SUCK MY SCARS

Eto, ovaj post pišem više zato što je zadnji post ove godine nego zato što imam nešto za reći. Čak ne mogu reći ni da nešto posebno osjećam. Osim tuge, sreće i ljubavi. I to je to. Opet me je uspio rastužiti. U snu, naravno jer on nije fizička osoba kada sam budna (ipak je mrtav).Mislim nije me rastužio u snu, nego me rastužio kada sam se probudila i shvatila da nikada neću bit blizu njega. Ni malo, a kamoli onda toliko koliko smo si u snovima bliski.
Živciram samu sebe s tim što mi je glava puna njega. Živciram samu sebe zato što mi je toliko stalo do njega i što mi on toliko znači. Kurt, moj Kurt koji nikada neće biti moj. Kurt, moj prijatelj kojega nikada nisam zapravo upoznala i muž s kojim se nisam nikada zapravo vjenčala (mada se u snu jesam). Kurt, sada je on i moje prokletstvo. Uspio me je začarati. Uspio me je rasplakatio, opet. Uspio je u meni pobuditi želju za životom, ali opet me je poticao da se ubijem. Kurt, feminist i hipersenzibilni depresivac. Treba li se još šta reći u vezi njega?
Meni je on savršen. U mojim očima on je najsavršenija osoba na svijetu. Samo da nije bilo droge i da nije bilo samoubojstva. Dobro, da toga nije bilo ja ga ne bi upoznala, to je istina. Upoznala sam ga preko svojih snova (u koje vjerujem da su istiniti i da je to zapravo samo jedan paralelni svemir), preko njegovih dnevnika i preko pjesama. Ne znam. Opet nemam inspiracije, opet sam izgubljena. Opet ga želim uz sebe. I želim ga imati samo za sebe. Da on vječno ima 26 godina (onda je najbolje izgledao) i da se vječno ponaša kako se ponašao. Ne znam, jako, jako mi se sviša. Jebeni Kurt! Volim ga, mrzim ga, pa ga opet volim i volim i volim. Volim ga trenutno kao što nikoga nikada nisam voljela. Volim ga toliko da bi sve napravila (skoro sve) samo zato da ga mogu oživiti. Kurt, jebi se...

Eto, to je o Kurtu i meni. Inače, ovo je bila možda i najturbulentnija godina moga života, vjerojatno. Brzo je prošla i u svoj svojoj dosadi bila je poprilično uzbudljiva. Shvatila sam koliko ga volim, trebalo mi je par godina da to shvatim, ali sada znam. I nikada, nikada ga neću prestati voljeti. Nikada ga neću pustiti iz snova. Ipak, on je uvijek uz mene.

Da, volim ga. Jebački ga volim. Volim ga toliko da bi najrađe cijelo vrijeme od ljubavi lupala glavom u zid. Volim ga toliko da sam nervozna pa mi dođe da zabijem iglu u ruku. Tako ga volim. Plačem kad vidim njegove oči i plačem dok ga gledam u oči. Znam da mu se nikada neću približiti i znam da ga nikada neću zagrliti. Nikada nećemo biti bliski i nikada se nećemo upoznati. Znam da nisam normalna i znam da me ta neobjašnjiva ljubav čini glupom. Ali ne znam kako se obraniti od nje kada ga VOLIM. Nisam to shvaćala, mislila sam da se mrtvu osobu ne može voljeti. Mislila sam da je to samo neki hir koji će brzo proći i mislila sam da ću ga se brzo zasititi. Ali nije tako. Ja njega jako volim. Onako, baš užasno. I trebalo mi je dosta godina da shvatim da je on čovjek s kojim želim provesti svoj život do kraja. I da je on osoba zbog koje je moj život nekada tako prazan. Njegova smrt prouzrokovala je sate i sate mog plača i bjesnila. Čak i totalne depresije. Ali opet i totalne sreće. Kada ga slušam osjećam leptiriće u trbuhu. Kada ga gledam osjećam leptiriće u trbuhu. Kada ga čujem plačem, kada ga gledam plačem.
Nisam ja baš svoja, to mi je jasno. Jasno mi je da me ova ljubav čini totalno glupom. Možda čak i sljepom. Ne znam kako opisati tu ljubav. To je jednostavno - čudna ljubav. I tako nekako tipična za mene. Opsesivna i potpuna. Tolika da se ne mogu zaljubiti iskreno u nikog drugog. To je ljubav koja me uništava, a opet me ispunjava (mada me on nažalost nikada neće ispunjavati). Ne znam, ne znam kako da ga prestanem voljeti. Jel u mojim očima on je tako savršen. Ima osobnost koju ja želim da moj budući dečko ima, izgelda kako bi htjela da moj budući dečko izgleda, ponaša se kako bi htjela da se moj budući dečko ponaša i oblači se kako bi ja htjela da se moj budući dečko oblači. On je meni sve. Ne znam, previše ga volim.
Ubija me spoznaja da nikada neću biti uz njega i ubija me sve u vezi njega. Osjećam njegovu prisutnost u blizini, ali opet je on tako daleko i ne mogu ga osjetiti. Osjećam ga da je samnom u važnim trenutcima i uz njega nikada nisam sama. Jednom mi je rekao kako da točno sviram solo za Smells Like Teen Spirit budući da su tablature bile krive. Znam da ovo zvuči glupo i opsjednuto. Ovo i je glupo i opsjednuto. Ali ne mogu si pomoći, I love him so much. Stvarno volim svaki dio njega, mada nije bio ništa posebno obdaren, ali to i nije važno. Mislim, jedva da sam uspjela vidjeti SVAKI dio njega. I da nisam kupila taj DVD, ne bi vidjela SVAKI dio njega. Ali ovako jesam, mada je bilo mutno i svakakvo. Uglavnom, ne mogu opisati kolko ga volim i kolko sam opsjednuta njime. Evo nekih slika (s turneje 1994)





Ne znam zašto mi je ovdje tako dobar, ali jednostavno je:






Kažu mi da ja nekada izgledam ovako dok sviram (kao Kurt na ovom koncertu), mada ne pjevam, ja samo sviram gitaru (uvijek se ljutim zbog toga jer je uspoređivajne mene s Kurtom veliki grijeh):

Tako sam glupa
Održavaj me tupom
Održavaj me živom
Pokopaj me

Dugo nisam pisala. Nije mi se dalo i nisam imala inspiracije. Ni sada je baš nemam. Eto, počeli su praznici. I konačno su počele probe s bandom i sretna sam zbog toga. Imali smo ih 2 dana zaredom i mislim da smo svaki put sve bolje i da nam ide i da će nam ići još bolje. Onako, danas meni i Dajani nije trebalo uopće dugo da uhvatimo ritam i da sviramo isto u isto vrijeme. I s bubnjevima smo isto dobro išle. Tek sada sam se vratila kući, a u 11 sam bila tamo (dobro u pol 12, kasnila sam). Skoro cijelo vrijeme smo svirale Smells Like Teen Spirit i to nam je prva pjesma. A na kraju sam čak i ja napravila glazbu (OK to duže radim) i uspjeli smo je uklopiti s bubnjevima šta ja smatram jako pozitivnim. Ove riječi za pjesmu su mi sada pale na pamet. Kratka, jako kratka pjesma, ali šta se može. Mislim da opisuje ovisnost. TO bi bilo se za danas. Idem sad leći jel me boli rame od gitare (imajte vi 6 sati gitaru na ramenu!)

Dok sam bila mala Božić je za mene bio nešto posebno. Bila sam tako sretna i to vrijeme bilo je tako nekako sretno i drugačije. Dani oko Božića bili su drugačiji od ostalih dana. Išla sam s roditeljima šetati gradom koji je bio ljepo okićen i hodali smo po trgovinama i ja bi gledala igračke koje želim. I razmišljala bi o tome koju ću od tih igračaka dobiti. Skoro uvijek je bilo snijega i stvarno je bio neki poseban ugođaj u zraku. Sreće i očekivanje, golemo nestrpljenje i jako, jako pozitivna energija. Stvarno je bilo čarobno i ne znam kako to opisati, to jednostavno nisu bili dani kao svi drugi.
Taj osjećaj je nestao negdje u 8. razredu. Od onda očekujem taj osjećaj, ali nema ga, jednostavno ne dolazi. Nema više ni očekivanja ni nestrpljenja, jednostavo mi je sve u vezi toga tako ravno. I nema uživanja ni ničega. Niti tog pozitivnog osjećaja u zraku. Zadnji božić pun iščekivanja bio je u 6. razredu kada sam se nadala električnoj gitari i kolekciji Nirvaninih CD-ova (onda ih nisam imala sve). Naravno, nisam to dobila i te CD-ove sam si posebno kupila ijekom godine. Ali svejedno, bio je taj neku osjećaj u zraku, mada sam osjećala kako je sve više bljedio. U 7. razredu je moja prva gitara malo popravila osjećaj i još nije potpuno izbljedio jer sam bila opijena gitarom (akustičnom) i samo sam svirala i bila sam jako sretna zato što imam odmora od svog razreda.
Onda je došao taj 8. razred i osjećaja nije bilo. Znala sam da električnu gitaru neću dobiti (i drago mi je da je nisam onda dobila), ali svejedno, nije bilo nikakvog iščekivanja, ničemu se nisam raovala i nije bilo onog pozitivnog osjeaćaja. Na badnjak sam se vratila od bake s večere, došla sam kući, otišla u sobu (koju sam onda još djelila s bratom), stavila si Nirvanu da svira, i plakala sam jedno sat vremena, da sve to izađe iz mene. Bila sam stvarno jako frustrirana zbog toga što Božića zapravo i nema i što mi je i badnjak bio dan kao i svaki drugi, a nikada prije nije bio. Prije je to bio poseban dan, sada je bio ravan i jadan. Sutradan se ništa nije promijenilo. I dalje sam se osjećala kao pokisli miš.
Onda prošla godina, isto sam se osjećala jadno i bijedno. Isto nije bilo tog osjećaja u zraku, a tako sam ga čekala i tako sam mu se radovala. Radovala sam se bezveze. I onda sam se opet na badnjak rasplakala. Ovaj put zato što je na VH1 bilo nešto Grunge Special i ja sam to htjela gledati, a stari je htio gledati utakmicu. I kako sam bila bjesna već zbog toga što nema ljepog osjećaja sada sam bila ljuta zato što on mora gledat sport. Rasplakala sam se i napala sam ga i izbila sam mu daljinski iz ruke i ipak sam gledala što sam htjela. Stvarno, bila sam užasno razdražljiva.
Onda evo nas, ova godina. Opet sam se radovala, opet sam iščekivala. Ali eto, ne hvata me blagdanska grozincia, samo groznica skidanja glazbe s Interneta. To je sve. I jučer sam se naravno isto rasplakala. Ovaj puta zato što su starci tražili da budem s njima, a ja sam htjela ležati na podu sobe i slušati Bikini Kill. Na kraju je počeo film, pa je bilo prihvatljivo biti u istoj sobi s njima i s bratom. Film im je bio dosadan pa su ošli spavati, a ja sam ostala sama i bila sam sretna.
Eto, sada razmišljam zašto je nestao osjećaj i nemam pojam zašto je tako. Možda jednostavno zato što sam ostarila ili ne znam zašto, ali jako mi je žao što tog osjećaja nema. Ja bi opet htjela biti dijete, a opet i ne bi. Ne znam, ne želim ostariti. Ne želim se okreniti i imati 40! A bojim se da će se upravo to desiti. I nadam se da će se pozitivan osjećaj vezan uz Božićno vrijeme vratiti jer to tako želim i to vrijeme tako volim, bar sam ga voljela.
Stvarno, uvijek mi je bilo čarobno, a sada se čarolija istrošila. Kao da je sve to bila neka jebena iluzija ili šta ja znam šta, uglavnom, žao mi je što je tako.

OGLAS:
Tražim pjevačicu, bassisticu i bubnjaricu za bana. Uvijet je da zanju kolko-tolko svirat, da znaju brzo svirat, da slušaju rock i da su iz Osijeka. I da, ne bi svirali obrade, osim Nirvane i sličnih, a i to pod MOŽDA! Ako ima iko zainteresiran nek ostavi komentar.

Očajnički želim pravi band. Onako, da skoro svaki dan imamo probe, da radimo svoje pjesme i da za par mjeseci imamo koncerte. Uglavnom, imam čak i inspiracije za neke nove riječi pjesama, šta je prilično rijetko ovih dana i to me ubija.

Ja ne želim pripadati ovdje
Ja ne želim biti dio ovog svijata
Želim se potpuno ograditi
Želim se još više zatvoriti

Ne želim gledati TV
Ne želim sljediti trendove
Ne želim biti dio ove zajednice
Ne želim biti ovdje gdje jesam

Ne želim se utopiti u masi
Ne želim biti kao svi
Ja se želim nastaviti potpuno izdvajati
Ja želim biti onakva kakva jesam

Ne želim gledati TV
Ne želim sljediti trendove
Ne želim biti dio ove zajednice
Ne želim biti ovdje gdje jesam

Reci mi, da nisam kao ti
Mrzi me i zbog toga razapni me
Siluj me zato što nisam kao ti
Ubij me i pusti me

Ne želim gledati TV
Ne želim sljediti trendove
Ne želim biti dio ove zajednice
Ne želim biti ovdje gdje jesam

Ovo je glupa pjesma, nastala sada. Nemam baš inspiracije za pisanje. Mogu samo pisati o tome kako ne volim ovaj svijet i kako mrzim svoju generaciju i kako mrzim svoj razred. I kako mrzim cijelu zajednicu ljudi koji prate Big Bradr i slične stvari. I tako, bar mi se malo vratila inspiracija, ako ništa drugo. I želje mi se nisu ostvarile, Kurt i dalje nije uskrsnio. I da, evo jedna od mojih "najdražih" pjesmi.

Želim biti najbolji
Kako niko do sad
Skupit sve i slavu doseći
Njihov trener biti tad
A Pokemoni vode me
Još dalje, najdalje
Tu je tajna skrivena
Što čeka najbolje
POKEMON!!! MORAŠ SKUPIT SVE!!!!

Eto, mislim da bi bilo vrijeme da to napišem (ne znam zašto). Uglavnom, da sam to radila prošle godine popis bi bio prilično drugačiji. Ili u 7. razredu, recimo. Jer kada malo bolje pogledam svoj život sada, shvatim da sam pstvarila sve svoje najveće želje i da se nemam skoro zbog ničega u vezi onoga što mogu promijeniti žaliti. Uglavnom, to je sve u redu. Tako da skoro ni ne želim nešta nemoguće. Pa tako onu svoju najveću želju ni neću napisati jer o tome ne volim pričati i mislim da niko za to ne zna. Pa evo.

ŽELJE ZA 2006.

-ispraviti 1 iz fizike
-završiti 2. razred bolje nego što sam završila 1. i ne ići ni najedan popravak
-projektor za električnu gitaru
-da me brat prestane maltretrati i živcirati i mučiti
-da band počne ozbiljno vježbati
-da u bandu sviramo svoje pjesme
-da po mogućnosti zapravo osnujem novi band (sam ne znam nikog ko zna svirat bass i bubnjeve, za pjevačicu bi se još neko našao. I da, svi u badnu moraju biti ŽENSKE - riot grrrl ponovno živi!!!)
-da s bandom imam koncert
-da Kurt Cobain uskrsne i da ga upoznam i tako dalje, mislim da znate kako ta priča ide dalje
-još Kurtovih postera (velikih)
-da srede školske WC-e
-da ne budem depresivna
-nek ostalo sve ostane kako je

Eto, to bi bilo to. I da, želim još CD-ova. Trenutno sam opsjednuta skidanjem glazbe s Interneta. Svaki dan si skinem po par albuma. I pržim, naravno. I da, opjednuta sam riot grrrlom. Možda bi (da izgledam bolje, da znam pjevati i da nisam sramežljiva) imala šansu da pokrenem riot grrrl u Osijeku. Slažem se s ideologijom i to sve. Samo nisam cura koja će se derati pred ljudim i tražiti da ju slušaju i koja će privlačiti pozornost na sebe. JEr osjećam se neugodno kada me previše ljudi sluša i neugodno mi je nešto izlagati pred razredom i odogovarati is ve to. A kako bi onda ja bila ona koja će govoriti za nekoga? Nema šanse. Nemam psiholiški profil za riot grrrl. Ali svejedno se slažem s ideologijom o ravnospravnosti muškaraca i žena (zapravo mislim da smo mi iznad njih i da je većina muškaraca glupa i da su najobičnije svinje, ali to je vjerojatno zbog lošeg iskustva s ljudima iz razreda i slično) i o tome kako mi ne bi trebale biti podložne muškarcima, bla, bla, bla. Uglavnom, volim grrrl bandove. A jako volim i Wiperse. Jučer sam ih slušala. I onako, svira mi Return Of The Rat i ja se rasplačem. Tako me podsjećalo na Nirvanu, samo je glas bio drugačiji, naravno. Mislim Nirvana je tu pjemu obradila, ali onako koa da Kurt svira gitaru. Tako bi Nirvana zvučala da Kurt nije bio pjevač nego da je samo bio tekstopisac i gitarist.

Danas je zadnji dan zaključivanja ocjena i mogu reći da mi je 2. put u životu uspjelo da padnem na polugodištu. Opet fizika, naravno. Nemam smisla za to. To su glupa i meni bespotreban znanja, potpuno opterećivanje bez veze. Uglavnom, evo bilo je ipak i danas veselih trenutaka. Napravili smo piknik u školi. Nemam baš zadnjih dana previše inspiracije za pisanje pa ću samo staviti slike.

