Bob Dylan je ime urezano u kolektivnu svijest čovječanstva. Pitajte koga hoćete, od tinejdžera do onih najstarijih stanovnika planete, bilo gdje na planeti, na bilo kojem kontinentu, najudaljenijem otoku, na mjestima gdje nema ni telefona ni mobitela, da li su čuli za ime Bob Dylan. Odgovor će u najvećem broju slučajeva biti potvrdan. To ime je u svakome od nas, ako ne jasno ispisano u svijesti, onda barem negdje daleko, u udaljenijim njenim odajama. To ime u svakome odzvanja, bez obzira što nekome ne znači baš ništa i nema pojma što je iza njega, dok nekim drugima ono predstavlja cijele svemire koje je Dylan svojom glazbom, stihovima i životom stvorio. Ja sam sve više pripadnik ove druge skupine (iako znam da nije prebrojna i da je sve manje brojna u navali novih, modernih autora koji potiskuju one stare, često bolje).
Dylana sam prvi puta "upoznao", "sreo" prije nekih 8 godina, kada sam se dokopao nekih njegovih albuma iz najranije faze.
Sjećam se da sam te albume slušao uglavnom kada sam bio negdje vani, s cd playerom u džepu i slušalicama na ušima.
Večer je. Tišina. Ja hodam po cesti i u nekom trenutku uključujem cd. Uši i duša mi se pune nekim čudnim glasom iz nekog prošlog vremena, uz zvukove gitare i usne harmonike. "A hard rain's a-gonna fall"... Ovo je zanimljivo, pomislim. "Blowin' in the wind"... E, ovu sam već ranije čuo, ali nisam znao da je to Dylanovo. Onda mi se u uho počne ulijevati "Don't think twice, it's all right", pa "The masters of war" itd... Bio sam fasciniran. Slušao sam ta dva albuma pa ih stavio na stranu i pustio Dylana na miru neko vrijeme.
Za nekoliko godina ponovo sam ga se sjetio i nabavio na mp3-u nekih 10-ak albuma. Uživao sam.
Ponovo ga stavio na stranu.
Nedavno sam obrisao prašinu sa tog cd-a i ponovo ga ubacio u kompjuter, da se malo prisjetim tih starih stvari. Zanimalo me da li će mi i dalje biti zanimljv nakon vremenskog odmaka. Naime, smatram da neki autor ima vrijednost ako mu se kroz život ponovo i ponovo vraćamo.
Nije bilo greške. Ne samo da mi nije dosadio nego sam ga počeo otkrivati na nekim novim razinama.
Pa ovo je nešto kao Novi zavjet, pomislio sam. Čitaju ga i mladi i stari, i manje razvijeni i više razvijeni, svatko na svom nivou, svatko sa svoje razine razumijevanja, svatko da ispuni neku svoju potrebu i da postigne neko novo shvaćanje.
Tek tada sam Dylana shvatio skroz ozbiljno. Kao nešto puno više od prebiranja žica na gitari, puhanja u usnu harmoniku i ne-baš-glasa-koji-bi-mogao-pjevati-opere.
Počeo sam shvaćati da Dylan može čovjeku poslužiti kao neka vrsta Učitelja. Učitelja kao što je bio Budha, kao što je bio Isus, kao što su (još puno prije navedene dvojice) bili drevni indijski rišiji, i bilo kojeg čovjeka koji je, da se poslužim novozavjetnim stihom, došao "...da posvjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego (je došao) - da posvjedoči za Svjetlo." Ako ste kršćanin, nemojte odmah skakati što uspoređujem Dylana s Isusom. To je samo usporedba koja služi da bi se pojasnilo kako postoje ljudi, rijetki ljudi koji su na svijet došli sa svrhom da probude ostale ljude koji spavaju i troše svoje živote na gluposti i nebitne stvari, a ono bitno zaboravljaju, zapostavljaju i često i umiru bez da su i naslutili kakav okus to bitno ima. Dylan je, dakle, jedan od tih ljudi.
Rođen je kao Robert Allen Zimmerman, 1941. godine, u Minnesoti (USA). Negdje s početkom svoje karijere promijenio je ime u Robert Dylan, iako je koristio ime Bob Dylan, pod kojim je većini ljudi poznat.
Iza Dylana je gotovo pola stoljeća stvaranja, turneja, pisanja tekstova i muzike, da ne kažem - propovijedanja. Ogroman je to opus. Velik je to život. Velik doprinos. Velika ostavština ljudskom rodu.
Teško mi je pretpostaviti koliko je uopće danas ljudi koji kreću u ozbiljnije proučavanje Dylanova djela. Mislim da onih stvarno zainteresiranih i nije previše. Onih koji ga slušaju usput, površno, tek tako, ima sigurno dosta.
O Dylanovu opusu na ovom mjestu nema smisla govoriti. Toliko je to opsežno i kvalitetno da izaziva strahopoštovanje. Kada razmišljam o tome koliko je taj čovjek toga napisao, uglazbio, do kojih je sve spoznaja došao, ostajem bez teksta. Mogu mu se jedino pokloniti (možda onako kako se kršćanin klanja Isusu, budista Budhi, islamista Muhamedu itd...). Iako, ne baš na takav način, iz jednostavnog razloga (ako ni zbog kojeg drugog) što ja nisam religiozan čovjek. Ja sam "vjernik" u jednom sasvim osobnom, privatnom smislu.
