
Savjetnika je mnogo. Mnogi se nude, a neki i nameću. Od ovih koji se nameću tu su: najprije mama i tata, onda teta u vrtiću, pa učiteljica u školi, pa profesori u nastavku škole, pa još profesora (Bože, koliko ih je?), s vremenom se u toj veseloj grupi pojave i političari, ne zaboravimo ni premijera, tu su i razni duhovni učitelji koji hvataju u mutnom i (neki od njih) zarađuju dobre svote prodajući maglu, pa onda i neizostavni mediji itd, itd... Red je dug. Nema mu kraja. Svi su pametni. Svi se petljaju. Svi nešto žele, očekuju.
Koga slušati? Kome vjerovati?
Ne zaboravimo, ovo je blog koji teži oživljavanju izvornog života. Ja vam ovdje ne mogu reći: slušaj tatu i mamu, profesora (jer on je jako pametan; budući da je profesor; on sigurno zna) ili bilo kog drugog.
Uostalom, sve njih slušate cijeli život pa vidite i sami kuda vas je to dovelo.
Koga slušati? Kome vjerovati?
Tko zna što je najbolje za vas i tko zna kako vi trebate živjeti?
Vi to znate. Nitko drugi to ne zna bolje od vas.
Ali, oprez, tko je taj VI?
To nije onaj mali vi kojeg ste svjesni većinu vremena. To je onaj Vi kojeg ste (možda) svjesni samo ponekad, u rijetkim trenucima. Mogli bismo reći - u trenucima inspiracije. Taj Vi je duboko u vama. On je Vi. Njega tražite. Njega slušajte. Nikog drugog. Pustite sve drugo. Ništa drugo nije toliko važno. Važni ste vi. Važan je vaš život. Važno je da budete sretni. Važno je da budete kreativni, da živite ispunjeno, da budete prisutni, i svjesni. Sve drugo su gluposti.
Tražite, dakle, u sebi i nemojte odustati ako ne pronađete ono što tražite već iz provog pokušaja. Budite strpljivi. Civilizaciji je trebalo puno vremena da vas slomi. Ne možete očekivati da ćete ponovo oživjeti u trenutku. Polako. Ne žurite. Ali i ne odustajte. Sretno.
|
- 09:09 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
10.11.2008., ponedjeljak
Možete li zamisliti život bez daljinskog upravljača?
Ako na pitanje iz naslova odgovorite potvrdno, znajte da vam ne vjerujem. Ne vjerujem vam ni jednog trena (osim u jako jako iznimnim situacijama; ali, tada vi vjerovatno niste čovjek današnjice, nego neka vrsta svemirca ili predstavnik neke druge vrste - sigurno naprednije, jer nemate TV da vas zaglupljuje).
Ako odgovarate sa ne, sa velikim NE, ni-u-kojem-slučaju i slično, tada znam da ste vi "odavde", sa ove planete, iz 21.-og stoljeća, predstavnik stare dobre ljudske vrste koja je debelo zagrezla u svoju glupost i, kako stvari stoje, na pravom je putu da dokrajči i sebe i sve što ju okružuje. (Da je netko prije kakvih parsto godina samo i pomislio da bi čovjek bio u stanju uništiti nešto tako veliko kao što je planet, prijatelji, poznanici, znanci rekli bi mu da ima prebujnu maštu; ali eto, bili bi u krivu).
Vi ste dakle taj, koji bez te famozne plastične stvarčice ne može ni zamisliti svoje dnevno postojanje. Koliko provedete pred televizorom? Dva sata? Tri? Ili ste u onoj najvećoj grupi koja po statistici provede prosječno oko pet sati dnevno buljeći u tu zaglupljujuću kutiju?
Tv program je već godinama loš, ali imam dojam kako danas dostiže vrhunce gluposti i idiotizma. TV kuće kao da se natječu tko će uspjeti ponuditi nešto banalnije i gluplje. I zaista, ne bi bilo lako odrediti pobjednika u toj imaginarnoj utrci. Jer, svi su dobri. Svi se trude i svi uspijevaju. Jedini koji u toj priči ispada gubitnik ste VI, dragi gledaoče.