Patka

Patka i Mia

Još jednom Patka

Svijeće i prskalice

Dora, Mia i Patka

Štefan, Dora, Mia i Patka

Mia

Ja (nisam pijana, slika je OGAVNA)

Patka i ja - SEVERININA DJECA (OK, previše sam se uvirijedila za danas)

Ja, Patka, Stjepan i Dora

Svi zajedno

Opet svi zajedno

Dora s prskalicom

Mia i Patka

Ja (i ovo je užasno)

Dora me guši

U prošlom postu nisam točno rekla svoj stav o samoubojstvu. Samo sam dala neke podatke oje sa dašla na Internetu zato što nisam imala vremena pisati post. Htjela sam ja to napraviti bolje, ali nije mi se dalo. Pa ću zato to sada napraviti.
Samoubojstvo je meni istovremeno totalno odbojno, a opet me magično privlači. Samoubojice mi se gade zato što se nisu nastavili boriti i što nisu pokušali ići dalje, a opet ih u neku ruku shvaćam i razumije. Znam kroz koje probleme su prolazili i znam kako su se osjećali na dan samoubojstva. Divim im se, a opet mi se totalno gade i prezirem ih. Ne znam, u 7. razredu samoubojstvo sam shvaćala kao nešto predivno. To je bio moj jedini bijeg i jedini način da izbjegnem probleme. Jer nisam se imala volje nositi s problemima i to mi je bilo preteško. Bilo mi je preteško otvoriti oči i ustati iz kreveta, a kako mi onda ne bi bilo preteško živjeti s problemima. I divila sam se samoubojicama. Za mene su oni bili bogovi. Oni su bili oni koji su uspjeli nadvldati život. Oni za mene nisu bili kukavice kao što sam ja, za mene su oni bili neizmjerno hrabri ljudi kojima se treba diviti. Jer uspjeli su nadvladati prirodu i sami si odrediti vrijeme smrti. Dobro, to mi se i dalje sviđa, to nemogo poreći. Baš kao što ne mogu poreći ni to da ne želim nadživjeti 40. To s 40. sam odlučila isto tamo negdje u 7. razredu kada sam se svaki dan jedva budila i na životu me samo držala misao da ću se taj dan ubiti. Naravno, nikada nisam skupila dovoljno hrabrosti da to napravim. Bila sam prevelika kukavica. Mrzila sam samu sebe zato što se nisam usudila ubiti. To je samo još više povećavalo želju za samoubojstvom jer osjećala sam se užasno jadno, a pogotovo zbog toga što sam si stalno ponavljala "Kako možeš biti takva jebena kukavica da se čak ni ubiti ne usuđuješ?". Ne mogu reći ni da je u 8. razredu bilo nešta bolje. Bilo je možda čak još i gore. Počela sam vjerovati u teoriju da je Kurt ubijen i noćima sam udarala po njegovom posteru i plakala "Zašto? Zašto? Zašto si ipak ipao tava pizda i nisi se ubio? Zašto nisi bio jak, zašto nisi uzeo pušku? Zašto si dopustio da te drugi ubiju kada si mogao to napraviti sam, budalo jedna. Jebi se..." Eto, to su bili moji moji razgovori s Kurtom kada sam bila uvjerena da je ubijen. Naravno, još uvijek sam gorila od želje da se ubijem. Jednom sam čak počela štedjeti za gram čistog heroina da si ubrizgam - prvi i zadnji put.
Tako, osnovnu školu obilježila je želja za samoubojstvom. Velika želja za samoubojstvom. Ali ljeto između 8. i 1. razreda, najednom je misao o samoubojstvu bljedila, mada sam u to vrijeme bila u velikoj, velikoj depresji. Samo sam si cijelo vrijeme govorila da ću izdržati i da će biti bolje. Mogu reći da sam bila u depresiji, a opet sam bila neviđeno optimistična u vezi svega. Čudno je to. Valjda sam u tom 8. razredu zaista dotakla dno kao što nikada nisam. I onda se moje mišljenje počelo mjenjati. od onda skoro nijednom nisam mislila na to da ću se ubiti. Prestala sam biti opsjednuta samoubojstvom. Jednostavno više me nije privalačilo onako kao što me privlačilo prije. Činilo mi se blesavo i odbojno, a opet tako nekako sexy. I štovala sam samoubojice, a opet sam ih prezirala. Kurta nikada nisam prestala voljeti.
U travnju ove godine čak sam i opet počela vjerovati u samoubojstvo (Kurtovo). I od onda na neki način još više prezirem samoubojice. Zato što vidim što za sobom ostavljaju - plač, tugu i bol. Isto tako znam da bi im se s vremenom sve promijenilo. Da je pričekao još koji dan, možda samo jedan dan sada bi bio živ. Preživio bi da se nije usudio ubiti. Da je bio kukavica. Svejedno je kukavica. I eto, barem više ne lupa uplakana po posteru zbog toga što je dopustio da bude ubijen. Sada mu samo govorim da je pizda zato što se nije usudio ostati i nastaviti dalje. Ako ništa drugo barem bi mu kći sada bila normalna. A i ja ne bi bila luda i uplakana svaku noć zbog gluposti. Nek se on ljepo jebe...

Mislim da je vrijedno toliko da tome posvetim post. Mislim da mi je obilježilo život. Ne moje samoubojstvo, naravno. Ali eto, Kurtovo mi je stvarno obilježilo život na neki način. Ne znam, otvorilo mi je pogleda na mračniju stranu života. Onda sam shvatila da nije sva bajno kako su mi roditelji pričali. I da život nije tako savršen. DA, imala sam 5 godina onda. I stvarno, život nije savršen i ponekada stvarno ima smisla umrijeti. Mada trenutno više želim bratovu smrt nego svoju. Da nema njega moj život bio bi puno bolji.

Look on the bright side is suicide
Lost eyesight I'm on your side
Angel lost wing, right wing, broken wing
Lack of iron and, or sleeping

Statistika samoubojstava

*

Samoubojstva se čine iz različitih razloga, ali vrlo čest razlog je depresija
*

Oko 19% ljudi sa poremećajem raspoloženja će tijekom života pokušati samoubojstvo
*

55% ljudi koji su učinili samoubojstvo je prije bilo depresivno
*

poremećaji raspoloženja su najčešći među samoubojicama, zatim slijede shizofreni, te alkoholičari
*

samoubojstvo se najčešće učini nakon depresivne epizode
*

prevalenciju samoubojstava je teško odrediti jer se često učini na način koji podsjeća na nesretni slučaj
*

pretpostavlja se da je oko 15% prometnih nezgoda sa fatalnim ishodom ustvari bilo samoubojstvo
*

pokušaja suicida (tentamena) je daleko više nego «uspješnih» samoubojstava (podaci iz SAD-a govore o omjeru 8:1)
*

samoubojstvo je 8. razlog smrti u Zapadnoj kulturi, a 3. u populaciji do 24. godine (nakon prometnih nezgoda i ubojstava)
*

niti jedna smrt ne ostavlja toliko poslijedica na obitelj kao samoubojstvo



Tko pokuša, a tko se ubije?

*

Pokušaji su karakteristični za mlade ljude (do 35. godine), a završeno samoubojstvo za starije (65 i više godina)
*

Ubijaju se i djeca (već od 5. godine života)
*

Djeca koja su iz razorenih obitelji, niskog socioekonomskog statusa, zlostavljana, s poremećajima u ponašanju i raspoloženju, predstavljaju rizične skupine
*

Žene češće pokušaju, a muškarci se češće ubiju (između ostalog i radi načina na koji se pokušavaju ubiti; žene češće biraju ljekove, gdje je veća vjerojatnost da ih se spasi, a muškarci vatreno oružje, pri čijoj upotrebi smrt nastupa trenutno)
*

Rastavljeni se ubijaju češće nego oženjeni ili samci
*

Pojedine profesije su posebno rizične (podaci za SAD): liječnici, stomatolozi, odvjetnici i psiholozi
*

Samoubojice su najčešće ambivalentni oko smrti; 2/3 onih koji su pokušali, ne pokušavaju više
*

50% onih koji su uspjeli imali su pokušaja i prije
*

najviša stopa samoubojstava je u Mađarskoj, Finskoj, Austriji, a najniža u Grčkoj, Sjevernoj Irskoj i Italiji
*

50% samoubojica nije se nikada obratilo za stručnu pomoć
*

davanje publiciteta samoubojstvima povećava stopu samoubojstava



Suicidalna ambivalencija

Fareberow i Litman (1970) su podijelili samoubojstva u tri kategorije:

BITI

*

Takve osobe ustvari ne žele umrijeti, već žele odaslati poruku kako im je potrebna pomoć;
*

Opasnost čina je mala;
*

Čine oko 2/3 svih samoubojica;
*

Uglavnom su to žene.

NE BITI

*

Oni žele umrijeti;
*

Ne daju znakove namjere prije čina;
*

Odabiru opasnije načine;
*

Čine oko 3-5% samoubojica;
*

Prevencija daje slabe rezultate.

BITI ILI NE BITI

*

Neodlučni, prepuštaju odluku u ruke «sudbine»;
*

Odabiru opasne načine, ali sporog djelovanja;
*

Čine oko 30% samoubojica;
*

Za njih je karakterističan stresan i nesređen život

Vratila sam se u normalu. Nisam izgubljena i opet znam ko sam i opet sam si normalna. I ipak imam menstruaciju izgleda. I jedna jako ljepa, ljepa stvar. Sanjala sam! Konačno, nakon što dvije noći nisam opet sam sanjala. Inače, kada ne sanjam jako sam psihički iscrpljena i sva sam jadna, izgubljena i zbunjena. Baš sam takva bila jučer i prekjučer. Eto, sada sam sanjala pa sam ljepo sretna. Mada je san bio jako kratak, ipak je bio san. Ipak sam pobjegla od ovog ogavnog, ljigavog i bezdušnog svijeta koji mrzim. Ne znam, i dalje su mi snovi bijeg, mada nisam u depresiji. Uvijek će biti, izgčeda. Ali snovi su tako fora i tako ih volim. Nekada su mi najzabavniji dio dana. Uglavnom o čemu sam sanjala:
I dalje smo bili u onom istom mjestu, samo nije bilo crva. I polja kukuruza su bila malo drugačije raspoređena, ali ipak ih je bilo. I opet je počeo neki rat. Prvo smo svi ljepili fotografije u album, a onda su po nama počeli pucati s neke utvrde iznad grada. brzo smo počeli bježati i išli smo kroz neku šumu, jako mračnu šumu. U toj šumi je bilo snijega. Tražili smo mjesto gdje ima svjetla i gdje bi se mogli sakriti. I u nekoj udubini našli smo kuću ugrađenu u zemlju. Imala je i peć, ali ne i drva da bi mogli naložiti. Upalili smo svjetlo i odlučili da moramo naći drva. Vlatka i Mia u ostale u kući budući da se Mia bojala mraka. Mi ostali smo otišli tražiti drva. Sjeli smo u neka rudarska kolica i išli smo po šumi. Kolica su se prevrnula i ja sam upala neku vodu. Tako da sam bila mokra. Kada smo skupili drva krenuli smo se vraćati nazad. I vijao nas je veliki medvjed. Ali uspjeli smo mu pobjeći. Ja sam se u toj kući okupala i osušila i nastavili smo ljepiti te slike u album, ali onda smo čuli pucnjavu i krenuli smo bježati. Izašli smo iz šume i bili smo ispod nekog polja kukuruza. Počeli smo se penjati na to polje kukuruza. Kada smo se popeli gore su bili Lucija, Matija, Jelena i Sara. I oni su se sakrivali u kukuruzima. Mi smo nastavili bježati kroz to polje i došli smo do Aljmaša. Aljmaš je izgeldao kako uobičajeno izgleda u mojim snovima. Znači Dunav je bio predivno zelenkasto-plav i mamio je na kupanje, ali s preke strane bili su Srbi i pucali su na nas. Morali smo i od tamo otići. Onda je došao moj mrtvi deda i rekao nam je da se vratimo u onu šumu u kuću jer tamo sada više nema nikoga. I opet smo prošli kroz to polje kukuruza i došli smo na rub. Bilo je jako strmo i nismo znali kako skučiti dolje, a da se ne ubijemo. I onda smo uzeli taj album za fotografije, svi smo se uhvatili za njega i ljepo smo doletjeli dolje. Krenuli smo kroz šumu i ovaj put je Dora pala u vodu, a ne ja. I mi svi smo se smijali i onda smo se izgubili u šumi, ali već je počeo padati mrak (a i ovako je bilo mračno) i svi smo se uspaničili. Na kraj smo ipak našli kuću, otišli spavati i onda sam se probudila.
Eto, to je moj zadnji san. Nije zanimljiv kao oni prije, ali bar je san. A to je ono što mi je trebalo u ova zadnja 2 dana. I da, ne znam jel sam se pohvalila ili ne. To je za mene veliko postignuće - dobiti 2 iz zadataka budući da zadatke ne kužim. Imala sam ih 4 točna od 6. Inače i da sam imala 6 od 6 dobila bi 2. I ovom prilikom zahvaljujem Sari (ne onoj koju sam sanjala) za to što mi ih je riješila i omogućila da imam 2 na polugodištu usprkos tomu što nemam pojma matematiku. Još sam trebam sredit fiziku.

Za sebe ne mogu reći da sam osoba koja je navikla imati menstruaciju. To je nešto što imam jako rijetko. A kada imam onda sam tako nekako čudna sama sebi. Potpuni sam si stranac. Isijavam negativnu energiju, a u isto vrijeme i pozitivnu. Sretna sam, a opet sam jako depresivna. Uživam u svemu, a ništa me ne uveseljava. Šutljivija sam nego inače, a opet mogu biti i brbljava. Umorna sam, a skače mi se. Ne sanjam i nemam inspiracije za sviranje. Nervozna sam, a opet sam u isto vrijeme jako smirena. Bijesna sam i samo što mi slina ne počne curiti... Ne znam kako opisati stanje kada imam menstruaciju osim da sam sama sebi stranac. Čak znam i iznenaditi samu sebe i to jako. Dobro, danas se nisam iznenadila, samo sam bila nervozna zbog nekih stvari zobg kojih inače nisam nervozna i skoro sam se rasplakala zbog gluposti. Inače, lao me šta može rasplakati u školi. Mislim na ocjene pri tome. Dobijem 1 iz matematike i smijem se jer mi je to jako smiješno. Ne znam zašto mi je to smješno, ali tako je. I svejedno mi je jel imam 1 ili ne, OK skoro pa svejedno. Uglavnom već je profesor prošle godine meni rekao na kraju da imam zaključeno 1. I smijala sam se, a mislila sam da je istina. I to na kraju godine. Ovaj put mi je rekao da ću još morat odgovarat ako želim imati 2 i ja sam skoro počela plakati. To tako nije svojstveno meni. To nisam ja. Ja nisam osoba koja plače zbog ocijena. Ja se inače ne živciram zbog toga. Plačem zbog gluposti, zbog svega, ali nikada zbog ocijena. I tako bila sam ja tako nervozna i svakakva danas u školi. I sretna zbog menstruacije i tužna zbog nje i svašta. Miks osjećaja. Čudno je to opisati. Tu zbunjenost i sve i mislim da me nikako ne shvaća jel kada opisujem kako se osjećam kada imam menstruaciju moj opis je fakfhča. Jednostavno ne znam osjećam se sada tako nekako fnadčsa. Čudno i zbunjeno. A to možda čak i nije posljedica menstruacije. Jel čim sam došla kući iz škole promijenila sam uložak (to je bilo prije 2 sata) i od onda ni kapi krvi. Ni jedna. Pa ne znam, očito je da me moj organizam voli zajebavati. Mrzim svoj organizam i mrzim svoje tijelo. I mrzim to što ne znam jel imam menstruaciju ili ne. Osjećam se kao da ju imam, i ujutro sam krvarila. Ali sada ništa... Samo je zbunjenost tu, zbunjenost me nikada neće napustiti.
Evo i nekih testova

Take the quiz:
Which Rock Star Is Most Like You?

Kurt Cobain
Your A Great Man, I Bow At Your Feet...Too Bad Your Dead By The Time Your Band Finally Makes A Revolution

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
Which Nirvana Memeber Are You?

Kurt D. Cobain
yay Your Kurt D. Cobain your the owner of the band you didnt beileve to much in it but it turns out your band was a hit! You also did many drugs but your turned to be a god

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
Which Rock icon are you?

Kurt Cobain
congratulations you're a grunge icon (the main one at that) and one of the greatest song writers of the past 25 years.

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
What 90s Rock Band Are You Like

The Smashing Pumpkins
Although your lead singer is a dick. You incorporated some of the most unique sounds with grunge and mainstream rock, becoming one of the most under appreciated grunge bands.... all in all you rock

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Ne znam zašto, ali opet sam pod utjecajem svojih snova. Tako me opčinjavaju i tako su čudni i posebni i volim ih. I da, još nešto u vezi tog mog sanjanja nečega u nastavcima. Ne sanjam ja svaku noć nastavak istog sna. Nego mogu recimo nastavak ovog sna doživjeti za mjesec dana, a mogu sanjati te nastavke i tjedan ili mjesec dana za redom. I kada tako zaredaju kao što su zaredali sada, onda me potpuno opčine. I onda stalno mislim na njih i jako ih dobro pamtim. Tako da stvarno sve ozbiljnije razmišljam o tome da napišem knjigu o tome. Jer većine snova se sjećam, a neke i imam zapisane po papirima i dnevnicima. Noćašnji san je bio dug, čini mi se da sam ga sanjala cijelu noć. A o tom i govori to da je čaša vode koju inače nekada čak usred noći moram ići puniti ostala netaknuta. Ali ovaj san mi nije baš drag, prije je neka noćna mora. Ali barem je početak lijep.
Stigli smo na svoje odredište - u Brighton. Stavili su nas u neki hotel u kojemu su sobe bile kao one iz hotela u Parisu i ja sam madrace s kata pobacala dolje i onda sam s Kurtom i Miom skakala dolje na te madrace. A za to vrijeme su se u kukuruzima (kukuruzi na moru, predivno) Vlatka, Dora, Stjepan, Chris i Dave igrali djece kukuruza. Kurt i ja smo se posvađali oko toga ko bolje skačei i onda smo se gađali WC papirom koji smo prije toga pokvasili. Kasnije smo saznali da nam nova školska godina počinje i da će biti u tom mjestu u kojem smo bili. Zapravo, to mijesto nije bilo Brighton kada bolje razmislim. Bila je to neka mješavina Osijeka, Londona, Parisa i Brightona. Išli smo se voziti u onom ogromnom točku. Točak je bio intenzivno crven, a cijeli dan je bio neki mračan i taman. U tom točku smo se poljevali vodom i svi smo izašli potpuno mokri. Otišli smo u hotel spavati. Iduće jutro je bila škola.
Škola je izunutra bila kao naša škola, a izvana kao dvorac u Brightonu. Prvi sat imali smo geografiju, ali pisali smo test iz engleskog. U testu sam sve znala i sjedila sam s Matijom i nešto smo se potukli oko toga koji je odgovor točan, a koji nije. Padala je kiša i sve je bilo jako tamno, ali izašla sam van u dvorište škole. Dvorište škole bilo je tamo gdje je katedrala. Išla sam s Dorom, Miom, Vlatkom i Draganom (stvarno ne znam na koju mi je foru ona došla u san najdenom) sjesti u neki bršlja. Ali tamo su bili kreteni iz moje osnovne (evo, još jedan dokaz noće more) i poslali su ogromnog crva na nas. Sve osim Dragane smo se uspaničile i pobjegle. Ona je ostala i taj crv ju je ščepao. Crv je bio ogavan, kao velika, velika, velika trakavica i bio je zelen kao Hulk. Imala sam još geografiju, a onda mi je nastava završila. Kada sam išla kući srela sam ovu iz likovnog koja je slušala Garbage (Im Only Happy When It Rains) na nekom wlkmanu. Opet sam bila u Brightonu, u toj ulici gdje je dvorac i baš sam prolazila pokraj njega. Ali ubrzo je Brighton postao Osijek, Županijska ulica. Bila sam tamo kod Bambija na raskrižju, potpuno sama i našla sam malu crnu mačku u biciklu. Uzela sam i bicikl i mačku i vratila sam se u hotel. Kurt je bio sav uplakan i plakao je da želi Puffa nazad. Grlio je deku na krevetu u hotelu i plakao i plakao i nije mogao prestati. Ja sam mu pokazala tu crnu maču (Puffa) i bio je presretan. Samo mačka se zakačila na moju ruku i nije htjela sići. Na kraju smo je ipak nekako otkačili i on je cijelu veče pazio na Puffa. Vlatka, Dora, Mia i ja smo za to vrijeme postavljale obranu od ogromnog crva po hodnicima. Sve smo zatrpale ogromnim, teškim ormarima i iz sobe se moralo izaći kroz prozor. Ubrzo se Dora ošla kupati, a Mia i Vlatka su nestale. Ja sam ošla tražiti koji je od tih ormara moj jer sam gitaru koja mi je trebala za turneju držala u ormaru. I u jednom ormaru njih 2 (Vlatka i Mia) su bile skrivene i pile su vodtku i to svaka onu veliku. Ja sam našla svog Jaguara i ošla sam nazad u krevet. Onda sam spavala (čak i u snovima spavam zato stvarno mislim da su kao život)
Turneja na koju smo išli počinjala je idući dan u našoj školi. Dvorana je bila ogromna. Svirali smo set kao za In Utero turneju, samo malo izmjenjen. Kurt se ponovno ofarbao u plavo za turneju, raspustio je kosu iz repa i malo se ošišao tako da je i imao i frizuru kao 1994. Pozornica je bila čudna i od reflektora nisam vidjela publiku. Svirali smo žestoko i koncert je bio super. Vlatka je još prije koncerta tražila da odsviramo i My Heart Will Go On. Onda su i Vlatka, Dora i Mia došle na pozornicu obučene u balerine i počele su pjevati s onim mikrofonima kakve imaju boy-bandovi, a glazba je išla na playback. Za to vrijeme smo se mi ogmarali i plesali okolo.
Kada je kocert završio saznali smo da se grad mora evakuirati zbog tog ogromnog crva koji sve proždire. Oni su svi brzo ušli u bus, ali ja sam shvatila da sam u dvorani zaboravila gitaru pa sam se išla vratiti. Oni su krenuli bez mene i ostala sam sama u gradu s gitarom i bocom vode (Jana). Cijeli grad je obrasao u bršljan i opet su sve boje bile tamne. A svugdje je bilo takvih ogavnih stvorenja tipa divovskih crva koji su te samo htjeli požderati i rastrgati. Na obali mora su bili čamci od lego kockica (crveni) i ja sam ušla u jedan i pokušala veslati, ali taj crv je izašao iz mora. Pokušala sam plivati, ali sam samo ostajala na mjestu. Jedva sam se nekako izvukla. Brzo sam otrčala u onaj točak na kojem smo se prije vozili koji više nije bio crvenik, sada je bio bijeli. Pokrenula sam fga nekako i ušla unutra.
Kada sma bila na vrhu najednom su se u tom točku pojavili opet svi i rekli su mi da moramo nekako sići. Dave je izvadio špagu i po špagi smo se svi spustili dolje u gliser. Odlučili smo zaustaviti turneju i vratiti se kući. Došla sam u svoj stan, bacila stvar, legla na kauč, došao mi je onaj glumac koji je glumio Kurta u filmu, nešta smo pričali i onda.... Probudila sam se.
Bio je čudan san. I strašan. Ne vjerujem da sam dobro opisala to. Bilo je tu i prisustva nekih tajnih sila i taj dio s bježanjem od crva do točka je bio dugačak i mučan. Uglavnom, eto, to je sve o ovom snu.
Inače opet nemam inspiracije. Ne znam o čemu drugom pisati osim o tome da mi se ne da ići u školu jer je u školi jadno. Ove godine nije problem s ocjenama jer ocjene su super (osim matematike i fizike) i stvarno se nemam šta žaliti. Dobro, Austin Powers me jučer naživcirao sa svojim vježbama, ali svjedno. I ona iz engelskog mi je dala jučer da napravim neki referat o školama u Novom Zelandu zato što sam igrala neku igru s Matijom za vrijeme sata (nismo pričali). Dobro, on je dobio neku čudnu zemlju za koju nisam ni znala da postoji. Bar imam malo sreće.