Dylana doživljam kao pionira koji u muziku unosi nešto novo, koji je postavio temelje za mnoge koji će doći kasnije.
Ljudi uglavnom ne znaju da je bezbroj pjesama koje predstavljaju glavne hitove mnogih modernih glazbenika i grupa, napisao nitko drugi nego Bob Dylan. I to davno, davno, puno prije nego su se (u nekim slučajevima) ti glazbenici koju su ga obrađivali i rodili. Te pjesme su nastale u kreativnoj radionici tog genija, još tamo negdje u 60-im ili 70-im godinama prošlog stoljeća. kada je tehnologija bila na bijednom nivou u usporedbi s ovom kakva je danas. Istina, tehnologija je bila ne-baš-toliko-sjajna, ali Dylanova kreativnost je toliko velika da bi našla način da se izrazi i da je živio prije tisuću godina.
Nabrojimo samo neke pjesme koje su originalno Dylanove, a obradili su ih drugi i s njima se, često, proslavili.
Krenimo s "All Along The Watchtower", koju je obradio Jimi Hendrix. Tu je i "Knockin' on heavens door", koju su obradili Gunsi, neizostavna "Like a Rolling stone", koju su obradili Rolling Stonesi i koja tako prikladno ide uz sam njihov naziv, ali eto - nije njihova. Primjera je puno, ali i ovo je dovoljno da se shvati poanta, a ona glasi: Dylan je svojim hrapavim glasom i korištenjem tek gitare i usne harmonike, uspio napraviti nepobitni utjecaj na mnoge generacije glazbenika, i ne samo glazbenika, nego prije svega slušatelja, štovatelja, obožavatelja, svih onih ljudi koji prepoznaju kvalitetu koju Dylan nudi.
Kada se pojavi čovjek, bio on glazbenik, pisac, slikar ili bilo što drugo, koji vidi kako puno toga u društvu ne štima i kada počne pjevati, pisati, slikati ili bilo što drugo, o tome što vidi, a za što zna da ne štima i što bi volio da se ispravi, kada počne stvarati u nadi da će uzrokovati promjenu, on gotovo u pravilu mora postati frustriran, barem do neke mjere.
Frustriran iz razloga jer ljudi nisu spremni slušati ono što im on/ona ima za reći. Slušaju selektivno. Privuče ih možda muzika, možda neki dio teksta, ali oni nisu spremni na promjenu. Oni nastavljaju po starom i koriste alat koji im stoji pred nosom tek za zabavu, za razbibrigu. To kod autora mora izazvati frustraciju, a ni Dylan toga sigurno nije pošteđen.
Ali, on ne može stati. On ne može reći: pa dobro, ako me toliko malo vas shvaća ozbiljno, onda ja više neću reći ni riječ. To on ne može. Jedino što može je pričati dalje, svirati dalje, stvarati dalje, pokušavati dalje, ako ne zbog drugih, onda zbog svoje potrebe. Ako neće ostati baš nitko tko će htjeti slušati, nema veze. Mora se ići dalje.
"The game is the same, it's just upon another level."
Dylan meni simbolizira čistu kreativnost, kalež ogromnog potencijala koji nema druge mogućnosti nego da se izrazi, da izađe van, bez obzira na posljedice. Čak i ako je teško, ako djeluje besmisleno, povratka nema. Ide se dalje.
"Ooh, I can't stand it, I can't stand it,
It's makin' me feel so sad."
Nema njemu druge nego ići dalje. On je došao "posvjedočiti za svjetlo" i šta sad da se radi, svjedočiti i mora.
"Ooh, I can't stand it, I can't stand it..."
Neću ovdje dužiti previše. Ovo nije knjiga o Dylanu. Ovo je post o Dylanu. A svi znamo da post ne smije biti predugačak jer ga nitko neće čitati. Zato privedimo ovaj kratki osvrt na Dylana kraju.
Dylan za mene predstavlja simobl čiste, beskompromisne kreativnosti, koja teži isključivo stvaranju, koja spoznaje istinu i želi ju prenjeti i drugima. Kreativnosti koja je rijetka u današnjem svijetu, a vjerojatno je bila rijetka i u prijašnjim svjetovima, jer nema puno ljudi koji će posvetiti svoj život čistom stvaranju, koji će posvetiti život samom življenju, koji će slušati sebe, istraživati sebe, otkrivati u sebi, spoznavati i onda živjeti po onome što su spoznali.
Nema ih puno koji žive po uputi natpisa na ulazu u proročište u Delfima u staroj Grčkoj: Spoznaj samog sebe!
Ponekad se rađaju ljudi koji su ozbiljno shvatili taj natpis i sve slične natpise, kojima i ne trebaju nikakvi natpisi, koji žive "po sebi", koji znaju sebe i ne treba im nikakav voditelj ni učitelj izvana, koji žele samo "svjedočiti Istinu" i ne zanima ih ništa osim toga.
Jedan od takvih je i Bob Dylan. Uzmite neke njegove albume (i Youtube može biti dobar izvor), poslušajte što ima reći. Ali sumnjam da će vam se svidjeti. Vi već imate svoje favorite. Ili ste, možda, ipak otvoreni i za nove (stare) stvari.
"Tko ima uši da čuje, neka čuje."
|
