To da živimo u ludom svijetu, sa izokrenutim vrijednostima, djelovanjem, ponašanjem, načinom života, puno nas to zna.
Još je više onih koji to, na žalost, ne znaju. Nemaju pojma ni o čemu bitnome.
Ne bi to, samo po sebi, bilo tako strašno. Međutim, strašno je to što baš takvi vode glavnu riječ u društvu. Baš
takvi, neznalice, sjede u vladama, po saborima, po upravnim odborima megakorporacija. Takvi odlučuju o našim sudbinama. A isto tako i o sudbinama najmlađih članova društva.
Djeca su razigrana, znatiželjna stvorenja. Sve ih zanima.Svemu se dive. Uživaju. Ona su oduševljena već sa sitnicama. Ne treba im mnogo za sreću (ne bi li, već po tome, mogla biti
vrhunski duhovni učitelji "odraslima"?).
Djeca su takva negdje do šeste, sedme godine života.
A što se onda dogodi?
Krenu u školu i čarolija pomalo počne nestajati.
Uglavnom im se svidi ideja škole, jer djeca, po prirodi, vole učiti.
Ubrzo počinju mijenjati mišljenje jer ta škola i nije onakva kakvom su je zamišljali.
Nije im jasno zašto moraju nepomično sjediti po pet, šest ili sedam sati dnevno.
Zašto moraju biti mirni? Zašto slušati o stvarima koje ih prečesto uopće ne zanimaju?
Tko su ti odrasli koji ih tlače sa zadaćama, od kuda im pravo da se ponašaju kao da su iznad njih i zašto moraju bubati
sve te silne informacije. Hoće li im to ikada u životu trebati? Čemu sve to? Ta uniformiranost, službenost, ocjenjivanje, strogoća. Čemu sve to? Čemu to služi? Hoće li im ikada koristiti?
Ne, njima većina toga u životu neće trebati. Velika većina podataka, ovakvih ili onakvih, iz ovog ili iz onog navodno važnog predmeta, njima gotovo nikad neće trebati ni koristiti. Zašto onda sve to? Čemu takva škola?
Glasnogovornici obrazovnog sustava bi glasno pobili sve prethodne navode i konstatirali kako je škola potrebna i neophodna za razvoj društva i pojedinca. U školi se stječu mnoga znanja potrebna za daljnji život. Poslužili bi se možda i velebnim narodnim poslovicama pa bi rekli kako "Bez muke nema nauke", da "u mladosti tko ne uči, kasnije se mnogo muči", itd...itd.... A što drugo da očekujemo od njih? Nešto jako pametno? Ma dajte.
Ali, nas ovdje ne zanimaju službeni proglasi o tome koja je svrha škole. Nas zanima stvarnost. Zanimaju nas djeca i njihovo najviše dobro.
Da li je korisno za djecu da po šest ili sedam sati sjede u klupama i slušaju suhoparna predavanja?
Da li je korisno da učiti (pa zaboravljati) sve one bezbrojne podatke koje je netko odabrao kao jako potrebne za naučiti?
Ako nije korisno djeci, kome onda je? Mora da netko ima koristi od toga.
Ima. Koristi ima društveni sistem u kojem živimo. A evo i koje:
Da bi se održavao, sistem u kojem živimo mora imati puno radne snage - jako velik broj ljudi koji će pristati raditi stvari koje ne žele, kako bi taj isti sistem mogao funkcionirati.
Ali zašto bi netko normalan radio ono što ne želi? Zbog hrane, zbog opstanka, zbog krova nad glavom, a sve to, kako se čini, omogućuje plaća koju to prevareno biće dobiva za svoj rad od svog poslodavca.
Vratimo se na početak priče i zamislimo kakva su djeca u svojim prvim godinama (dakle, prije nego im se desi škola).
Razigrana, znatiželjna itd... I kako sada, ta u osnovi kreativna bića, natjerati da po osam ili više sati dnevno rade neki posao koji je dosadan i besmislen dozlaboga. Kako ih pripremiti na to? Na "svijet rada"?
Odgovor je jasan - školstvo! Svi smo čuli da se željezo kuje dok je vruće. Poslje je kasno.
Djecu se treba obuzdati dok su mala. Poslje je kasno.
Taj zadatak oblikovanja, otupljivanja, ponekad ponižavanja i degradiranja imaju škole.
Nakon 12 godina "školovanja", ako se radi o završenoj srednjoj školi, ili - nakon 16 godina, ako se radi još i o fakultetu,
djetetov duh trebao bi biti potpuno slomljen i spreman za izvršavanje zadataka koje sistem postavlja pred njega.
Ako se nečiji duh slučajno ne slomi ni u tih 16 godina, tada se studenta potiče da upiše i magisterij.
Naše drušvo treba drukčije školstvo. Naša djeca trebaju drukčije odrasle, da bi bila zadovoljnija, sretnija, ispunjenija, da bi se više poticala njihova kreativnost i da bi mogla postati ono što u svom krajnjem potencijalu jesu, a mi si jako laskamo ako mislimo da možemo i naslutiti što su ona zapravo.
|