Buljeći u tu čudnu spravu na komodi u vašoj sobi, po nekoliko sati dnevno, kao prvo - vi postajete sve gluplji (oprostite na izrazu, ali ja s vama moram biti iskren). Tako je, postajete sve gluplji, tuplji, sporije mislite, sporije reagirate na realne životne situacije, a kao najbolje od svega - vi niste ni svjesni procesa u kojeg ste uvučeni.
Mislite da su vlasnici TV kuća osmislili program zbog vašeg zadovoljstva i zabave?
Nemojte biti naivni. Pa znate koji je pokretač današnjeg svijeta. Novac. Dakle, svrha televizije je da ostvari profit, a vi joj služite kao sredstvo za ostvarenje tog cilja. Bez vas, nema im zarade.
Vi mislite kako TV kuće proizvode sav onaj silni "zabavni" i "informativni" program kako bi vama ugodile?
Ma dajte, uozbiljite se. Pa toliko naivni još uvijek ipak niste (ali bit ćete; polako; samo strpljivo provodite po nekoliko sati uz vaše omiljene emisije).
Eto, budući da ste mi simpatični, otkrit ću vam tajnu.
TV kuće žive isključivo od reklama i sponzora (osim velebnog nam HTV-a, koji još uvjek hvata u mutnom i mudro radi po onoj iz Smail-age: "Harač, rajo, harač!"; Eto, dok ide ide.) Dakle, pokretač cijele stvari je hladni kapital. Sponzori su spremni TV kući plaćati reklame ako TV kuća ima gledatelje. Što je više gledatelja, to je više reklama. Što je više reklama, to je veća zarada i za TV kuću i za sponzora. Tj., u cijeloj priči ne gubi nitko - osim vas, dragi gledaoče.
Vas samo muzu, nagovaraju vas da uzmete svoj telefon ili mobitel, da im šaljete skupe poruke. Navlače vas na sve moguće načine da osim što ste im dali svoje vrijeme, da im date i još koju kunu, putem svog mobitela, "iz topline svoga doma". Pa nije li to lijepo? Nismo li napredovali kao vrsta?
A sljedeći dan, nakon što obavite dnevnu dozu ropstva za svog poslodavca, vi sjedate u svoj automobil (kojeg ste kupili na kredit od 7 godina; odlični uvjeti kupnje, vidjeli ste reklamu na televiziji) i jurite do omiljenog vam trgovačkog centra. Grabite velika kolica, okice vam se šire i krećete u pohod. E, tada se cijela priča sa smislom postojanja TV-a zaokružuje.
Koji deterdžent izabrati? Koji voćni jogurt? Koju paštetu? Koje uloške? (eh, ovo zadnje je barem lako)
Ovdje se pokreće vaš nesvjesni mehanizam, koji odabire proizvode i stavlja ih u košaru umjesto vas.
Većinu proizvoda koje ste kupili, nedavno ste vidjeli na vašem TV-u, na reklami. Ti proizvodi su dobri jer, eto, teta iz reklame je rekla da jesu. Ona više uopće ne mora čistiti stan jer je otkrila sredstva koja to rade umjesto nje. Prekrasno.
Neću vas više zadržavati, dragi gledaoče. Čudim se ako ste dogurali i do ovdje sa čitanjem. Znam da žurite. Počinje vaša omiljena emisija.
Do skorog čitanja (možda).
|
- 06:10 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
06.11.2008., četvrtak
Škole - zatvori za djecu!
To da živimo u ludom svijetu, sa izokrenutim vrijednostima, djelovanjem, ponašanjem, načinom života, puno nas to zna.
Još je više onih koji to, na žalost, ne znaju. Nemaju pojma ni o čemu bitnome.
Ne bi to, samo po sebi, bilo tako strašno. Međutim, strašno je to što baš takvi vode glavnu riječ u društvu. Baš
takvi, neznalice, sjede u vladama, po saborima, po upravnim odborima megakorporacija. Takvi odlučuju o našim sudbinama. A isto tako i o sudbinama najmlađih članova društva.