Da, da eto i moja prva sviračka ozljeda. Dok sam svirala i skakala po sobi ispala mi je trzalica, ali ja sam htjela dovrši pjesmu do kraja (Territorial Pissing) pa sam išla svirat prstima. Prejako sam trzala žice tako da mi sada krvari srednji prst i to me boli, a i po pickupima ima krvi. I još je i ručak bio slan pa me boli stomak jer mi nije dobro kada jedem nešta slano.
Još sam sva sretna zbog toga što imam novi Nirvanin CD. I to sam jako sretna. Stalno ga slušam i obožavam Spank Thru s Fecal Matter demo snimke. Ne, moram prestat mislit na njega.
Uglavnom, noćas sam ipak sanjala. Ali tako čudan san budući da smo sada svi mi koji smo umrli u prošlom snu mrtvi. I bili smo u zemlji mrtvaca. Kurt, Chris i Dave su otišli pričati s Johnom Lennonom i ostalom kompanijom (Janis Joplin, Morrrison, Hendrix, Brian Jones, Buddy Holly i ako ih ima još). A mi ostali smo otišli na plažu. Plaža je bila kao ona u Brightonu. Samo je ocean bio zelenkasto-smeđ i nebo je bilo crvenkasto - zeleno. I sve je bilo u mješavini zelene i još neke boje. Ali ne one ljepe zelene koju ja volim nego one nekako govnasto-zelene. Ne znam opisati tu boju. I mi smo onda išli plivati u ocean. Ja sam se bojala jel sam mislila da je hladno. Ali ubrzo sam skužila da mrtvaci ne osjećaju toplinu ili hladnoću i to mi se sviđalo. Mada mi je taj mrtvački svijet bio ogavan. Po tom oceanu su plivale neke ribe-kosturi. Mi smo se išli natjecati ko će prije doplivati do nekih drvenih vrata. Ja sam došla zadnja. I na tim vratima je pisalo da su to vrata iz Titanica. Onda dolazi najčudniji dio sna - na nebu se pojavilo lice od Celine Dione (preko cijelog neba) napravljeno od oblaka (smeđih) i počela je pjevati My Heart Will Go On. Na to je Vlatka poludila i popela se na vrata i popčela glumiti da pjeva to. I mi ostali smo nastavili o pjevati s njom. Na obali se ubrzo pojavio Kurt i mahao nam je da dođemo jer ima informacije kako da se vratimo u svijet živih. Prvo smo morali u tom moru naći olupinu svog autobusa. Onda smo morali doroniti do nje. U toj olupini se prema nekoj legendi trebala nalaiti ještica koja će nas onda početi vijati i mi joj trebamo pobjeći. Tako smo se mi zaputili roniti. Našli smo taj autobus na dnu. Dubina je bila 1000 metara i ja sam se bojala početi roniti. Ali ipak sam pristala. Voda je bila jako mračna i svugdje su plivale one kostur ribice. Našli smo autobus i sjeli smo za vozačevo mjesto i ta vještica je najednom iskočila i počela nas je loviti. Imala je bijelu, dugačku kosu, istrule zube i dugačke, gudgače nokte koji su isto tako bili poluistrunuti. Mi smo brzo samo iskočili i bili smo iznad vode na nekom sijenu. Ona je imala neki mač i mahala je s njim oko nas. A mi smo padali po tom sijenu. Kraj sijena bio je blizu i Kurt je skočio prvi, onda ja, a onda ostali. Čim smo dodirnuli vodu bili smo nazad u svojem busu. I kao kada se kazeta premotava nazad, bus je najednom iskočio iz vode, vratio se nazad gore kako je i upao i prije zavoja je skrenuo normalno, a ne brzo. Vrijeme se vratilo na vrijeme naše smrti i opet je sve bilo isto. Samo smo slavili to što smo se vratili među žive. I tako, išli smo nekom čudnom cestom i samo smo nešta pričali, a onda sam se probudila.
I sada razmišljam o svojim snovima i kontam si da sam ih dosta zapisala, a one koje nisam zapisala te sam zapamtila. Mogla bi ja jednog dana napisati i knjigu o tome. O događajima u mojim snovima. Da bar nekako iskoristim to što su mi snovi u nastavcima, mogla bi ih sve pisati. Onako, svaki dan objavim ono o čemu sam sanjala. Početak snova napišem kasnije. I onda objavim tu knjigu. Onako, pustolovine u mojim snovima. Bila bi to čudna knjiga, a imam i čudne snove. U jednoj epizodi su Dora i Štefan letili s ogromnom gorilom u malom autu. A za to vrijeme smo ja, Vlatka i Mia na moru htjele krasti nekom čovjeku grožđe, pa je on zvao policiju. Ja sam prva pobjegla i išla sam prelaziti cestu tamo di nisam smjela i policija me onda počela loviti, ali sam se ja teleportirala u polje kukuruza i kupina prije nego što su me našli. One su se teleportirale zamnom i to polje je bilo veliko kao neka pustinja i bili smo bez vode i žedne i krenule smo tražiti izlaz. Ali nismo ga našle pa smo zvale Doru i Štefana da dođu po nas i oni su došli u tom autu. Krenuli smo se vraćati prema Osijeku i letljeli smo iznad židovskog groblja. Bio je sumrak i letjeli su gavrani oko nas. Onda su oni ošli kući, a ja na probu s Nirvanom.
Imam stvarno, stvarno jako čudne snove.
Eto, ne znam o čemu bi još mogla pisati. Ne znam dal da idem na ekskurziju ili da nejdem. vjerojatno neću ići, ali ne znam. U stranim zemljama ima puno ljepih Nirvana majici i Cobainovih postera i Nirvana i još svakakvih zanimljivih DVD-ova. Ne znam, stvarno ne znam. Bili smo danas i u kinu i bilo je dosadno zato što su ljudi glupi. Film i nije tako loš za dobacivat gluposti. Npr. govor :"Znala sam ja Fagina dok je bio mlađi i čvršći" ili nešto u tom stilu. Mislim ono, to je meni nešto od čega bi napravila totalnu šprdanciju, a oni ništa. Samo su pljeskali na neke gluposti i govorili neke gluposti.
Da, da ipak vratimo se mi snovima. Stvarno obožavam spavati jer obožavam sanjati. A obožavam sanjati iz više razloga. Kada sam u depresiji odožavam sanjati zato što je to bijeg u jedan drugačiji, bolji svijet. Svijet u kojem ja nemam probleme, svijet koji je po mom shvaćanju svijeta uopće savršen. Kada se psihički pripremam za nešta onda isto idem sanjati. Zavučem se pod jorgan, discman na uši, zatvorim oči i ja sam u svom svijetu. Tako sam se priremala za London, recimo. Tako se pripremam skoro svake nedjelje za školu i tako se pripremam za društvene kontakte koji su mi još uvijek relativni problem, mada ne sa svima.
Uglavnom, kao što sam već napisala prije ja sam svoj svijet kreirala u 7. razredu kada je to bilo više nego potrebno. Od onda ja sanjam taj san. San koji je jednako stvaran kao život. San u kojem osjećam, čujem i vidim boje. Čak se ponekada i smrzavam, a onda se kuham od vrućine. Samo je jedna super stvar - nikada ne moram na WC!!!!!!!Ali uglavnom, nije sad u tom stvar. Uglavnom, ovo je poseban san. Ja sam ista osoba kao i sada, samo sam pobjegla od kuće. U prvom snu kojega se sjećam ja bježim od kuće i idem kod bake i tamo se sakrivam od roditelja. Ali oni me kreću tražiti na tavan i ja bježim u neko polje u kojemu je ogromna kuća. U toj kući živi Cobain i ima probe s Nirvanom. Ja tražim nekog ko e mi dat da prespavam i tako ga upoznajem. Sviraju mi Drain You (tu pjesmu jako često sanjam) i sve izgleda kao koncert u Amsterdamu 1991., samo nema ljudi, zapravo mislim da je samnom bila Diana. I onda su počele moje dogodovštine u snovima. Inače, ne snjam Cobaina uvijek, ali je jako važna osoba u mojim snovima i u mom životu koji sanjam. Jer on mi je od početka bio iskren prijatelj i tako to. Preživjela sam ja svašta, jako puno ratova i bombardiranja i svagdje sam se provlačila. Prošla sam stvarno sve i svašta. Ponekada čak i živim u tom svijetu svojih snova. TO JE MOJ UNUTRAŠNJI SVIJET KOJI SAM SAMA KREIRALA. To je moja mašta i zasad mi je to moja najbolja i najdraža kreacija. Naravno, nitko ju ne može vidjeti osim mene i to mi se isto jako sviđa. Ne znam, jednostavno jako volim sanjati i volim taj svoj svijet. Znam da će sigurno svi koji ovo pročitaj (ako se ikome bude dalo čitati) misliti da nisam normalna, ali šta se može.
I da, primjetila sam da se ljudima uglavnom ne daju čitati dugači postovi i da najviše vole one male. Ne znam zašto je to tako, ali ja volim pisati dugačke postove.

Da, da došloje vrijeme. Baš kao i 5.10. opet je sve isto. MORAM čitati njegovu biografiju, dnevnike i sve. Opet sam pravi pekmez kad god ga vidim. Opee plačem čim mu se zagledam u oči. I opet samu sebe preispitujem kada će to sranje prestati. Osjećam se prilično glupo plačući kada gledam Kurta u oči na jednom posteru. Imam neki kalendar za 2005. i za ovaj mjesec ja baš neka fora slika. Onako, on sjedi na stijeni u ružičastoj košulji i ima one svoje bijele naočale na glavi. I ima neki tako ljepi pogled, stvarno sam se rasplakala dok sam ga gledala. Jednostavno mi je opet došlo. Knjige su za sve krive! Ja sam za sve kriva! Kurt je za sve kriv! Da se nije ubio ja ne bi bila pomahnitala luđakinja koja plače na svaki njegov spomen. Uh, kako li samo to mrzim! Onako, jako, jako, jako. Slušam Hole i osjećam da je svaki stih posvećen njemu. Ne mogu ga maknuti od sebe i stalno mi je u mislima. On je jedan od čestih likova u mojim snovima. Točnije, on je jedan od mojih najboljih prijatelja u snovima. Da, da, sanjam u nastavcima. I jednom sam čak svirala s Nirvanom na dodjeli nagrada - Drain You i bilo je ludo. Kurt se u 11 godina dosta promijenio. Više se ne farba u plavo ego sada ima dugačku smeđu kosu koju veže u rep i na jednom obrazu ima ožiljak. Ali svejedno je jednako ljep kao i prije. Ah, da, da - moji ludi, ludi snovi. Noćas sam umrla u snu. I svi moji prijatelji i Kurt. Išli smo na turneju s Nirvanom i bus je jako jurio u umjesto da uđe u zavoj nastavio je juriti ravno i probio se kroz neku ogradu koja se još od II. svjetskog rata nije popravila (sanjam u nastavcima tako da je II. svjetski rat tek nedavno završio, ali svjejedno smo u ovim godinama). Ja sam tek bila ozdravila i Kurt mi je rekao da ću na novoj turneji svirati s njima na svakom koncertu i bila sam presretna. I onda smo jednostavno pali u 500 metara duboku provaliju, točnije u more. I najednom sna više nije bilo. Probudila sam se ujutro i nisam bila sigurna jesam li mrtva ili živa. I umrla sam i ja, i Kurt i Chris i Dave i Dora i Mia i Vlatka i Štefan i još par ljudi koji su bili tamo. E i da Dora, dan kada sam vas upoznala onda sam vas upoznala i u snu. To mi je bio prvi san nakon Londona (u Londonu nisam sanjala) i vas 4 je došlo na Nirvanin koncert i gurali ste se u backstage. Taj koncert sam isto svirala s njima kao 2. gitaristica i prepoznala sam vas iz škole i pustila unutra i eto - od onda se pojavljujete u ojim snovima. Eto, toliko o snovima za danas. Inače, jučer sam OPET čitala bipgrafiju Courtney Love i naravno, bila sam sva u suzama budući da me Kurt opet uhvatio. Joj, kako mrzim to kod sebe. Uglavnom ,evo sada djelova njene biografije (samo nekih) koje sam prevela - dijelova na koje sam najviše plakala. ž

Mislila je da su Kurta pronašli predoziranog, Unatoč njegovoj velikoj ljubavi prema oružiju, uvijek je mislila da će umrijeti od prevelike doze. "Kako?", upitala je, samo da se uvjeri i Rosemary joj je rekla.
Legla je u krv, zurila u nebo i htjela je vječno ležati tamo. "Jesi li tamo? Jesi li tamo? Jesi li tamo? Jebote, gdje si? Jesi li sada anđel? Jebi se..."
Popela se do staklenika, vjerojatno s više straha od Kurta i stala je na prag. Krvi je bilo svugdje. Shvatila je kolikoje sada usamljena na ovom svijetu i uspjela je djelomično shvatiti sve Kurtove osjećaje koje prije nije bila sposobna shvatiti. Kleknula je i umočila je ruke u krv. Onda je legla, valjala se u tome.
Malo je spavala, malo je pjevala. I stalono, stalno ga je tražila, ali nije ga mogla osjetiti. Pomisao na Frances digla ju je s poda. Tražila je po sobi bilo koji dio Kurtovog tijela koji možda nisu očistili. Našla je komadić lubanje s malo kose. Unjela je to u kuću i brižljivo oprala prisjećajući se kako je Kurt oduvijek mrzio prati svoju kosu. Onda je oprala i sebe, koliko se god mogla prisiliti da se opere. Onda je obukla jedan od Kurtovih đempera, zavukla se u krevet i uzimala je svaku drogu koju bi dobila.

Ostala je kod kuće s Frances umjesto da ode na dodjelu nagrada. Frances je baš u to vrijeme (6. mjesec 1994) počela shvaćati - i protestirat - da se njezin tata neće vratiti kući. Derala se i zvala ga je po noći. Jednom, kada je bila u muzeju, vidjela je tapiseriju Isusa i nazvala ga je "Tata". Courtney joj je onda na njoj razmuljivom jeziku objasnila da je tata morao otići, da ona ne zna zašto, ali da je sada anđeo na nebu i da ih gleda i čuva. Stalno joj je ponavljala da ju tata još uvijek voli.
Kurt, ah, Kurt. Njeno najvrednije sjećanje i njena kletva.
Ti maldi fanovi, ta djeca nisu htjela vidjeti Frances zbog nje same. Oni su htjeli vidjeti njezine roditelje u njoj, Courtney je također to ponekad radila. Bilo je teško ne raditi to. Frances je na Kurta ličila sve više kako su godine prolazile.

Eto, to bi bilo to. Idem sada pokušat oživiti samu sebe i nas sve iz sna. Možda smo ipak nekako uspjeli preživjeti. Ako ne, onda ćemo se vjerojatno ponovno roditi u nekom drugom snu. Samo već par godina nisam umrla u snu. Neku noć sam skoro zbog pucnja, ali sam spašena. i što je najgore bilo ja sam kada mi je bilo samo crno pred očima (kada sam u snu umrla) govorila samoj sebi probudi se, probudi se. Nisam se mogla probuditi. To je tako zastrašjuće. Creepy, creepy.

Dodano u 18:59
Upravo sam se vratila iz grada. Išla sam dat razvit nekih 150 slika iz Londona i sa snimanja filma i još neke. Prije nego što sam otišla dati razviti slike otišla sam do CD shopa vidjeti jel imaju novi Nirvanin CD - Sliver Best Of The Box. Čekala sam ga mjesec i po i napokon su ga dobili. Tako sam sretna. I sve više postajem uvjerena da imam 6. čulo za Nirvanu. Recimo uopće nisam razmišljala o Kurtu sve do 5.10 kada je bilo 11 i po godina od smrti. I OK, smirila sam se. Ali onaj dan kada su izašli Dnevnici na hrvatskom ja sam bila baš nekako Nirvana raspoložena, mada još nisam znala da su izašli. I onda, nakon što sam isplakala hektolitre suza zbog Kurta stara me nazvala i rekla mi je da je kupila Kurtove Dnevnike preko reda ili tak nešta tako da sam ih dobila 1. u Osijeku. Ovaj CD su mi vadili iz kutije. Predivan je to osjećaj. Staviti discman na uši i čuti Kurta kako se dere verziju pjesme Spank Thru koju do sada još niste čuli. Ja sam osjećala trnce po cijelom tijelu i leptiriće u stomaku, onako kao kada ste zaljubljeni pa vidite osobu koju volite. I onda sam nesvjesno počela plakati. Ali sreća je brzo zaustavila suze pa sam počela kao budala skakati po pothodniku i sigurno sam izgledala kao da nisam normalna. Kurt, Kurt šta si mi priuštio. Jebi se, seronjo...Volim te...