Djeca su razigrana, znatiželjna stvorenja. Sve ih zanima.Svemu se dive. Uživaju. Ona su oduševljena već sa sitnicama. Ne treba im mnogo za sreću (ne bi li, već po tome, mogla biti
vrhunski duhovni učitelji "odraslima"?).
Djeca su takva negdje do šeste, sedme godine života.
A što se onda dogodi?
Krenu u školu i čarolija pomalo počne nestajati.
Uglavnom im se svidi ideja škole, jer djeca, po prirodi, vole učiti.
Ubrzo počinju mijenjati mišljenje jer ta škola i nije onakva kakvom su je zamišljali.
Nije im jasno zašto moraju nepomično sjediti po pet, šest ili sedam sati dnevno.
Zašto moraju biti mirni? Zašto slušati o stvarima koje ih prečesto uopće ne zanimaju?
Tko su ti odrasli koji ih tlače sa zadaćama, od kuda im pravo da se ponašaju kao da su iznad njih i zašto moraju bubati
sve te silne informacije. Hoće li im to ikada u životu trebati? Čemu sve to? Ta uniformiranost, službenost, ocjenjivanje, strogoća. Čemu sve to? Čemu to služi? Hoće li im ikada koristiti?
Ne, njima većina toga u životu neće trebati. Velika većina podataka, ovakvih ili onakvih, iz ovog ili iz onog navodno važnog predmeta, njima gotovo nikad neće trebati ni koristiti. Zašto onda sve to? Čemu takva škola?
Glasnogovornici obrazovnog sustava bi glasno pobili sve prethodne navode i konstatirali kako je škola potrebna i neophodna za razvoj društva i pojedinca. U školi se stječu mnoga znanja potrebna za daljnji život. Poslužili bi se možda i velebnim narodnim poslovicama pa bi rekli kako "Bez muke nema nauke", da "u mladosti tko ne uči, kasnije se mnogo muči", itd...itd.... A što drugo da očekujemo od njih? Nešto jako pametno? Ma dajte.
Ali, nas ovdje ne zanimaju službeni proglasi o tome koja je svrha škole. Nas zanima stvarnost. Zanimaju nas djeca i njihovo najviše dobro.
Da li je korisno za djecu da po šest ili sedam sati sjede u klupama i slušaju suhoparna predavanja?
Da li je korisno da učiti (pa zaboravljati) sve one bezbrojne podatke koje je netko odabrao kao jako potrebne za naučiti?
Ako nije korisno djeci, kome onda je? Mora da netko ima koristi od toga.
Ima. Koristi ima društveni sistem u kojem živimo. A evo i koje:
Da bi se održavao, sistem u kojem živimo mora imati puno radne snage - jako velik broj ljudi koji će pristati raditi stvari koje ne žele, kako bi taj isti sistem mogao funkcionirati.
Ali zašto bi netko normalan radio ono što ne želi? Zbog hrane, zbog opstanka, zbog krova nad glavom, a sve to, kako se čini, omogućuje plaća koju to prevareno biće dobiva za svoj rad od svog poslodavca.
Vratimo se na početak priče i zamislimo kakva su djeca u svojim prvim godinama (dakle, prije nego im se desi škola).
Razigrana, znatiželjna itd... I kako sada, ta u osnovi kreativna bića, natjerati da po osam ili više sati dnevno rade neki posao koji je dosadan i besmislen dozlaboga. Kako ih pripremiti na to? Na "svijet rada"?
Odgovor je jasan - školstvo! Svi smo čuli da se željezo kuje dok je vruće. Poslje je kasno.
Djecu se treba obuzdati dok su mala. Poslje je kasno.
Taj zadatak oblikovanja, otupljivanja, ponekad ponižavanja i degradiranja imaju škole.
Nakon 12 godina "školovanja", ako se radi o završenoj srednjoj školi, ili - nakon 16 godina, ako se radi još i o fakultetu,
djetetov duh trebao bi biti potpuno slomljen i spreman za izvršavanje zadataka koje sistem postavlja pred njega.