Da, da kako ovu pjesmu dugo nisam slušala. Sjećam se da sam je slušala jedno 10 puta dnevno dok nisam izgubila iPod i imala sam na njemu bar jedno 20 verzija te pjesme. Pj Harvey, Rid Of Me. Baš sada čitam neki članak o njoj, neša staro. I malo bolje razmišljam i vidim da je to upravo ono što ja jednog dana želim. Tu granicu slave, uostalom čitajući njenu biografiju skonatala sam da joj je prvih 16 godina života bilo skoro isto kao i meni. Prvpg dečka imala je s 20 ili tak nešta i prekid ju je pogodio. Onda je napisala Rid Of me. Moj najdraži album, možda čak i draži od Nirvaninog In Utera. Producirao ga je Steve Albini (kao i Nirvanin In Utero), oba albuma snimljena su u istom studiju, iste godine. I Steve je poslao Kurtu snimku tog albuma i Kurt se oduševio. Ja sam za Pj Harvey djelomično čula preko Kurtovih dnevnika još 2002. i zanimalo me kako to zvuči. Ali CD-ove sam nabavila tek 2004. i to sve u 2 mjeseca. Evo nekih djelova tog članka koji bi se mogli odnositi na mene jednog dana. Da, da snovi o tome da jednog dana budem rock-zvijezda na njezinom pragu popularnosti nikako da prestanu. Ali eto, nije ona baš popularna, a opet ljudi poštuju i vole njezinu glazbu. A još uvijek može proći ulicom da je niko ne prepozna i ima dovoljno novaca za kuću kakvu želi. To je ono što ja želim.

Ona je tu kako bi pojela vašu djecu. Ona je sva tri 'r' u grrrl power. Ona je troglava aždaja ponosna na svoj PMS. Bilo bi krasno imati baš takvu ženu doma da nam kuha, pegla i pere čarape!
Zbog uspjeha debija, Harvey si je za nastavak priče mogla priuštiti angažiranje njuške poput Stevea Albinija koji je producirao 'Rid of Me', ekstatično popušenu zbirku ženskog angsta zapakiranu u prljave i vlažne gitarističke bombe u usporedbi s kojima Courtney i Alanis zvuče kao tete iz vrtića.
Nekad depresivna tinejdžerica, a zatim žena koja vodi majku na dodjele nagrada, mrzi intervjue i ne želi pričati o svojim tekstovima, anoreksiji i dva živčana sloma koje je doživjela u usponu karijere, još '95. je izjavila: 'Želim biti iznimno uspješna. No uspjeh mi znači nešto drugo od onoga što znači U2-u. Želim biti produktivan pisac koji uspijeva zadobiti poštovanje. Ne zanimaju me gomile novca ili velika prodaja ploča.' I zato: respect!

Eto, ne mogu reći da imam baš neke inspiracije za daljnje pisanje. Zapravo moj užasno naporni brat me tu sada muči. Možda nešta još dopišem kasnije.

Eto, od noćašnjeg sna smrt je skoro sve što mi se mota po glavi. Bio je tkao čudan i probudila sam se prelivena hladnim znojem. Bio je zastrašujući, mada je vjerojatno samo jako glup. Ali sada kad razmišljam o snu - bio je jeziv! Pogotovo dio sna u kojem mi dođe neka žena s potpuno bijelim očima, umotana u maramu, a lice joj se skoro raspada i kaže mi da čovjeku trebaju 3 sekunde da umre jer je toliko potrebno da ti se cijeli život prevrti pred očima još jednom. Uglavnom, u tom mom snu bio je II. svjetski rat i ja sam živjela u nekom uništenom gradu pod vodom. I išla sam isplivati iz grada i vojnik me ustrijelio. I meni se u snu počeo cijeli moj život vrtjeti pred očima, onako zastvarno, a u glavi sam čula glasove koji su mi govorili da bol traje samo 3 sekunde. Ali činilo se kao da je cila vječnost. Te 3 sekunde. Onako, danas zbog tog glupog sna cijelo vrijeme i mislim na smrt. Ne znam uopće odakle mi to s 3 sekunde. Možda sam negdje pročitala, možda sam vidjela u nekom filmu, možda je to samo moj mozak stvorio. A možda je i istina, samo nažalost ne postoji način da to saznam. A to me tako zanima. Čak toliko da bi možda čak i htjela umrijeti, ali htjela bi se kasnije ipak vratiti u svoj sadašnji život i odživit ga do kraja. Samo je to taj trenutak smrt, taj život koji ti prolazi pred očima (meni je moj doduše noćas prošao tak da sam to iskusila). Ne znam približava li ti se stvrano bijela svijetlost i ne znam čekaju li te stvarno svi ljudi koji su ti dragi a da su mrtvi (e mislim da bi odmah išla umrijeti kada bi znala da će me dočekati Cobain, a dalje maštoi na volju, jesam i ja glupa). I ne znam točno taj trenutak, to ne znam kako je. Samo znam kakav je dio kada ti se život vrti pred očima. Ne znam, ali stvarno je bilo jezivo. Onako, pogotovo kada sam se probudila. Mislim znam da zvuči glupo u bezveze i nestvarno, ali to se stvarno dogodilo. Život mi se vrtio pred očima i fascinirana sam tom činjenicom. I nekako sam tako sretna i sva sam happy. Ne znam zašto, ali trenutno se osjećam kao da sam na nekoj pokretnoj traci u velikom super marketu i da sam minijaturna i da trebam ići još dalje i još dalje. I najednom imam ponovno inspiracije za te moje "umjetničke instalacije po sobi", samo kontam da nemam materijala. Zapravo treba mi samo jedna barbika, ostalo sve imam. I bit će to nešto čudno, totalno bolesno. Jer lice te barbike bit će probodeno Nirvana bedžem, i ako budem uspjela jednu nogu ću joj nekako otpilit do pola. A po tjelu ću joj napisat neke gluposti, a kosu ću umočiti u crni vosak. I to će visiti negdje nad bijelom vatom koja predstavlja oblake i bit će još i osušenih. žutih zvjezdastih ljiljana okolo. I izgledat će totalno, totalno bolesno, ali ne znam - baš imam inspiracije za bolesne stvari. Mada za najvažnije (riječi pjesama) i dalje nemam. Ali OK, vratimo se temi ovog posta. Točnije smrti.
Ne mogu sakriti svoju fasciniranost smrću. To je nešto što me privlači. Mada se ne bi ubila. Samo bi htjela vidjeti kako je. Ali OK, ko ne bi? Ponekad mislim da si kada si mrtav totalno tup, jednostavno oko tebe nema ništa. Samo jedna velika praznina. Puno bijelog svjetla. I to je to. Da poslje ovog života nema ništa. Nekada mislim da ću samo biti zrak raspršen u svemiru. I da ću biti totalno svjesna toga da sam zrak. Zapravo, da će moja duša lutati svemirom par stotina godina, a onda će naći mjesto na nekom drugom planetu i bić ću alien. I ono jnajzadnje, mišljenje koje je u meni prije budilo nadu da će mi ipak biti bolje, nešo u što sam čvrsto vjerovala. Kada umreš opet se rodiš kao neka druga osoba potpuno nesvjesna svog prvog života. Uostalom i dalje mislim da je tako. To je nekako najrealnije. Ono da živim na nebu s Kurtom Cobainom, to mi je totalno nestvarno. Mada bi to možda bilo ispunjenje mog sna. Ali OK, to je totalna glupost jer koliko bi ljudi onda živjelo s Kurtom Cobainom. 68 ljudi se ubilo zbog toga što se on ubio. I po toj teoriji sada bi svi oni trebali biti s njim. To je glupost. Po mom se opet rodiš i budeš neko drugi. To mi je nekako najrealnije. Ne znam, ma već sam napisala dosta gluposti. I da, na kraju jedno pitanje - zna li iko jel ono s 3 sekunde istina? To me ne može prestat mučit.

A evo i nekih testova.

Šta bi samo dala za ovu gitaru (crvenu)

Take the quiz:
Which guitar are you

Fender Jag-Stang
You are the Fender Jag-Stang. You are the guitar of grungey but still rock and rollish guitarists. Really, anyone can work a jag-stang who wants to. Thanks Kurt Cobain.

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
How suicidal are you?

Your pretty suicidal, watch yourself.
Your pretty suicidal. I would consider you talk to someone you love/trust and see what they think you should do. Dont let yourself get extreamly suicidal, its almost impossable to get out when you that far in.

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
Which Dead Rock Star Are You?

Kurt Cobain
You are Kurt Cobain! You're grungy, twisted and very talented. You have a certain charm and individuality that sets you a part from many. You are beautiful! Oh, he died in 1994 from a gun shot wound to the mouth. Suicide.

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
Which Guitar Player Are You?

Yngwie Malmsteen
You are Yngwie Malmsteen! You are an arrogant prick, but may very well be the most technically sound, musically smart guitarist on the planet. You know you're better than everyone else, and you've got the skills to prove it. You're a master composer of music, and such an egomaniac that nothing can change your style; not that that's a bad thing.

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Take the quiz:
Which sexy rock star is your lover?

Kurt Cobain
Well besides being dead, Kurt Cobain is unbelievably sexy and ah oh my God I love him

Quizzes by myYearbook.com -- the World's Biggest Yearbook!

Ja sam osoba koja je samu sebe odbacila od svijeta i svjesno već godinama odbijam živjeti u ovom svijetu. Nisam dio ovog svijeta i ne želim to bit. Biti dio ovoga svijeta za mene prestavlja moju duševnu smrt. Da se uključim u ovaj svijet ja bi se pretvorila u iste one bezdušne osobe kakve ne podnosim. Da nisam drugačija, ja bi bila kao oni - isprazna, glupa i prazna izunutra. Da nisam drugačija od njih možda bi bila sretnija. Da živim u neznanju, u iluziji koju su mi drugi stvorili. Ne, stvarnost za mene odavno ne postoji. Prije par godina svjesno sam se odlučila ograditi od svijeta i ne dopustiti ljudima da uđu u moj svijet. Jer moj svijet je bio sav moj život i nisam se htjela uništiti. Nisam htjela prestati živjeti. Onda sam jednu osobu djelomično pustila u svoj svijet, onako samo površno. Osobu kojoj nisam trebala uopće dopustiti da me imalo upozna. I ne mogu reći da me baš jako dobro poznavala, ali ipak je znala moje slabe točke i znala me je povrijediti. Ah, da taj jebeni 7. razred. Razdoblje očaja. Kada sam se od svijeta degradirala na nivo fetusa. Razdoblje depresije. Uzrokovano time što me osoba za koju sam mislila da mi je prijateljica počela vrijeđati i ponižavati i sve to kako je već išlo, ugalvnom ne volim pričati o tom. I tako uspjela sam ponovno izgraditi svoj svijet. Kako sve već ide u razdoblju depresija ja sam ne kreativnom vrhuncu. Neke od svojih najboljih fotografija (koje sam nažalost izgubila) snimila sam za vrijeme depresije. Također sam za to vrijeme napisala neke od pjesama koje su čak relativno i dobre (riječi), a i napradovola sam u glazbenom smislu. Točinije u tom 7. razredu sam tek počela svirati i power chordove sam brzo naučila i cijelo vrijeme sam ih svirala. Čak sam se mislila i početi baviti skulpturom, ali za to nisam imala živaca. Više sam imala neke "umjetničke instalacije" po sobi koju sam djelila s bratom. Naravno, sve je uništeno baš iz razloga zato što sam sobu djelila s malim bratom pa je njegovim prijateljima bilo zabavno to uništavati. Uglavnom, to me izvuklo van. Barem malo. I nisam bila toliko depresivna. Jedno vrijeme sam čak bila i prilično zadovoljna sobom (koliko je za mene uopć moguće biti zadvoljna samom sobom). Ali onda je ta osoba opet htjela biti moja prijateljica. Kraj 7. razreda, dakle. I budući da su starci srali kako sam stalno sama u sobi tak sam ja počela izlaziti i to sve opet. Samo se nikada više nisam otvorila, nimalo. Ubrzo je, uostalom, sve bilo po starom. Zapravo mislim da to ljeto uopće ne bi izlazila da nisam počela pušiti. I vani mi je bilo zabavno jedino zbog cigareta. I išla sam van jedino zbog cigareta kada sad malo bolje razmislim. Jednostavno zbog cigareta mi nije bilo dosadno. Bar to zaključujem čitajući stare dnevnike. A tamo pišem jedino o tom koliko sam cigareta popušila koji put. Kada sam jednu večer popušila dvije kutije (bili smo na pijanoj, a tamo je jako dosadno) starci su me uhvatili i stavili me na jedan dan u kaznu. Kada su me ove zvale van ja sam rekla da sam u kazni do kraja tjedna jer mi se nije dalo ići van. Kada sma opet izašla opet sam izdimila 2 kutije i to svjesno jer sam znala da će me starci provjeravati. I opet je sve postalo po starom, vrijeđanje mene glavna zanimacija, ah da. I opet sam bila u kazni. Do kraja praznika, na moju sreću jer sam i htjela biti u kazni. Jer kada bi rekla da mi se ne ide van nego da želim ostat kod kuće odmah je na to padala hrpa uvreda i tak toga, ne želim i nikada neću reći šta je točno bilo, toliko se čak ni preko bloga ne mogu otvoriti (a preko bloga se najlakše otvaram). I tako 8. razred je počeo tako da sam bila jako sretna i jako sama. U školi sam se osjećala zgaženo, jadno, jako, jako depresivno i to sve. Ali kod kuće je opet cvjetao moj umjetnički život i bila sam okupana time i jednostavno presretna, ali opet u isto vrijeme sam bila užasno depresivna i htjela sam se ubiti. Posvađala sam se s cijelim razredom budući da su ove 2 s kojima sam izlazila preko ljeta a i išla u razred okrenule cijeli razred protiv mene.
Također sam u to vrijeme u školi sasvim slučajno upoznala jednog dečka koji mi se činio jako dragim i simpatičnim. Onako, na svijetu postoji par osoba koje me mogu natjerati da pričam i on je bio jedan od njih. Naravno, nije išao samnom u razred. Imali smo neiscrpne teme za razgovor i sve to kak već ide. I bili smo na neki način prijatelji. Čak je za Cobainovu 10. godišnjicu smrti obukao Nirvana majicu mada nije slušao Nirvanu i onda me je dolazio ispitivati jel znam čija je godišnjica smrti i tako to. Onako, bio je jedina osoba s kojom sam još koliko-toliko razgovarala. I sviđao mi se i to jako. I naravno, od toga nije ništa bilo i ja sam prvo bila u depresiji, a onda sam i zaboravila na njega. I tako je 8. razred na moju veliku sreću završio. Bilo je to isto prilično plodno razdoblje, umjetnički plodno. I eto mene u srednjoj školi. Nesretna, osamljena i jadna. U početku mi i nije bilo tako loše. Onako, zbog cigareta je sve bio zanimljivije. Ali onda sam i počela pušiti u kafićima i otkrila sam da mi dim smeta pa sam prestala. Kada sam prestala pušiti još više sam se odvojila od ovih iz razreda. Mada sam opet počela panično bježati od svijeta i ljudi oko sebe i počela sam dizati ograde višenego ikada prije. I nisam davala ljudima da me upoznaju. I eto, od onda o meni oni imaju mišljenje kakvo imaju. I eto, u početku mi nije smetalo. Ni sada mi ne bi smetalo da me ne tjeraju da pirčam s njima o tome. Neka oni mene ogovaraju po strani. Samo neka ne žele pričati samnom i neka me ostave na miru i ja sam zadovoljna. No da, vratimo se 1. razredu srednje. Prvo polugodiše je završilo i na kraju 3. mjeseca ja sam se opet (ne znam ni zašto zapravo) počela družiti s onom istom osobom iz osnovne. I mislila sam da mi je prijateljica i sve to. Čak me nije ni stigla početi vrijeđati ni ništa, ali jednostavno sam osjećala da mi baš to ljudi s kojima sam se družila nisu prijatelji. Uostalom, to razdoblje eto, postoji i na blogu, pisala sam blog u to vrijeme - dakle 5. i 6. mjesec. I eto, u 7. sam onda sasvim slučajno upoznala svoje sadašnje prijatelje. I evo, sad sam vam možda (ne znam šta sam vam rekla, a šta ne) dopustila da me još upoznate. I eto, da ne osotavljam ovo kao komentar na onaj svoj post od jučer ja sam napisala ovaj post. Jer lakše mi je napisati nešta nego to reći.
Inače, danas je bio bazveze dan. Onako, apsolutno mi se jebe za to jel je Gotovina uhićen ili ne. Totalno mi je svejdno i svi me gledaju kao da nisam normalna kad to kažem. I eto, više me ne vrijeđaju u školi. Bar ne na način kao prije. Sada je bolje. I nisam toliko depresivna. Ali nažalost, nisam ni toliko kreativna. Ne sjećam se kada sam napisala neku pjesmu koju nisam bacila nakon 5 minuta. Sada samo pišem glazbu. I više nemam ideja ni materijala za "umjetničke instalacije" po sobi. Ne znam šta da još napišem. Idem oprat kosu i tako to.

Eto, sve je tako dosadno i obično. Ljudi oko mene se ne znaju zabavljati i ludim. Zatvorena sam u ovu učionicu, a gore mi je nego u zatvoru. Svi se smiju na neke glupe fore koje bi kao trebale biti smješne. A nisu smješne - isprazne su i glupe. Svijet je očajan. Mrzim ljude. To su tako podla, ljigava, bezobrazna i jadna bića. Ne svi, ali većna. Tako su nekako bezdušni. Ima ih toliko, toliko puno bez duše. Eto i odgovor Hinduistima na to kako ima sve više i više ljudi ako se samo stare duše reinkarniraju. LJUDI SE DANAS RAĐAJU BEZ DUŠE. Duša više ne postoji. To je ono nešta šta su ljudi prije imali. Danas je to izgubljeno. I svi su isprazne osobe bez osobnosti. Svi samo sljede jedni druge i povode se za nečijim glupostima zato što samo žele biti prihvaćeni i popularni. Gade mi se takvi ljudi. Idu mi na živce. Isto kao i ova glupa profesorica koja se tu smije nekim glupostima. Joj, izludit ću. Moram izdržat još 5 minuta.

Eto, tako se ja zabavaljam pod fizikom. Ne kužim kako se zadatci rješavaju ni ništa. Onako, samo zujim. I sjedila sam s Ogyem i onda je i on počeo ispitivati o samoubojstvu. OH, ISUSE JEBENI KRISTE SVEMOGUĆI zašto me toliko pate s tim?!?!!
Ne sjećam se nijednog dana da me niko nije s tim mučio. Par zar toliko izgledam kao osoba koja samo misli na samoubojstvo? (Dora, ako ovo čitaš ajd mi please odgovori)Zar tako podsjećam na neku narkomanku koja jedva čeka da se nafiksa? Jesam li stvarno toliko jako depresivna i izgledam li kao osoba koja nikada nije bila sretna? Dobro, u školi možda da. Ali ipak ne toliko. Ne toliko da me stalno s tim zajebavaju. Svaki da, apsolutno svaki dan. Počne ići na živce, mada se uvijek dobro nasmijem kada me tako nešta ispituju. Ali ne znam, zašto uvijek ja?!?!?! OK, slušam Nirvanu i istina je da nekada onak, kada mi nešta ne ide kažem ubit ću se. Ali ja ne mislim ozbiljno. Ako slušam Nirvanu i ako volim Kurta to ne mora značiti da se ja želim ubiti. Bar ne stalno. Možda se nekada želim ubiti, ali to nikako nikome ne bi rekla. To bi bila moja mala tajna koju niko ne bi znao, a najmanje neko iz razreda. OK, ma blogu bi vjerojatno o tome nešto napisala. Ali svejedno, ostavljam li ja dojam osobe buduće samoubojice? Ili toliko ličim na narkomanku?! Danas sam prije glazbenog pila ono malo mljeko (vrhnje za kavu) i dođe onaj tip od jučer i pita me jer može uzeti. Ja mu kažem da može uzeti, ali nekapazi jer sam u svako to mljeko prije toga ubrizgala heroin. Ostavio mi je mljeko nakon toga i nije ga uzeo. Mislim ONO, ne znam. Ali ne može mi ući u glavu da toliko ličim na samoubojicu? Možda u školi nisam sretna i možda sam osoba koja je najčešće po WC-ovima i možda sam osoba koja ne priča baš puno i možda često slušam glazbu i možda volim depresivne stvari i pjesme i sve depresivno. Ali čini li me to potencijalnom samoubojicom?! Mršavam sam, tjelesna sam ništica i po zimi mi je stalno jako hladno pa hodam okolo u 5 majici i imam jako tanke ruke i sve to. Ali jesam li ja zbog toga narkomanka. Jesam li ovisnica o heroinu samo zato što slušam Nirvanu? Ne znam, stvarno mi ta sva zapitkivanja idu na živce, koliko god uživala smišljajući nove odgovore na ta glupa pitanja. Ne znam ni zašto se uopće pjenim zbog toga. Ali ja pod odmorom samo želim mir ako mi več ne može biti zabavno. Neka me ostave na miru i neka me ne gledaju. Jer mrzim kada mi dolaze sam samoubojstvo/droga forama. Ne podnostim to. Jako ne podnosim to. Ide mi na živce. Jedina pozitivna strana je to što izgleda vjeruju mojim glupim odgovorima. Ali svejedno, ide mi to na živce.

Danas smo o tome pričali pod engeskim i morali smo zamisliti svoju idealnu školu (točnije internat). I onda to prezentirati razredu. Ugalavnom radili smo u grupama. I naravno, grupi su moje ideje bile glupe i dosadne i bezveze, baš kao što su meni njihove bile nepodnošljive. Jer su tako nekako psihički nepodnošljive. Onako, totalno. Prvo, stavili su lokaciju škole u alpe po zimi (to se još i može podnjeti), a ostala godišnja doba je u L.A.-u (to je nepodnošljivo zbog vrućine). Drugo, stavili su da u domovima budu mješani i cure i dečki (i u sobama), a ne bi podnjela to da budem u sobi s nekom muškom budalom. Kao treće u školu su uključili fiziku, kemiju i matematiku - moju smrt. I neravno, kada su to čitali čak je i profesorici bilo sumnjivo da sam ja to radila pa sa ja morala čitati svoje, točnije Ogy je morao reći moje ideje razredu. Naravno, nije rekao sve i malo je iskrivio sve.
Zapravo moja idealna škola(internat kada se več tako moralo) je smještena negdje u šumu gdje nije ni toplo ni hladno. Ili u Seattleu. To je umjetnička škola prvenstveno, znači najviše je naklonjena umjetničkim predmetima i ima veliki glazbeni i likovni kabinet. Znači puno, puno različitih instrumenata. Učenici si sami mogu birati predmete koje će slušati. Predmeta ima svih, ali oni koji ne žele ne moraju imati kemiju, matematiku i fiziku. Puno je različitih kreativnih radionica tipa snimanje albuma ili filmova, pravljenje originalne odjeće i slično. Onako, totalno umjetnički nastrojena škola. I da, naravno za svoj predivan imiđ u razredu nisam mogla izostavljati ono meni "najdraže" radionice - pravljenje kolaža od dijelova lutke za izučavanje unutrašnjih organa i plastičnih fetusa - baš kao na stražnjoj strani In Utera. Nastava bi bila samo ujutro i to u malim grupama ljudi koji imaju slične ciljeve i slična razmišljanja. Popodne bi bilo slobodno i moglo bi se ići na izlete u ogromnu šumu oko škole ili na neko slično mjesto.
U sobama bi se biralo s kim se želi biti i bio bi posebno ženski i muški dom. Sobe bi bile dobro zvučno izolirane i svaka soba bi imala svoju ogromnu kupaonicu. Te sobe bi bile super opremljene i svako bi si sobu uredio onako kako želi i nijedna soba ne bi izgledala isto.
Nastava bi počinjala u 9 i trajala bi negdje do 2. U okolici škole bi bilo zabranjeno pušenje, opijanje i drogiranje. I eto, mislim da je to sve u vezi ove teme. Naravno, ovi iz grupe su me posebno napali zbog ovog zadnjeg.
I da, pod informatikom je opet bilo smiješno. Evo dialog T je tip iz razreda, a J sam ja.

Ja čitam neki blog

T: Jel češ se ti ubiti?
J: Naravno.
T: Koliko često misliš na to?
J: Stalno.
T: Jel o tom cijelo vrijeme pričaš s prijateljima?
J: Da! (već mi je počeo ići na živce zato što me ispituje te gluposti)
T: S koliko češ se godina ubiti?
J: 27
T: Koju drogu koristiš.
J: Sve je to smeće, osim heroina.
T: Jesi probala heroin.
J: To je moja privatna stvar. (pokušavam ostat smirena)
T: A marihuanu?
J: Nikada ne bi uzela to smeće. Uzimala sam samo LSD i heroin, OK?
T: Ti češ se stvarno tako ubiti.
J: To mi je i namjera.

I eto, onda je on zašuto. A ja sam se smijala i pravila se da se smijem smiješnom postu. A i bila sam ponosna na laži koje sam izgovorila.

Eto, za par minuta mora krenuti u školu. Tako mrzim taj svoj razred, tako mi idu na živce. To su takve seljačine, mrzim mušku populaciju mog razreda. Mrzim provoditi vrijeme s njima. Govore neke gluposti koje bi kao trebale biti perverzne, a zapravo su totalno glupe i nisu smješne. A onda se cijeli razred smije ko blesav i ja sam valjda jedina koja se u toj situaciji osjeća glupo. I onda se okrenem i pitam Matiju kako mu ta budala može biti smješna i on kaže da to je smješno i da je taj tip "prava legenda" ili "totalno lik" ili "prava faca". Matija, onaj isti Matija s kojim sam u 1. razredu provela sate i sate pričajući, s kojim sam uvijek imala neiscrpne teme za razgovor i s kojim sam se uvijek mogla zajebavati. I on je postao kao većina ljudi u razredu - običan, na neki način čak i jadan, i definitivno se s njim više ne može pričati normalno. Sada samo priča o tome kako će se napiti ili kako je plakao dok je gledao tenis zato što je neki tip za kojeg je on navijao izgubio. Pretvara se u kretena, a da tog vjerojatno i nije svjestan. Mogu čak i reći da sam sretna zato što sam svaki odmor na WC-u pa odmore ne moram provoditi sa svojim "divnim" razredom.
Prošle godine sam to sve bolje podnosila - samo sam bila deprimirana. Sada više nisam deprimirana - sada sam bijesna zbog te cijele situacije i nesretna, ali ne toliko da se želim ubiti. Samo bi htjela to promijeniti. I htjela bi da ljudi za koje sam mislila da su OK budu OK. Htjela bi ne ići u svoju smjenu. Htjela bi da su sati kraći. Htjela bi da su školski WC-i bolji. Ne z nam, htjela bi da se sve u vezi mog života u šugavoj školi jednostavno promijeni. Zapravo, htjela bi spaliti cijelu mušku populaciju mog razreda.

Gadi mi se zatupljenost današnjih ljudi. Onako, iskreno i totalno. Gadi mi se uopće život u ovom svijetu i sramota me što sam uopće dio njega. Jedina svjetla točka je da nisam kao ostali ljudi. Ne ludim za tim malim instant zvijezdama, ne gledam TV dan i noć i još 1000 drugih stvari. Mislim da ni ne moram napominjati da je Big Bradr stvar na TV-u koja mi se najviše gadi. Uostalom Big Bradrom je i uzrokovan ovaj moj post. I StiorySuperNovom i sličnim stvarima. Ne podnostim to. Jako sam gadljiva, a te stvari mi se posebno gade. Onak, upalim ja TV i idem vidit šta ima. Ali onako, svaki program je potvrda da su ljudi zatupljeni i da nisu normalni. U Oprah showu babe plaču jer su dirnute nekom pričom, neki tam igraju tenis i to je kao vrijedno spomena (moš mislit), onda Big Bradr neki tip ide kući i sada mu svi plješču i dolazi Renata Dvopek po njega. Ah, da velika voditeljska faca i sigurno jako draga osoba i svi je vole, a to uopće nije prouzrokovano njenim izgledom. Onda još malo sporta i tih gluposti. I na kraju VIVA - onaj odvratni band Tokio Hotel od kojeh mi se povraća kad ih vidim. Da, da velike glazbene zvijezde, mlade nade koje će spastiti svijet rocka od propasti. Hey, ljudi pa oni su tako slatki. I kako samo pjevač predivno pjeva. A gitarist zna čak uhvatiti power chord i onda to micati po cijelom vratu. Jesam li napisala kako su zgodni?1 Da, onaj predivni tip s crnim kolutovima oko očiju i onaj s dreadovima i naušnicom u ustima. Da, da spasitelji rocka - MOGU ME POLJUBIT U GUZICU! Užas, povraća mi se od njih. Onda još jedan savršen band danšnjice, neki US5. Preslatki dečkići. Skoro ljepi kao Bekstri Bojsi i N*SYNC zajedno. Rastopiš se kada ih gledaš, a još kada čuješ pjesme. Pa to je mislina za uši! Ja želim da je jedan član tog badna moj DEČKO, ako to već ne može biti neko iz Tokio Hotela. Znači mediji su čak dopustili i izbor - možeš birat jer voliš rockere (Tokio Hotel) ili si više pop tip (US5). Ali naravno, nisi cool i nisi faca ako ih ne voliš. Ista je stvar prije par godina bila i sa Story Super Novom. Bila su čak 2 ili 3 showa. U jednom možeš postati voditelj, u drugom glazbenik, a u trećem mislim glumac. I naravno bio je to 7. razred i nisam imala pojma šta je Story Super Nova (bilo je to vrijeme još mislim one s voditeljima) i nikada to nisam pogledala. I nailazila sam na ismijavanja kada sam pitala šta je to. naravno odgovor je bio da trebam izaći iz kamenog doba Nirvane i krenuti u pravi život i živjeti u sadašnjosti gdje se to gleda (nikad neću zaboravit kada mi je to rekla ta Dragana). I eto, onda sam zaključila - ne, ja se ne želim maknuti iz tog kamenog doba Nirvane i ne, ja ne želim živjeti u sadašnjosti. Sadašnjost mi se gadi. Jer ljudi su tako plitki i zatupljeni i nemaju više ideala. Pa na kojoj to razvojnoj granici moraš biti da ti neki pobjednik Bog Bradra bude uzor?! Mislim šta je to on napravio da je zaslužio tu slavu? Bio je tih nekoliko mjeseci zatvoren tamo i radio ne znam ja šta. onako, big deal mogu to i ja. Mislim ne mogu jer nisam takav tip osobe, ali objektivno mogu. Ili Hrvatski idol, i sva ta glezbena natjecanja. Pa hey, prije su se ljudi mučili da bi postali glazbene zvijezde. Svirali su po smrdljivim rupama za najjeftinije pivo samo zato da bi njihova glazba došla do pubilke. I šta su dobili?! Niša!!!!! Nisu se maknuli iz rupa, nikada nisu bili prihvaćeni i niko nikada nije našao svoj put do njihove glazbe. A trošili su godine, mejsece, dane i sate i sate da vježbaju. Učili su svirati i pisati pjesme. TRUDILI SU SE!!! I onda neki Rafo samo prođe na audiciji, par puta se odkrevelji neku pjsemu i postane velika zvijezda!!!!! Hey, pa to NIJE NORMALNO!!!!!!!! Svijet je skrenuo. Tako nešto ne može biti normalno!!!!!!! Jer hey, ljudi shvatite!!!! Kako tako nešta može biti normalno!?!?! Ne znam, plače mi se kada mislim da živim ovjde i plače mi se kada pomislim gdje ja to zapravo živim. Zna li iko koliko je zapravo teško potpisati ugovor s nekom izdavačkom klućom? Itko=? Ne, vjerojatno ne. I sav trud, sve vrijednosti umiru i ništa više nema smisla. Nema se smisla truditi, kada možš sve dobiti na ljep izgled. Učiti svirati?! Ma daj, nije li se lakše pretvarati? Čemu učiti svirati i mučiti svoje jagodice koje jako, jako bole prvih 2 godine sviranja? Čemu ta bol kada se jednostavno možeš prijaviti u neki show i pobjediti i postati zvijezda veća nego što si ikada sanjao. Trud se ne isplati. Bolje postani kurva i prodaj tjelo. Jer ljudi će te voljeti, obožavati ako se dobro upakiraš. Nema smisla, nema se smisla mučiti jer ionako nikada nečeš postići ako nemaš manje od 35 kila, struk veličine grejpa, ogromne sisie, napućene usnice i ako nisi kurva i drolja. I naravno, moram li napominjati da se radom i trudom ne može uspjeti u glazbenom svijtu?
A kako će biti u budućnosti? Još gore nego sada jer će se vrijednosti još više poremetiti. Ili ću doći ja sa svojim bandom i napraviti ono što su napravili Beatlesi, Ramonesi i na kraju Nirvana.

Ja bi ponovno u maternicu, ja bi bila fetus, ja bi se ogradila od ostatka svijeta, ja bi htjela da me riječi budala ne mogu povrijediti, ja bi htjela da me svi ljudi shvaćaju, ja bi htjela bit nevidljiva, ja bi htjela biti mrtva, ja bi htjela biti drugačija, ja sam obična narkomanka koja bi sve dala za jedan pošten šut, ja sam profesionalna glupača koja voli izigravati budalu, ja sma buduća velika kurva koja će prodati svoja mišljenja samo zato da bi me ljudi voljeli i prihvatili, ja želim biti popularna koka, ja želim da me svi vole i obožavaju i tgaju s mene komadiće moga mesa kao suvenire, reci mi da sam ja ona koja će nešto promijeniti, ja sam buduća masovna samoubojica, ja sam tako depresivna, smrt je jedina stvar na koju mislim -NE, skoro ništa od gore navedenog nije istina(sami procjenite šta je, a šta nije)! Eto, neki od tipičnih stereotipa i predrasuda o meni. Onako, ljudi me idu tračati i misle da ih ne čujem samo zato što mi iz slušalica trešti glazba. Ma date, molim vas, nisam gluha!!! Onako, slušam ja Garbage pod tjelesnim, discman na maksimumu i imam zatvorene oči. Ovaj me nešta pita i ja ga ignoriram. Ovaj kaže tipu pokraj sebe da sam se sigurno opet nadrogirala. Ja se jedva suzdržavam da se ne počnem smijati. Drugi kaže da bi bilo bolje da se ubijem kada vać sigurno toliko želim umrijeti i ubiti se budući da je Cobain to napravio. End of story. Utorak. Engleski. Imamo neke primjere i primjer da se neki čovjek ubio zato što je bio posramljen zato što 6 mjeseci nije mogao naći posao. Mi smo morali odlučiti šta bi napravili u njegovoj situaciji. Profesorica prozove mene. Ja kažem da se ne bi ubila zbog nekakvog tako glupog razloga. Razred u šoku. Sve deči (popularne, samopozvane face, takozvani likovi) komentiraju do kraja sata to kako sam rekla da se ne bi ubila. Nisu mogli vjerovati, a vidila sam jednom se samo čeljust objesila. Koje budale. Onda, matematika, prije tjedan dana. Priča Ogy s Matijom nešta o Matijinom rođendanu i o travi. I pitaju oni mene jer ja volim travu. Kažem ja njima da mi se gadi i alkohol i cigarete i marihuana i da kod mene jedino heroin dolazi u obzir. Ovaj tip koji sjedi ispred mene se okrene prema meni i ide pričat s ovim koji sjedi pored njega nešta u stilu "znao sam ja da se ona fiksa". Ogy me pita jer želim od njega herpin za rođenadan. Ja mu kažem da želim. I pita on mene jer imam pribor i ja mu kažem da ga imam. I rekao mi ga je da će mi ga kupiti ali samo ako mu obećam da ću se predozirati. Ja mu kažem da su male šanse da doživim uopće svoj rođendan jer ću vjerojatno do onda već umrijeti od droge ili ću se ubiti. Onda se ljepo okrenio i više me nije silio da pričam s njim. Glazbeni, prija par tjedana. Slušamo neku operu s depresivnim tekstom. Profesorica govori kako će se to sviđati depresivnim i tužnim ljudima. Cijeli razred počinje vikati moje ime i ispitivati ne kako se meni to sviđa. Onda, nešta u vezi fetusa, ne sjećam se više šta. Sam znam da je bilo nešta u vezi neke slike ili me zapravo ovaj jedan išao namjerno proocirati. Uglavnom, kaže on svom prijatelju da sakrije to u vezi tog nekog fetusa jer ću se ja sva uspaliti kao to vidim i da ću opet početi sanjariti o tom da budem fetus ili tak nešta. Uglavnom, ne znam to opisati. I to samo zato što sam ja jednom na blogu za koji je cijeli razred saznao napisala to da bi htjela opet biti fetus i da bi se hjtela ponovno roditi i živjeti u nečijem drugom tijelu. Vrijeme velike depresije. I jednom sam u 1. razredu kada je taj tip sjedio pokraj mene na stražnjoj stranici bilježnice crtala fetuse koji govore kako ne želi izaći iz maternice (doduše namjerno jer me on najviše provocirao zbog fetusa). I tako, provokacije zbog tog. Onda sam namjerno Ines pričala kako sam si preko interneta kupila male plastične fetuse koje ću povješati da mi vise sa stropa u sobi. I on sada ljepo misli da nisam normalna i više me ne zajebava zbog fetusa. Onda, naravno tu je i Matija i njegova mišljenja koja se ne smiju zaboraviti. Prodala sam mu foru da ću se ubiti za dvadesetu godišnjicu njegove smrti i još takve neke gluposti. Naravno, priču o tom da ću biti velika rock zvijezda nisam mogla izostaviti. Baš ni kao onu da će me obožavatelji na koncertu rastrgati dok se budu borili za komade mog mesa i slične gluposti. A on je mislio da ja to sve mislim zastvarno. To se stvarno mora biti lud. Onda hrvatski. Pišemo mi oproštajno pismo. Mogli smo pisati o bilo čemu. Kako se opraštamo od obitelji jer putujemo negdje, od neke drage osobe onak, od bilo čega. I naravno moglo se pisati pismo o tome kako se neko želi ubiti. I naravno opet se svi počnu deorati i gledati i pokazivati u mene. Marina me pita jer ću se ja ubiti kada budem imala 27 godina. Ja joj odgovorim potvrdno. Naravno, neću se ubiti kada budem imala 27 godina, to je sve samo provokacija da me ljudi ostave na miru. I naravno tu je i najveća razredna štreberica opsjedunuta bogom i Isusom. Jednom me uhvatila dok sam išla kući i htjela je pričati o tom zašto sam ja tako depresivna i zašto podižem ograde oko sebe. Ja šutim i kažem da je ljepo biti ograđena od ljudi. I kažem joj da sam depresivna zato što je očito bog (ko god on bio) zaboravio na mene i zaboravio mi je dat sreću. Ušutila je. I eto, skoro pa da i nema osobe u razredu koja za mene ne misli da sam čudna. Još na početku godine kada smo si ljepili papire pod engleskim na leđa pa su ovi iz razreda pisali šta misle o meni moj papir je bio ispunjen riječi weird. I mogu reći da uživam u tome. Pronašla sam u tom ljepotu i užitak. A to me prije 2 godine tako deprimiralo zato što su me svi šprdali i slično. Sad mi je to sve smješno. Jedva da se suzdržavam da se ne smijem kada čujem ešto tako, mada me i dalje to zna ponekada pogoditi. Ma, sve je to jako, jako smješno.
I evo na kraju jedna pjesma koja je trebala biti na albumu od Hole - Live Trough This, ali je izbačena u zadnjoi tren (ona pjesma koju sam pisala na vješalicu)