Ako se nečiji duh slučajno ne slomi ni u tih 16 godina, tada se studenta potiče da upiše i magisterij.
Naše drušvo treba drukčije školstvo. Naša djeca trebaju drukčije odrasle, da bi bila zadovoljnija, sretnija, ispunjenija, da bi se više poticala njihova kreativnost i da bi mogla postati ono što u svom krajnjem potencijalu jesu, a mi si jako laskamo ako mislimo da možemo i naslutiti što su ona zapravo.
|
- 08:46 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
03.11.2008., ponedjeljak
Za besplatno školstvo!
5.11. za besplatno skolstvo
Potpuno neplanirano, hvatam se pisanja novog posta. Bit ću kratak (i jasan).
Razlog je prosvjed naveden u naslovu.
Ovo je inicijativa koju u potpunosti podržavam, a toplo se nadam da će takvih inicijativa biti
sve više i više u budućnosti.
Političari nam pričaju priče kako školstvo mora biti sve skuplje jer, naime, ulazimo u EU, u taj veliki
svijet koji funkcionira po bogom danim pravilima, kojih se, eto, svojim ulaskom (pa i prije ulaska -
da pokažemo dobru volju prema tatama iz EU) i mi moramo pridržavati. Glupost! To su priče za malu
djecu. To su priče koje nam priča krupni kapital kroz usta svojih pouzdanika.
Ako želimo prema istinskom društvu znanja, onda pristup znanju mora biti besplatan ili što je moguće
jeftiniji i to - za sve koji to žele. Ne smije se nekome uskratiti pristup znanju zbog banalnog razloga što je taj
slabijeg imovinskog stanja. Potrebno je da što veći broj ljudi (malo po malo) osvijesti činjenicu da živimo u svijetu
u kojem hladni kapital kroji pravila i koristi svaki mogući način da uveća samoga sebe iz samo njemu znanih
razloga, a na štetu svih ostalih. Iz tog razloga imamo takvu situaciju da je većina svjetskog bogatstva koncentrirana
u rukama 500 obitelji. Ili primjer iz Hrvatske: većina ljudi radi za nekoliko magnata. Zaista ludo!
Kapital i njegovi vlasnici nas mogu tlačiti samo do onog trenutka dok im to dopuštamo.
Pojedinac ne može napraviti puno po tom pitanju, ali puno pojedinaca može.
Moćnici nemaju stvarnu moć. Njihova je moć privid. Ali taj privid je jak i trajat će sve dok ga mi ostali podržavamo.
Zamislite što bi se dogodilo da jednog dana svi zaposlenici nekog magnata odluče ne doći na posao (ovo je, naravno,
samo hipotetska situacija; već čujem u ušima prigovore tipa: Ali moramo nešto jesti...Moram zaraditi...itd...itd... Zato
naglašavam: ovo je hipotetska situacija). Njegovi trgovački centri bi bili mrtvi. Ne bi bilo nikoga na blagajnama. Ne bi imao tko slagati police. Sistem bi pukao. Moć magnata bi se pokazala u pravom svjetlu. On nema stvarne moći.
Imat će prividnu moć sve dok mu je masa daje. Sve dok mu masa daje sebe da ju tlači i oblikuje kako želi, za njegove
sitne interese.
U istinskom društvu znanja znanje je besplatno. Internet je besplatan. Knjige su jeftinije. Veći je stupanj suradnje
među ljudima.
Za kraj, jedna preporuka za čitanje za one koje ova tema zanima na način na koji zanima mene, dakle - za one koje
zanima put prema stvarnom društvu znanju.
Toplo preporučujem knjigu "Teorija neobrazovanosti - zablude o društvu znanja", autor je Konrad Paul Liessmann,
jedan od značajnijih austrijskih znanstvenika, čovjek koji, po mom skromnom mišljenju, jako dobro razumije podvale tzv. društva znanja.
|
- 07:21 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
01.11.2008., subota
Mudrost Janeza Drnovšeka
Sve do prije nekoliko godina, na spomen Janeza Drnovšeka vjerovatno su mi se
u svijesti automatski pojavljivale etikete poput: političar, predsjednik države, Slovenac.
Termini koji me sami po sebi ne intrigiraju, niti mi mogu privući pažnju.
Onda sam primijetio da su se počele objavljivati neke Drnovšekove knjige u Hrvatskoj.
A ono što je bilo zanimljivo je to da ih je objavljivala nakladnička kuća DD, poznata po
izdavanju isključivo knjiga koje su na neki način povezane sa duhovnom tematikom,
osobnim razvojem, očuvanjem planete i sličnim stvarima.
Odmah je bilo jasno da se ne radi o nekom Drnovšekovom političkom traktatu.
Negdje mi je, usputno, jedna od tih knjiga došla u ruke, malo sam ju prolistao i vidio
o čemu se radi. Negdje u svijesti sam pohranio ideju da tu knjigu svakako treba pročitati.
Prošla je godina ili dvije, ponovo me nešto podsjetilo na Drnovšeka i odlučio sam da što prije
dođem do tih knjiga koje je napisao u zadnjim godinama svog života.
Pretpostavljao sam da su te knjige dobre, ali nisam slutio da su baš tolike dobre kao što jesu.
Jednostavnost Drnovšekova pisanja, otvorenost, dobronamjernost, oštrina intelekta i dubina
razumijevanja, osobno su mi fascinantni.
On piše o stvarima koje svi mi više ili manje znamo, pogotovo ako nas zanimaju područja koja
obrađuje. Takve ideje bi očekivali od nekakvog gurua iz Indije ili neke druge nama egzotične zemlje,
za koju nam se čini da je izvor sve mudrosti koja postoji.
Dakle, ideje su mu na tom nivou, sa malom razlikom što se radi o čovjeku koji je živio nedaleko od nas,
u našem podneblju, a da stvar bude još bolja, to su razmišljanja Predsjednika jedne države.
Samim time, ove knjige imaju veću vrijednost od učenja nekog mudraca iz neke dalekoistočne zemlje.
One pokazuju i to da do mudrosti ne treba putovati tisuće kilometara. Ne treba putovati uopće.
Ona je tu, na dohvat ruke. I, ako želimo biti precizni do kraja, nije ni na dohvat ruke - ona je u nama.
Ali treba ju otkriti, oživjeti, osvijestiti, probuditi. U tome procesu od pomoći mogu biti i ove Janezove
knjige.
Jedna od njih mi stoji kraj laptopa. "Misli o životu i osvješćivanju".
Listam ju u želji da odaberem neki adekvatni odlomak koji bi čitatelja mogao zainteresirati i, možda,
potaknuti da je pročita cijelu.
Hm, teško se tu odlučiti. Toliko je tih misli. Od kuda da znam koja kome može pasati. Ako napišem jednu,
ona nekome može biti prava stvar, a nekog drugog ne mora ni dotaknuti. Možda bi mu više značila misao
sa prethodne ili sljedeće strane.
Da vidimo...
Evo, odabrao sam neke pa kud puklo:
"Prikupite svoju energiju. Potrebna vam je. Život s njom je drugačiji, dobiva smisao i ne izmiče iz ruku
kad god se pojavi neka vanjska "smetnja".
Pribrani ste. Osjećate energiju. Svjesni ste sebe, trenutka, mjesta. Bilo kada, bilo gdje. Niste ovisni ni
o vremenu ni o društvu.
Uvijek ste ovdje, pribrani i cjeloviti. Što god vam stane na put, ništa vas više ne može zbuniti, ništa uvući
u svoj vrtlog. Vi ste jači od toga.
Vaše su pozitivne misli jače od negativnih vibracija koje primate iz okoline, snažnije su od vibracija negativnih
ljudi koje srećete.
Djelujte pribrano. Svatko je odgovoran za svoju vlastitu sudbinu, za svoju cjelovitost i za svoje osvješćivanje."
Janez Drnovšek
|
- 07:00 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