Rock star

How'd you like to be a rock star
Lots of fun to be a rock star
I think you'd rather die
But I bet you'd like to try
How'd you like to be in Nirvana
Barrel of laughs to be in Nirvana
How'd you like to be in Nirvana
I think you'd rather die

Vrijeme tako brzo prolazi. Ne mogu vjerovati da ovaj blog imam više od 6. mjeseci. Ne mogu vjerovati da je godina skoro pa gotova. Ništa ne mogu vjerovati šta god je vezano uz prolaženje vremena... Toliko se toga promijenilo ove godine, hrpa toga. Onako, kada čitam stare postove vidim koliko se toga zapravo promijenilo. Onako kako je godina počela da se niskim nisam družila i da sam bila normalna i zapravo zadovoljna. Ali onda sam u 3. mjesecu sasvim slučajno izašla, u 5. shavatila da sve radim krivo i prestala izlaziti, ali još sam tražila bijeg u alkoholu i tabletama. I onda nekakav čudan 6. mjesec i onda 7. u kojem se moj život s Londonom relativno promijenio. Puno više nego što sam mislila da će se promijeniti. Jer nisam ni mislila da ću tamo upoznati prijatelje i nisam mislila da ću ikada upoznati ljude kojima ću vjerovati. Nisam bila ni sigurna jer to uopće želim ili ne želim. Ali eto, sada mogu reći da imam prijatelje kojima vjerujem. Ne znam zašto, ali baš mi je došlo da objavim one postove iz 5.,6., i 7. mjeseca budući da mi je crkla arhiva na blogu i da se više ne mogu čitat na internetu. A iz njih se najbolje vidi koliko sam se promijenila. Točnije, kako sam postala manje depresivna i kako sam sada, mada nekada zvučim depresivno, zapravo sretna. Ne mislim da će ovo nekome dat čitat sve. To sam više zapravo napravila za samu sebe. Ali eto, ako se nekome ipak bude dalo, svaka mu čast. Ono u zagradama kod naslova su moja mišljenja o postu koji sam prije napisala. Pa eto, komentirajte...

11.5.2005. OPET PRVI POST
Pa ja sam inače ista osoba koje je imala blog inutero.blog.hr, ali taj blog su mi našle neke određene budale iz razreda, pa sam morala staviti drugu adresu. Neko od vas me možda zna kao nirvana4ever, jer taj blog sam imala pod tim nickom.
Budući da jednu osobu iz razreda ne podnosim, ona je za to preko bloga saznala i morala sam izbrisati svoje najdraže postove. Ovo je zato nešta kao novi početak za mene. Doduše dizajn je isti, text u boksovima isti, a nadam se da ću usojeti prekopirati stare rekstove i brojač posjetitelja. Ajd svi mi držite figa da barem nešta uspijem spasiti, ono malo šta je ostalo budući da sam sve morala izbrisati.
Inače današnji dan mi je sav u kurcu. Mrzim sve oko sebe i svi mrze mene. Prvo to s blogom, onda sam dobila 1 iz hrvatskog, a onda još 1 iz engleskog. Inače to mi je prva jedinica iz engleskog od 5. razreda, ako ne prva uopće tako da sam malo izbedirana. Ali pokušavam da me te stvar ne jebu. Samo mi je problem stari budući da radi u mojoj školi i mogu se samo nadati da neće gledati ocjene.

11.5.2005. MOJ ŽIVOT NIJE BAJKA, MOJ ŽIVOT NIJE FILM, MOJ ŽIVOT NEMA SMISLA, JA NEMAM NIŠTA S TIM
Još žalim za blogom koji više ne pišem. Stari tekstovi (neki od) su i dalje tamo i čekaju da ih prebacim ovdje. Ja sada šaljem mail i maloprije sam učila i još moram učiti. Živim u nadi da neću danas umrijeti (da da stari neće pogledat ocjene) i da će sve biti ok. Ali kako vjerovati kada mi je oduzet moj blog koji sam tako voljela i oko kojega sam se toliko trudila! A jedino šta sada tamo imam su tekstovi koji više ne vrijede budući da su ih pročitale krive osobe i krivo protumačile. Nekada je život stvarno kurva. Baš sam voljela onaj blog - mir mu u duši koju je nekada imao. Sada su od njega ostale samo ruševine. Čak sam i komentare i postove brisala. Ma, napisat ću nove, ali opet to nije to. Ne mogu više ponoviti neke tekstove tipa "Ko još voli uložak". Ali potrudit ću se svu svojuje želje opet napisati i objaviti. Opet o Kurtu, opet o Nirvani, opet o svemu, sve iz početka.
Danas sam baš ludo sanjala. Tako jebeno realistično. Na krovu autobusa sam putovala u London i s tog krova stalno skakala u polje makova. Onda smo stigli negdje i najednom smo slavili Novu godinu. Tamo su, u nekoliko ogromnih staklenih soba bili apsolutno svi ljudi koje poznajem i mene je neko progonio. Najdnom sam bila u nekom šoping centru i sam se u onim kolicima, a Ines ih je gurala. Alwaysica je visila s neke police i vikala "Kupi me, kupi me." Nova godina je završila, a ja sam bila kod bake na ručku i jela kolače od čokolade. Onda sam se vratila kući i legla u kadu i gledala neke filmove na videu. Iduće jutro sam morala ići u školu i imala sam tjelesni (granica s nćnom morom ako se ne broji hrpa ljudi oko mene). Nisam radila nego sam s nekim pričala. Iz škole sam se vraćala busom i u njemu sam bila sama s Matijom. Kada sam izašla on se pretvorio u Dianu i nas 2 smo bile na nekom sajmu i kupovale privjeske za ključeve. Ja sam kupila neku ovcu za koju sam rekla da je kvavica, a Diana kvavicu za koju je rekla da je ovca. Kupile smo i neke jebene šibe. Onda me budilica probudila...
San mi sad izgleda kao da sam uzela neki jebeni trip i da sam totalno nadrogsana bila dok sam ga sanjala. Ali bio je realan. Pogotovo ti izrazito crveni makovi. Ajd ako neko zna šta san znači nek mi javi.
Onaj cvijet na gornjoj slicki sam ja uslikala (bavim se malo fotografijom).

11.5.2005. MOJE SLIČNOSTI S MOJIM IDOLIMA (WOW! TAJ DAN SAM NAPISALA ČAK 3 POSTA)
Koje su moje sličnosti s mojim idolima? S KurtoM ih imam puno - plava kosa, plave oči, bolesno mršava, volim istu glazbu koju je on volio, sviram gitaru njegovila sam svirati slušajući Nirvanu). Samo ja nisam iz rastavljene obitelji kao on, i nisam beskućnica i nisam sjebana u toj mjeri u kojoj je on bio. Ja sam malo prizemljenija. Možda jednako mračna i jednako žarko želim imati band kao i on dok je bio mojih godina. I tekstove shvaćam jako osobno dudući da se neki stihovi jako reflektiraju na moj život. Ali nije mi Kurt jedini idol. Ima tu i Polly Harvey. S njom imam više sličnosti (da ne započnem od one da smo obje ženske). ALi životna priča nam je relativno slična. Ovako - ja sam bila sretna dok sam haraila po kvartu tamo negdje '94, '95 i '96 sa najboljom legicom i njenim bratom. Nas 2 smo si onda umislile da smo mali dječaćiči pa smo se igrale rata, vozile BMX-ove i radile sve šta je njen brat rekao da radimo. Tako je otprilike i Polly. Haraa po svom selu. Onda se počela mjenjati, postajati žensko i slične stvari.. Onda je nastupilo razdoblje povlačenja i bila je "školska čudakinja". Prava ja u osnovnoj školi. Često osamljena tužana i depresivna. Nezadovoljna svojim izgledom! ISTA JA!!!!!!! I sada ja kao nema pravo kada kažem da ću jednog dana postati velika rock zvijezda=? :)) Dobro, ja živim u maloj zemlji u kojoj nema šanse za usopjeh, ja sam možda još koju mrvicu sjebanija. Još više ispunjena depresijom i mržnjom prema samoj sebi. I u zadnje vrijeme sam tako osamljena. Jako, jako. Teško je kada po milijunti put shvatiš da ti prijatelji zapravo to i nisu... Ali ko to jebe? Glavno da se ja bavim glazbom.
Slika predstavlja: mene u ne baš dobrom izdanju
(pretjerano našminkana, ona s pink kosom)

12.11.2005. LUDI DAN (KOJA SAM JA BUDALA BILA)
Danas je jednostavno jedan pozitivan i totalno lud dan. Popila sam tabletice (za koje još nisam otkrila za šta su) i sada mi je cjeli svijet ljep i ružičast. Potpuno sam sretna i super mi je.
Alwaysica mi je rekla da je izbjegavam jer je jučer bila na mog blogu i sve pročitala (barem sam je se riješila). Ne mogu opisati koliko sam sretna bila kada mi je to rekla. Bila sam jedan cvijet koji je od malog i svog jadnog postao veliki, rascvjetan i sretan. Jednostavno i totalno jebeno sretna da taku sreću dugo nisam osjetila (od 26.11. kada sam dobila Nirvanin box set).
Čak mi je i matematika bila jebeno smješna. Profesor se naljutio na mene i prozvao me glavnom za stanje u razredu - potpunu anarhiju. Reko je da se dečki u razredu ugledaju na mene budala me stavila u istu rečenicu s tim budalama i zbog tog sam jedino poludila) i da zato ne rade ništa. I to sve zato što nisam imala jebeni geometrijski pribor. Bilo je super. Kako je debeo zacrvenio se ko paprika i dero se na nas nekoliko koji nismo imali pribor i obečao nam je posebno tešku zadaćnicu (i iz lagane uvijek dobijem 1 pa mi to ne znači baš puno u životu). Ali taok se derao, sada ćemo ja i Matija idući put kupit svako po 2 pribora i poslagat na stol.
Stvarno sam jako, jako dobro raspoložena (rijetko to priznajem). Ni slikanje za osobnu i vizu mi nije pokvarilo raspoloženje, a ispala sam ko robijaš. Jednostavno UŽASNO. Sada bi kao trebala učit, ali mi se ne da. Pokvarila sam sve ocjene, ali mi se totalno jebe. Uz sve poteškoće čini mi se da me život trenutno mazi i da mi je super. Ta matematika mi je posebno uljepšala dan. ne znam zašto. Čak sam i sobu djelomično spremila jer se od nereda više nigdje nisam mogla okrenuti. Ne znam šta još da napišem, ah, da moram još jednom napisat da sam se rješila napasti. U subotu ću se napiti da to proslavim, a idući tjedan slavim rođendan pa ću se opet napiti 100%. A isto tako ću se napiti u Zagrebu, a u Londonu ću opet piti svoj koktel - ljekove i alkohol. Pa nek mi je sa srećom.

15.5.2005. OPET ŠUGAVA I KIŠNA NEDJELJA, A SUBOTA JE BILA JEZIVA (ZADNJI PUT OSIM MOG ROĐENDANA DA SAM BILA S NJIMA VANI)
Jučer je bio tako nekako jebeno čudan dan. Spavala sam do pol 3, a onda još odd 5 do pol 7. Tako da kod kuće nisam skoro ništ radila. Dvojila sam se da idem van ili ne pa sam ipak ošla (mada inače kada se dvojim nikada ne odem). A vani je bilo jebeno dosadno i jadno (naravno). Nisam imala para pa si nisam mogla kupit ništa za pit i bila sam trijezna i bilo mi je užasno dosadno. A sve me od početka upućivalo na to da ne odem van. Prvo smo zbog jebene utakmice (ako nešta mrzim onda je to sport, a nogomet pogotovo) bus čekale više od pola sata. Poludile smo! I vidle smo da neće doć i krenule smo na drugu busnu. Na pol puta je bus došo na onu busnu s koje smo ošle pa smo morale brzo trčat kojih 300 metara. Ja inače skoro nikad ne trčim i svaki malo jači fizički napor ne završava baš dobro. I tako smo uspjele uvatiti bus, ali nam je svima bilo jebeno muka i tjeralo nas je bljuvat. A da sve bude gore, još sam morala platit kartu!!!! Užas!!!!! I onaj smrad u busu - stvarno rekla sam da više nikada neću trčat. Kad smo konačno stigle u grad bilo nam je svima muka, a Diana je bljuvala. I izgledale smo kao da smo pijane a bilo je tek pol 9. A kad smo konačno došle do Pijane, onda je bilo grozno (ne sječam se dana kada nije) jer su svi ljudi tamo bili nekako u kurcu ko i mi i onda su one s nekim razgovarale, a ja njih nisam poznavala i onda su mi srale zato što sam šutila cijelo vrijeme i gledala u prazno. stvarno mi već idu na živce zato što mi stalno seru zbog toga što šutim isve to. Bilo je stvarno jezivo dosadno. Bez alkohola je vani u Osijeku jezivo (bar s njima). A dosadno je bilo tako da smo već oko 10 i 15 ja i Nina krenule kući. Onda je počelo grmiti i sjevati, a ja sam počela halucinirat. Imala sam osjećaj da me neko stavio u balon od sapunice i da sam glavna junakinja nekog horor filma i da će me svaki tren neka sjena ubit. Sve zgrade su mi se činile tako spooky, jednostavno jezivo, a zvuk tramvaja mi je parao uši. Konano smo sjele u tramvaj i tamo je bilo ok. Izašle smo kod VBK, ali ja sam tamo i dalje vidila te sjene koje me žele ubiti, a i Nina je imala neke svoje demone. Tako da smo se uhvatile za ruke i hodale. Ja sam i dalje mislila da smo u balonu od sapunice i ova se još zbog toga uplašila. sve oko nas bilo nam je tako nekako jezivo, toliko da smo se uplašile trgovine u kojoj nije bilo svjetla. Onda smo došle do Sjenjaka, a meni je i Sjenjak bio spooky. Sve me plašilo. Kadae rukav majce mi je bio mokar koliko me ona jako držala od straha. Kada smo se razdvojile ja sam nastavila TRČATI kući mada sam samo nekolko sati prije rekla da više nikad u životu neću trčat. U kući je bio mrak i ja sam se opet prestrašila. Na sreću iapk nisam bila sama i sve je bilo OK. Samo je vani bilo jebeno odsadno i strašno. Kao da sam uzela LSD, ali nisam. Ni tablete, ni alkohol ni nikakvu drogu. Nisam ni pušila. Ništa, a halucinirala sam. Kao kad je bio Kurtov rođendan a ja sam ležala na krevetu i najednom je iz njegovog postera (u prirodnoj veličini) počela izlaziti bječa svjetlost i približavala mi se. Ni onda nisam ništa uzela. Ja jednostavno nisam jebeno normalna!
Još mi je i crna mačka prešla preko puta!

18.5.2005. ZAŠTO STARIJI MISLE DA SU U PRAVU?(OVAJ POST VEĆ LIČI NA PRAVU MENE, AKO POSTOVI GORE BAŠ I NE)
Da, to stvarno ne kontam. Zašto oni (starci) misle da bi nam oni trebali biti uzori i da bi nam oni trebali odrađivati naš život. Dobro, oni su nam ga dali, ali na nama je da sami izaberemo put kojim ćemo iči. Ako nam do nečega nije stalo trebali bi nas jednostavno ostaviti na miru, a ne tjerati da i dalje radimo stvari do kojih nam nije stalo. Moji npr. žele da ja učim hrvatski, kemiju, latinski, matematiku i fiziku. Ja te predmete mrzim iz dna duše i ne učim. Onak, nemam jedan, ali imam 2. I onda mi oni seru zbog toga što mi nije stalo. Misle da bi mi trebalo i odmah kazna, big deal...
Dobro ja sam se ovaj put (kao i svaki) izvukla iz kazne. Ali stvarno ne kontam (i nikad neću) zašto bi ja trebala znati neke stvari koje me ne zanimaju. I još onda zbog moje totalne nezainteresiranosti imam problema. Jebiga, život je opet kurva. Čak i sada kada sam se riješila Gospođe Uložak i kada sam ispravila fiziku i kada bi sve trebalo biti super meni je grozno. Da sam bar ona kornjača koju sam noćas sanjala. DA imam oklop u koji ću se zavući kad mi nešt ide na živce i poslat jedno veliko ODJEBITE svima oko sebe koji mi idu na živce. DA, bilo bi predivno kada bi se moglo.

21.5.2005. NEMAM POJMA (SVE VIŠE POSTAJEM OPET JA I IZLAZIM IZ KRIZE IDENTITETA)
Stvrano ne znam o čemu da pišem. Kao da gubim inspiraciju. Ne znam u zadnje vrijeme sam jednostavno izgubljena u vremenu i prostoru. Cijelo vrijeme sama sebi djelujem izgubljeno i očajno. Ne znam šta da radim, ne znam kako da se ponašam. Naravno, izunutra ludim polako... I sigurno opet tonem prema dnu.
Ljeto dolazi i s ljetom depresija. Tako je bilo prošle godine. Sve super happy, happy, a onda sam se slomila zbog ničega i nisam se dugo morala oporaviti. Sama sam sebi išla na živcei svaki dan sam se htjela ubiti i jedino sam bila sretna kada sam mislila na smrt... Tako da mislim da je ovo izgubljeno razdoblje u kojem sam sada zapravo dobro i pozitivno... Baš sam glupa. Opet si počinjem ići na živce jer postajem onakva kakva sam si zabranila da postanem. Opet neprestano gledam onu Nirvana kazetu. Na njoj imam 5 različitih dokumentaraca, spotove i 2 koncerta. I neprestano to gledam. I onaj DVD... Zaista si idem na živce zbog toga što nisam vjerna sebi. Pokušala sam ih ovaj mjesec uopće neslušat... ne ide. U travnju ih zadnja 3 tjedna nisam slušala i jednostavno nisam više izdržala. Sada ludim kao i prije.
Zapravo dosta sam se i promijenila kada se sjetim recimo 5. ili 6. razreda... Ali svejedno mislim da sam previše pretjerana, a zapravo zadnje šta želim je to, ali ne mogu si pomoći kada sam to jednostavno ja. Nisam ja kriva zbog toga, a opet sam jebeno kriva.. Ne znam šta ču sa sobom.

22.5.2005. KAD BI ZA TO IMALA IDEJE
Joj, sad moram spremit ormar - znači da će to trajat kojih 2 sata mada uopće nemam puno robe. Strašan nered, užas. Umirem dok samo mislim na to. Sad me stara probudila, kao bi trebala učiti da ne idem na popravak iz latinskog... Ne smijem jer to znači da neću ići u London. A ako ne odem u London mrtva sam. To je događaj godine, ako ne i cijelog mog života (sad pretjerujem). Kad se vratim od tamo možda vratim onu istinsku sreću koja mi nedostaje. Možda... Samo kako postati opet sretna i zadovoljna osoba kao što sam bila kao mala? Ne znam, već mi se čini da mi život gubi smisao. Dok sam bila mlađa sve me uveseljavalo. Bila bi istinski sretna zbog neke pizdarije koja bi me sad samo još više deprimirala... Cvrkut ptica, sunce. To sve šta mi baba kaže da se tomu trebam radovati... Ali ne mogu... Meni takve stvari idu na živce. Ptice, užas, ne volim ih jer stvaraju pretjeranu buku svojim cvrkutanjem koje mi ide na živce. Postajem nervozna. Ne znam, šta da me uveseljava kada je svijet oko mene tako mračan. Vesele me dobro neke stvari npr. pucanje iz puške, ali trenutno nemam metaka i ne mogu sam tak otić na vikendicu, vesele me i novi CD-ovi, ali skoro da sam potrošila on 2 gigabajta koja mjesečno smijem skinit s OInterneta.Veseli me i glazba, ali sve je već u njoj rečeno i učinjeno (kao što je Cobain rekao i što ja smatram istinom). Ne mogu imati neki poseban band, čak nemam ni para za električnu gitaru. Ma, stvarno sam glupa. Ne znam više šta ću sama sa sobom. Trebale bi mi tone čokolade da se oraspoložim. Od prvog maja nisam bila pijana... Od 26.11.2004. (onda je izašao Nirvanin box set kji sam odma dobila) nisam bila onak baš happy. Previše sam prekrivena crnilom...

24.5.2005. REKLAMA (POTPUNO SAM ZABORAVILA NA OVAJ DAN)
Pa danas je ludi dan. Bilo je prilično OK i nisam ni u jednom trenutku (osim u onom kad sam spremala totalno usvinjenu sobu) bila depresivna. Ne mogu vjerovati, ali još je dug dan... Ah, da snimali smo reklamu. Ja sam imala ideju za uloške Owais što bi bilo prilično uvredljivo za neke ljude u razredu (Alwaysicu jer se tak preziva), ali kako je glupa ona to ne bi svatila. Onak, snimili smo za neki jastuk, ja sam sve usrala i zajebala budući da nemam pojma o glumi. A ovo mi je drugi put da sam pred kamerama, ah moja slava! Prvi put sam glumila narkomanku koja se ubila. Poznata sam ja glumica - glumila sam i u predstavi iz povijesti. Bogato glumačko iskustvo, možda jednog dana nešt i bude od mene. ALi kako život ide ja ću cijeli život biti na burzi. možda si koji put preko ljeta nađem neki jadan posao, u šta iskreno sumnjam. Ali šta si mogu kada me ništa na ovom svijetu osim glazbe ne zanima?! To je skoro sav moj svijet. Ali na ovom jebenom svijetu stvarno ništa drugo ne postoji. Ništa me ne uveseljava. Dobro, ja sam najsretnija kada spavam jer onda sam u svom svijetu i sanjam totalne gluposti. Stvari koje ne idu jedna uz drugu. ALi takav je i moj život - jednostavno postupci mi se, barem neki od njih, ne poklapaju s mojim uvjerenjima iza kojih čvrsto stojim. Imam svoje ideale, ali često skrenem s puta i napravim nešta potpuno suprotno od onoga u što ja zapravo vjerujem. Nekad to nesvjesno napravim - recimo mislim da bi svaki izvođač trebao imati svoje riffove, bez toga da sliče na nešta drugo. A onda ja smislim svoj riff i odsviram ga legici koja je slušala Maidene i kaže mi da je to njihova jedna pjesma (a ja tu pjesmu nikada nisam čula budući da ne slušam Maidene). Poludila sam jer to je najbolji riff koji sam smislila ikada. Ne znam šta da još napišem...
Nadam se da će reklama dobro uspit...

28.5.2005. KONAČNO 16 (ROĐENDAN MI JE 2 DANA RANIJE)
Pa eto, prije nekoliko dana (26.) sam napunila toliko priželjkivanih 16 godina. Starija maloljetnica, i te fore... Smijem vani bit duže od 11 (mada ne vjerujem da će mi starci dat da budem dulje vani). Eto, danas slavim rođendan. I mislim da ću se konačno napit i zaboraviti na probleme i na ovaj jadan svijet koji me okružuje i koji mrzim... Zapravo ga ne mrzim toliko, samo želim živjeti negdje drugdjeu, u nekom boljem svijetu dgje je sve drugačije... Moj život, prvenstveno. Depresija me već jako stišće i pritišće i ne podsnosim to tako dobro kao kad sam bila mlađa. Kada sam imala 12 godina bila je moja prva depresija i podnjela sam je koliko se sjećam prilično dobro. Samo sam bila sama, osamljena i tužna. Sada sam osamljena i tužna i želim se ubiti i stalno tražim nešta da pobjegnem s ovog svijeta... makar na kratko. Kada bi samo mogla znati kako je biti mrtav. Najveća želja... Dobro tu je i nova gitara, električna. Prekjučer sam opet smislila novi riff. Ovaj put se nadam da je moj i samo moj. To mi je jedna od vrijednih stvari koje "posjedujem". Imam taj "dar" da kad god želim mogu napravit neki riff. A i band je na promolu. Kako stvari stoje za mjesec dana ću ga već imati. Sad punim svoj iPod i čekam da vrijeme prođe pa da idem u grad a svoj rođendan... Sve se čini tako normalnim... Onak kao da imam sve šta mi treba.. Ali unutar mene je nešta slomljeno, nešta nije kako bi trebalo biti... Ne funkcioniram normalno. Možda sam samo paraonična ili neurotična, ko će me znati. Ali jedino znam da mi već na uši izlazi to što sam stalno nezadovoljna i nesretna, možda sam zapravo preemotivna. Mada potiskujem osjećaje i pretvaram se da mi nije stalo, ali sve više se osjećam da ču puknit! Tret života je prevelik i ne vrijedi ništa... Čemu živjeti kada se može umrijeti?! Može ti biti ljepo, oslobođen od problema, miran i spokojan, a ti živiš. Ne shvaćam zašto se nisam ubila kada sam prvi put to htjela. Ma, glupa sam, idem si na živce kada tako razmišljam. U meni se svađaju 2 potpuno različite osobe. Jedna je mračna depresivna, izorena i samo se želi predati i umrijeti. Druga ipak vjeruje da će biti bolje, ona nije toliko nesretna, ona vjeruje da će biti bolje i da će sve jednog dana završiti dobro. Da ću imati sve što želim... I tako ja ljepo s tim svađama sama sebe uništavam. I da fora nije Kurtova album moje prve grupe zvao bi se "I hate myself and I want to die". I prilično bi se opsesivno bavio stanjem mojeg uma i mojim svađama sa samom sobom. Bio bi mračan, otvoren i svi bi sve saznali... Sve o meni i mojim osjećajimaa. To je jedna od načina da se potpuno otvorim i da zaboravim na probleme koji me okružuju i da odem u svoj svijet koji sam ja uredila prema svojim pravilima. Jedini način da se otvorim i nešto kažem svijetu i ljudima budući da niskim skoro ne pičam. Samo je problem u tome da me je previše stid odsvirat pjesme nekome. Ma, kakve ja to gluposti pišem... Ja sam zapravo samo još jedna Kristen Pfaff. Osoba koja je bila toliko nesretna da je završila na drogama i da je na kraju od toga umrla. Rođena je 26.5.1967. - na isti dan kao i ja. Krister Marie Pfaff. Imamo isto kršteno ime... Suđeno mi je da budem tragična rock zvijezda..

7.6.2005. O BANDU, MOM BADU I TIM STVARIMA (IMALI SMO PAR PROBI DOSAD, IMAM ELEKTRIČNU GITARU, NISAM BILA NA POPRAVKU IZ NIČEGA I BILA SAM U LONDONU, NISAM SE UBILA I NISAM BILA U DEPRESIJI CIJELO LJETO)
Pa evo vam malo o mom bandu:
Još uvijek smo u fazi nastajanja budući da bubnjarica i druga giteristica tek moraju naučiti svirati.
U bandu nas je 5
Ja - gitara
Jelena - vokal
Sara - bass
Dajana gitara
Lucija - bubnjevi

Još niko nema instrumenta (zapravo ja imam akustičnu gitaru) i svirat ćemo rock (nadam se alternativni). Tekstove ću pisati ja i glazba će biti u potpunosti moje autorsku djelo (barem bi ja htjela da tako bude). Zanimljivo je i to da smo svi u bandu BLIZANCI u horoskopu (osim Lucije, ona je djevica). Ako ikada napravimo koju obradu bit će to Nirvana ili Pj Harvey jer se meni ne da učit svirat tuđe pjesme. Lucija će na kraju ove škoske godine dobiti bubnjeve, barem se tako mi žarko nadamo i onda će sve zapravo početi. Zasad je band samo u našim glavama i sigurna sam da svaka ima svoju viziju o tim stvarima.
A zašto sam opet u bedu?! Ovaj put zbog ocjena. Izgleda ću na popravak iz latinskog, a možda i iz kemije. A ako budem imala popravak onda ne bi smjela ići u London. I ako me ovaj štrajk sjebe onda sam u banani.. točnije izgleda da ću cijelo ljeto biti u depresiji... Znam da ću biti u depresiji ako ne idem u London. Čak postoji mogućnost da se ubijem zbog toga kakva sam glupa... Ne znam šta da radim, ne znam kako da to ispravim.. Ubit ću se, želim ići u London, a starci su rekli da ne smijem ako budem imala popravni... Zapravo, osjećam da sam već mrtva. Ne znam šta da mislim o sebi. Mrzime se, idem si na živce. I jedno je siguro --- ŽELIM IĆI U LONDON!!!!!!!!!!!!!!!!! Tamo je u muzeju Hard Rock caffea Cobainova gitara i ione bjele naočale i može se s tim SLIKATI!!!! To znači da bi nešto COBAINOVO držala u ruci... Ah, užitak... jedva čekam mada mislim da sam več odpisana. Samo se nada m da će će starcima biti žao samo tako baciti 4000 kn... Iskreno se nadam... Držite fige i molite se za mene jel ne želim vas sve gledati s neba...

9.6.2005. OSAMLJENOST, ŠTAJK, SVE POMALO (TO SAM VEĆ PRIJE RE-OBJAVILA)
Prijatelje s kojima mogu razgovarati, družiti se i zabavljati, baš kako sam oduvijek zamišljala, pirčati o knjigama i o glazbi, razbijati noću, želim li to? Ha? Hej, ne mogu prestati vući svoju kosu! Molim te! Prokletstvo, Isuse, Jebeni Kriste Svemogući, voli me, mene, mene, mogli bismo pokušati, molim te, nije mi važno ni ako je pred očima svijeta, samo mi treba gomila, ekipa, razlog za osmijeh. Neću te gnjaviti, ah, sranje, sranje, molim te, zar nema nikoga? Netko, bilo tko, Bože pomozi, pomozi mi, molim te. Želim da me prihvate. Moram biti prihvaćena. Nosit ću odjeću koju ti želiš da nosim. Tako sam umorna od plača i sna. Tako sam, tako sam usamljena. Zar tu nema nikoga? Molim te, pomozi mi. POMOZI MI!

Ne, ovo nisu moje riječi. To je Kurt napiso još prije, negdje tamo 1993. Ali upravo se tako ja trenutno osjećam. Prazno, jadno i usamljeno. Treba mi gomila, razlog za osmijeh. Ali tu gomilu nikada neću naći jer mrzim biti okružena gomilom ljudi jer se osjećam nelagodno. A prave prijetelje nikada neću naći jer jednostavno nikada ne skupim dovoljno hrabrosti da s nekim počenem pričati. Oh Bože, zašto sam takva?! Toliko nedruštvena i toliko, toliko usamljena i sama na ovom svijetu?! Ta samoće več i meni, a imam potrebu za tim da puno budem sama) ide na živce. Tako sam izgubljena.
Savaka riječ koju je napisao trenutno opisuje moje razmišljanje i raspoloženje. Čemu je to uzrokovano? Nemam pojma. Najednom, glupost, jebena, znam. Ali svejedno. Do prije par minuta sve je bilo super, sve je bilo ok. Bila sam psihički relativno dobro, dobro istina je da nisam baš pričala i da sam zujala u zid kao i obično i bila u svom svijetu jer ne volim ići u kafiće, na kavi s ovima iz razreda (s njima i nemam baš tema za razgovor). Ali sad se osjećam tako usamljeno. više nego ikada, a cijeli život sam sama i nikada nisam baš imala prijetelja, a još manje onima s kojima ću moći razgovarati. Jer uvijek sam ja bila ona koju su mrzili, čudaknja, osoba koju su gađali kamenjem i zlostavljali psihički, a ponekad i fizički. A sad opet - kao da sam sama na svijetu i nema nikoga da mi pomogne da se osjećam bolje. Kako je to jebeno jadno. Ne znam šta da radim sa sobom. Gdje da odem da mi se stanje popravi. Umirem polako, ali sigurno. Izvana je sve normalno, ali unutra gorim. I niko, baš niko ne zna kako se osjećam jer niko se ne osjeća isto kao ja. I niko se ne može osjećati tako jer su svi bolji od mene, društveniji i ne znam osobu koja je u istoj društvenoj situaciji kao i ja. Sve oko mene su ta nasmješena lica koja jednostavno cijeli svoj život uživaju u životu... Ja jednostavno e mogu i nikada nisam i ne vjerujem da hoći. Ima li tu iko ko se osjeća kao ja, a da to nije Kurt?! Postoji li osoba koje mrzi sebe i svoj život iz dna duše?! Ne, vipe ne postoji, Kurt je umro. Kurt se osjećao koa i ja. I to je valjda razlog zbog kojeg ga ja toliko volim. Zato što njegove pjesme i dnevniček zapise mogu upotrijebiti na sebi. Ne znam šta da još napišem. Opet sam bez inspiracije. Da mi se da pisala bi o Kurtu, ali šta da napišem?! Ne da mi se pisati one gluposti koje se nalaze kod svakoga i koje već svatko zna. Ne znam šta da napravim, izgubljena sam. Jedina dobra stvar danas je štrajk. to znači da nisam odgovarala Latinski. London je uplaćen pa će ići jer bi starcima bio žao da lova propadne. Idem sada, spavati, sanjati, sanjariti o tome da me neko voli i da sam neko drugi. I biti u svom svijetu. Pstoji li u stvrnom svjetu itko?! NE; NE; NE; NE!!!!!!!!! Jedina sjebana, sama, usamljena, nesretna i ostavljena, neprihvaćena, buduća samoubojica. Jedva čekam da si prosviram mozak...

10.6.2005. IDEJE ZA NASLOV ODAVNO SU ISTROŠENE (MOJ PRVI 100% ISKREN POST, PRVI PUT DA SAM SE 100% OTVORILA LJUDIMA I REKLA KAKO SE UISTINU OSJEČAM I KONAČNO DA SAM BILA ISKRENA SA SAMOM SOBOM, MADA NEKE STVARI VIŠE NE GLEDAM NA TAJ NAČIN)
Pa evo mene opet. Ne znam šta da pametno napišem. Škola je dano završila i ispravila sam 1 iz kemije, ali nisam iz latinskog. Nije me ni pitao, ali šta je još bolje nije me poslao na popravni. A i matematika me jebe, mada imam ocjene za 2. Da nema ta 3 predmeta, možda bi prošla s 5 jer ne bi to morala učit, a ovako ću jedva navuć neki prosjek od 3.9 . Da na polugodištu nisam pala fiziku, prošla bi s 4.2 ili čak 4.3 . Ali kad bolje razmislim, ko jebe prosjek i ocjene. Ja ću se ionako jednog dana baviti ili glazbom ili fotografijom. Uglavnom, umjetnost je definitivno moje područje i imam usnimljeno nekoliko dobrih fotografija. Uglavnom, ako ne uspijem s bandom, imat ću valjda sreće negdje dalje u nečemu u vezi umjetnosti. Barem se iskreno nadam tomu. Jer moje područje nije nigdje dalje. Ne znam s čim bi s mogla uopće baviti, a da to nije vezano uz umjetnost. Ne vidim se ama baš nigdje dalje. Sada malo obrađujem neke fotografije. Ne da mi se stavljati svoje radove, nemam volje za to. Jebeno sam bezvoljna. Samo bi htjela leći i spavati. To mi je osim sviranja i slušanja glazbe najdraža aktivnost. San - moja droga kada nema alkohola. Isuse, kako mi to s alkoholm ide na živce. Osječam se kao zadnja i najveća budala. Nisam pila od prvog maja i ne želim piti više. Ali kada se osjećam tako jedno i prazno. Sve izgleda da je u redu, ali ja se osjećam tako prazno i glupo, a osjećaji u meni bujaju. Kada bi bar na njih mogla zaboraviti, smrznit se, prestati osjećati. To se čini predivnim. to da mogu odrveniti, postati totalno tupa i neosjetljiva na sve oko sebe kakva ponekad pokušavam biti. ALi zbog toga se slamam. Jer ponekad mi je jako teško biti ono što jesam. Ne mogu nositi taj teret jer je preteško. Poželim da sam drugačija, ali jebi ga, onda se pomirim s tim da sam takva kakva jesam. Da mi je teško odrveniti, i da mi je teško sve oko mene jednostavno zaboraviti i ne obazirati se na gluposti i sranja kojima sam okružena. Glazba mi je jedna od ispušnih ventila, ali zasad nije dovoljan. Jedva čekam da se popnem na jebenu pozornicu i da zasviram svoje pjesme i da na kraju koncerta razbijem gitaru na savstavne djelove u zid i onda još skočim u puliku (mada ne vjerujem da ću to ikada napraviti jer se bojim mase ljudi). Da, to je ono čemu se radujem i to jako. Jedva čekam taj dan. Bit će super, taj naš prvi koncert. Onak, mogu nas zamisliti. Samo da ove što prije nauče svirati i sve će biti super. Još da znam pjevati to bi bilo milina. Jedini srtni trenutak će biti prvi seks, vjenčanje i to sviranje. Ne znam u čemu bi još mogla naći sreću. Stvarno nemam pojma. Kada me u zadnje vrijeme ništa ne uveseljava. U mom životu nešto jednostavno jako, jako fali. Treba mi ON. Gospodin savršeni kojega do sad nisam našla. Onaj koji me voli i kojeg ja volim. S kojim mogu raditi sve šta hoću i koji će znati šta ja hoću. Onaj koji će me potpuno ispunjavati i zbog kojega ću živjeti. Oh, Bože, samo mi treba neko ko će me pokretati. Ali, zašto se uopće obraćam Bogu (valjda sam pod utjecajem Cobainovog zapisa od jučer) kada me je odavno sjebao. I sad sam ovaka zbog toga. Nema nade za mene. Sve dok ga ne pronađem. NJEGA, gospodina savršenog... Zar tražim previše kad želim samo da me neko voli zbog tog kakva sam sa svim mojim jebenim manama koje su tako jebeno normalne i ljuske. JEL JA STVARNO TRAŽIM PREVIŠE?! ODKADA JE TA LJUBAV POSTALA PREVIŠE?! Ne znam, ovo mi je prvi put da se ovako otvaram na blogu, ali jebi ga, da nisam pukla bi. Moram jer ne znam šta da radim koliko sam nesretna. I ništa, ništa me ne uveseljava jer trenutno samo želim NJEGA, želim ga već duga. Ali nikoako ga ne mogu naći i to me ubija u pojam. Toliko mi je život zbog tog isprazan i to me toliko pati. Toliko sam tužna zbog toga da to uopće na mogu opisati. Totalno sam izgubljena u vlastitim mislima... Ne znam šta još da pišem jer vas ne želim opterećivati vlastitim glupostima, ali ne znam... tako sam SJEBANA onako totalno. Više ne znam šta da radim sa sobom. A najgore je to što svi misle da je to samo Cobainov utjecaj i svi me smatraju osobom koja si je umislila da je on. A TO JE TAKO JEBENO DALKO OD ISTINE. Daleko da dalje ne može biti. JA SAMO CIJELO VRIJEME POKUŠAVAM BITI KO JESAM, ALI MI NE IDE JER JE TO PRETEŠKO. Ne znam, možda neko svaća kako se osjećam. Totalno sam izgubila vlju za sve...Čak mi se ni ne ide van. Ne znam, stvarno ne znam koji kurac da napravim da mi bude bolje. Glupo je pisati da ću se ubiti jer sam kao ona vesela i vedra osoba odavno umrla... A kliničku smrt si još neću priuštiti. NEĆE MENE OVAJ JEBENI SVIJET POKOPATI. NEĆU SILAMA PRIRODE JOŠ PRIUŠTITI TO ZADOVOLJSTVO... Idem sad...

12.6.2005. SMRT (IMA LI ŽIVOT SMISLA?)
Svi mi živimo. A zašto. Je li smisao života umrijeti i ugasiti se? Zašto uopće živjeti, zašto, zašto, ionako nas jednoga dana neće biti. Samo ćemo se ugasiti i otići s ovog svijeta...negdje. Na neko bolje mjesto - valjda. Proživjet ćemo ovdje dosta godina i neki od nas će misliti kako im je ljepo, kako se super zabavljaju i kako im život ne može biti bolji. A što je zapravo život? Je li život još jedna u nizu smrti koje proživljavamo?! Ili je ovaj naš, sadašnji život samo jedan od rajeva ili paklova kroz koje prolazimo dok putujemo kroz vječnost? I jesmo li mi vječni? Je li moja duša postojala prije nego što sam postala svejsna da postojim i tko sam je uopće bila dok nisam postala ja? Kako ću završiti i ko ću biti? Ne znam, ne znam i sve me to tako zbunjuje... Sve oko mene mi je tako čudno da ne mogu opisati koliko. I stvarno, koji je smisao ovoga života?! Ostariti, biti stara, smežurana baba s hrpom uspomena iz sebe koja odgaja unuke dan i noć? Ne, ja u tom ne vidim smisao života, smisao definitivno nije u tome, barem ne za mene. Smisao života je u.. ne znam. Nemam pojma ima li uopće ovaj život ikakvoga smisla. Nisam još to otkrila. I zasad je moj jedini smisao umrijeti, a onda se ponovno roditi i postati neko drugi. I često, prečesto razmišljam o tome, a znam da ne bi trebala. Dan i noć to mi se vrti o glavi. Život i smrt. Da, ne mogu poreći da me smrt zanima. To je ono što jednostavno želim okusiti i probati a da do sada nisam. Moja želja, najveća, ali daleko od jedine... Ne znam. Idem.. moram na ručak kod babe.

14.6.2005. ŠKOLA, ŠKOLA, JEBENA ŠKOLA (JA I MOJE LOŠE OCJENE U PRVOM RAZREDU KOJE SU SADA BOLJE)
Da, kao što ste već pogodili trenutno me škola jako, nezamislivo jebe. Čak u toj mjeri da je i meni stalo. Izgleda ipak IDEM na popravni i to iz FIZIKE. Sutra imam šansu da ispravim i nadam se da hoću. Držite mi fige. Iz matematike sam dobila 3 :))))))))))))))))))))))))))))) i to je postignće cijele ove godine. Inače ja sam čula da je moja škola (matematička gimnazija u Osijeku) najteža škola u Hrvatskoj. I svi to kažu. A profesori stvarno jebu. I ova iz fizike bi me slala na popravni, a imam prosjek 1.6!!! A to je prosjek za 2! I matematiku imam prosjek 1.8, a on bi me rušio. Preder jedan alkoholičarski smrdljivi debeli! Iz geografije sam imala 5, sada bi mi dao 3! Ne znam, stvarno ne znam šta da radim. Ubit ću se. Ne, tako sam sva zbunjena mislim najmanji prosjek mi je 3.6, ali svejedno... Ne znam, totalno sam izgubljena i ovom prilikom vas molim da se molite za mene i da mi držite fige ova tri dana, jer svaka pomoć mi je stvarno potrebna... Osjećam se kao na voj slici gore priloženoj... Inače to sam ja...

18.6.2005. ŠKOLA JE KONAČNO GOTOVA (I LJETO JE BILO PUNO BOLJE NEGO ONO KOJE U POSTU OPISUJEM)
Ah i to se dogoilo, mada sam na kraju izgubila nadu u sebe, ali ja sam bez ijednog popravka završila 1. razred gimnazije. S obzirom na to da tijekom cijele godine nisam otvorila knjige moj vrlo dobar uspijeh ("čak" 3.67) ni recimo odgovrara. Ali naravno, ja nisam zadovoljna kako sam prošla jer sam na pologodištu imala prosjek 4.2 točnije, imala bi taj prosijek da nisam imala 1 iz fizike. Ali ja sada iz ničega nemam 1! I da, sada sa sigurnošću mogu reći da idem u taj London. Jedva čekam taj 6.7. kada krećemo. I tako, ljeto je počeo. Znam da neće biti legendarno kao ono ljeto na kraju 7. razreda, ali šta se može. Možda bude još bolje, ali recimo da sumnjam u to jer mi je kraj 7. razreda bilo najljepše razdoblje u životu. Kada sam bila punkerica, ali svejedno najdraži band mi je bila Nirvana. To vrijeme mi je bilo stvarno super, samo sam pušila 2 kutije dnevno. I još sam pila Red Bull i zaista ne kontam kako sam imala pare za to sve. To je bilo stvarno ludo vrijeme jer sam se mogla pošteno nazujiti od 2 piva (mala).
Sada je zapravo dosta sličnosti s tim ljetom jer sutra idem na koncert od Psihomodo Popa, a išla sam to i te godine. Samo se nadam da ovo ljeto neće biti ni slično kao prošlo. Dobro, prošlo ljeto sam bila jako kreativna, ali granica depresije je bila za koju milijardu puta veća od dopuštene. Ali, sada nisam depresivna pa ni ne želim o tome.
Trenutno slušam svoju Internet radio postaju. Pj Harvey - Legs. Super pjesma. Joj, jedva čekam sutrašnji koncert. Konačno se nečemu radujem i to se prilično radujem. Evo i opet neki testovi koje sam našla (opsjednuta sam testovima). Ovaj grunge test je relativno točan, samo se ja kupam 3 puta na dan da ne bi mislili da sam prljavica, brinem se za tuširanje i tak to, ali mrzim prati kosu!!!

20.6.2005. KONCERT, STARI DANI (HEJ, CURO RAZVEDRI SE, NIJE SVE TAKO CRNO!)
Eto, bila sam jučer na koncertu od Psihomodo Popa, ali nije bio baš jako dobar. Prošli mi je bio puno bilji. Uostalom, prošli koncert od njih (onaj prije 2 godine) mi je bio prvi pravi koncert u životu. Na tom koncertu sam skakala kao budala i derala se i bilo mi je super... Tjedan dana poslje još sam imala upalu mišića i bila sam promukla od deranja. Na ovom koncertu nisam baš skakala, nisam se derala i nije bilo zabavno kao onda, bilo je jedno 1000 puta dosadnije i jadnije. Opet sam bezvoljna i opet mi je sve tako ravno. I opet me ništa ne uveseljava. Opet se osjećam tako jadno i opet mi se ne izlazi... Koja sam je sjebana budala... U ovakvim trenutcima se tako mrzim i ne podnosim i želim se ubiti da je ta količina mržnje i želje za samoubojstvom neviđena na ovom svijetu. Totalno sam izgubljena i ne znam šta da radim. Ali više ništa nije zanimljivo kao što je prije bilo. Prerano sam počela izlaziti i sada mi je dosadno izlaziti jer sam već skoro sve isprobala i više nema zadovoljstva u stvarima u kojima sam prije uživala. Sve mi je postalo takoo dosadno i takoo ravno da je to nezamislivo. Prije 2 godine bila sam tako sretna i tako puna života i jedva sam čekala da odem van ili tako nešto... Sad sam izgubljena, ne želim izlaziti. Samo čekam taj London, ali kom se da čekati 6.7 ?! Ja već pomalo gubim živce. Ne znam, stvarno ne znam šta da radim. Potpuno sam izgubljena i tako, tako sjebana. Želim puno toga, a opet ne želim ništa. Ne znam, ne znam šta da radim. Samo se nadam da se ovo ljeto neće pretvoriti u prošlo.
Jedina stvar na koju još uvijek svjetlo gledam je band. Sutra možda sve zajedno idemo gledati instrumente. A probe isto tako možda usoro počnu. Da, tomu se isto radujem i to jako. Imam hrpu pjesama, mračnih, tužnih koje će valjda naći put do slušatelja...

24.6.2005. PUMPKINSI SE PONOVNO OKUPLJAJU (DESPITE ALL MY RAGE I AM STILL JUST A RAT IM A CAGE)
Da, da konačno. Barem jedna dobra stvar u mojem jadnom i sumornom životu. Plačem od sreće ljudi, plačem od sreće. Jer konačno će se izgleda opet okupiti jedan od mojih najdražih bandova!!! Ne znam, konačno sam tako, tako užasno sretna. Otprilike kao da je Kurt uskrsnio ili kao da sutra idem na koncert od Pj Harvey. Ali onako taotalno sam ispunjena i sretna. Još jučer sam tako nešta naslutila na MTV news, ali nisam baš dobro razumjela budući da nemam pojma njemači. Ali sada sam otišla na iskon i skontala da sam izgleda dobro čula. Oh, Bože kako bi ti samo zahvalna bila da se opet okupe!!
Jer ja mislim da trenutno skoro ni nema dobrih bandova. Pa šta uopće dobro ima na MTV-u?! Tu i tamo puste Foo Fighterse i Queens Of The Stone Age. Ali rock se potpuno izgubio. I sada nam se vraćaju Pumpkinsi!!!! Evo šta je Billy [Corgan] rekao o ponovnom okupljanju:

"Shvatio sam da je moje srce u Chicagu, i u Smashing Pumpkinsima. Želim nazad svoj bend, svoje pjesme i svoje snove" dodajući kako je naivno mislio da može osnovati novi bend, i u njemu naći daljnje zadovoljstvo".
"Sad želim da vi budete među prvima kojima otkrivam tu tajnu. Želim natrag svoj bend. Osjećam se kao da se tom željom vraćam kući"

"Kada sam odsvirao posljednji Smashing Pumpkins koncert 2. prosinca 2000. godine, otišao sam s pozornice vjerujući kako zauvijek ostavljam taj dio svog života iza sebe."

"Naivno sam pokušao osnovati novi bend, da bih shvatio kako moje srce nije u tom projektu."


Inače o okupljanju Pumpkinsa razmišlja već godinu dana, ali tek je sada sve to priznao javnosti. Također je rekao da je raspuštanje Pumpkinsa najveća pogreška u njegovom životu. Joj, sve bi dala da se to ostvari. I još ako dođu u Hrvatsku. A moj band im bude predgrupa -hahahaha! O tom mogu samo sanjati, naravno. Evo i meni nadraže njihove pjesme - Disarm.

Disarm

Disarm you with a smile
And cut you like you want me to
Cut that little child
Inside of me and such a part of you
Ooh, the years burn

I used to be a little boy
So old in my shoes
And what i choose is my choice
What's a boy supposed to do?
The killer in me is the killer in you
My love
I send this smile over to you

Disarm you with a smile
And leave you like they left me here
To wither in denial
The bitterness of one who's left alone
Ooh, the years burn
Ooh, the years burn, burn, burn

I used to be a little boy
So old in my shoes
And what I choose is my voice
What's a boy supposed to do?
The killer in me is the killer in you
My love
I send this smile over to you

The killer in me is the killer in you
Send this smile over to you
The killer in me is the killer in you
Send this smile over to you
The killer in me is the killer in you
Send this smile over to you


Joj, totalno sam happy da ne mogu uopće razmišljati... Idem sada uživati u sreći i ponovno preslušati Siamese Dream,

5.7.2005. KONAČNO - LONDON I FENDER JAGUAR (ČUDO DA NISA ZAKASNILA NA BUS ZA LONDON BUDUĆI DA SAM KRETALA U 8 A U POL 7 SAM IŠLA PRAT KOSU)
Eto, za jedno 11 sati je ću krenuti u London. Konačno. Jedva sam to dočekala i ne znam kako bi opisala svoju sreću zbog toga. Konačno sam barem malo ispunjena i happy. Samo čekam da što prije odem, a nisam se još ni spakirala ni oprala kosu ni ništa, napravila sam jedno veliko ništa (dobro, kupila sam Funte i €). I sve to danas moram, a imam jako malo vremena. Trenutno punim iPod i to će mi oduzeti koja 3 sata, onda moram oprat kosu - znači sat. Pa jesti - isto sat. To je već 5 sati. Onda moram spremit sobu ako mi stara slučajno upadne (nisam je spremila jedno mjesec i pol) - 3 sata. Moram se spakirati - znači još kojih 2 sata. To je več 10 sati i ostane mi samo sat da ne radim ništa. Ah, zašto vrijeme tako leti?! Jučer je tako brzo prošlo. I jučer mi se ostvarila velika želja. Konačno sam svirala Fender Jaguar. Ali ne obični nego bariton, to je više nešta između bass gitare i solo gitare. Ima 6 žica i izgleda kao solo gitara, ali ima polja kao bass gitara i 1. i 6. žica nije e kao na običnoj solo gitari nego je h. I štima se za kvintu niže pa se dobiva dublji, hard zvuk. I tako sam ja odsvirala neku pjesmu tipa Soundgarden (taj stil mi najbolje leži) i jesnostavno sam uživala. Stvarno je super osjećaj svirati takvu gitaru. Samo zasad nemam para da je kupim. Ali nema veze - ipak ja idem u London!

ŠTA BI SVE HTJELA IZ LONDONA:
- sliku sebe kako držim Cobainovu gitaru i s njegovim naočalama na glavi
- žensku, usku majicu od Nirvane
- žensku, usku majicu od Pj Harvey
- žensku, usku majicu od Smashing Pumpkinsa
- žensku, usku majicu od Hole
- sve Nirvanine DVD- ove koje vidim
- sve CD-ove koje si želim kupiti (i nema ih tako jako puno)
- Come As You Are: The Story Of Nirvana
- Who Killed Kurt Cobain? (po mom njegov najbolji prijatelj - Dylan Carlson)
- sve knjige o Kurtu i Nirvani koje nađem
- postere od Nirvane, Pj Harvey, Pumpkinsa, Hole...
- nekoliko beđeva

Eto, to su valjda sve moje želje. Ima ih puno. I zaista mi treba sponzor za put. Ko bi me htio sponzorirati i dati mi 1000 Funti za London?!

30.7.2005. LONDONSKE KRONIKE VOL.1 (IPAK JE POST DEPRESIVAN)
Pa evo ovo su neke slike s ekskurzije. Bilo je zaista super, nezaboravno i ne znam kako opisati koliko mi je bilo dobro. Sutra idem na more i opet me neće biti 2 tjedna, ali kada se vratim ću objavit jedan jako dugački post s detaljnim opisom svakog dana. Sad nemam baš vremena za to pa samo objavljujem dosta slika i malo objašnjenja uz svaku sliku. Inače najbolji dan cjele ekskurzije bio je u Munichu jer tamo su nas izbacili iz svake trgovine u koju smo ušli (po slikama se vidi zašto) i 2 puta su nas izbacili iz McDonaldsa (jednom smo zaspali, a drugi put su prepoznali ko smo). A evo šta sam sve kupila:

Box set Nirvaninih singlova
Nevermind na ružičastom vinilu (ružičasta gramafonska ploča)
Neki nirvanin Box set za kolekcionare
Knjigu Who Killed Kurt Cobain
Knjigu Cobain Dossier
Knjigu kurt Cobain - The Nirvana Years
Biografiju Pj Harvey
Strip God Speed - o Cobainu
Knjigu s svim riječima svake Nirvanine pjesme
Mojo (glazbeni časopis) o cobainu
Q (glazbeni časopis) o Pj harvey
Pj Harvey - B sides (ograničena Američka CD-a)
5 ogromnih Nirvana postera
4 Nirvana DVD-a
Nirvana majicu sa logom banda
Puno razglednica s slikom Cobaina i Nirvane

A ukrala sam:
Puno razglednica Londona
Smješne naočale
Bedževe Nirvanine
I možda još koju stvar

Uglavnom bilo mi je super, ludo i nezaboravno i htjela bi ići opet s istim društvom. Jer mislim da mi s nijednim drugim društvom ne bi bilo zabavno kao što mi je bilo s njima.
Bile smo najgore u busu i svi se se derali samo na nas. Stalno smo se gubile i kasnile. A na povratku smo još ja i Mia(sjedile smo u prvom redu na katu) širile noge najviše što smo mogle na prednjem staklu busa.
Dvaput smo skoro završile na policiji: jednom su nas uhvatili da krademo, ali nije bilo ništa jer zapravo Momu su uhvatili da krade, a drugi put smo na trajektu rezale kulen i ostavile smo Momu samog s nožem i on je iz zajebancije hodao po trajektu i prijetio ljudima smrću. I na kraju su Dragana i Vlatka ispale krive za to više nego on. Koja glupost. Ali sve se rješilo.
A kad sam se vratila - BAND!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Da, da Lucija je konačno dobila bubnjeve (Premier!) i koštali su samo 2800 kn i to pravi komplet koji uključuje bas bubanj, kick pedalu, 2 toma, low tom, snar, štop činelu i crush činelu i stolicu i 2 vrste palica. Jednio joj fali ride činela i nadam se da će je uskoro kupiti. Inače proba je trebala biti u srijedu ali ja sam zajebala neke stvari svojim pretjeranim spavanjem (ne možete zamisliti koliko se mrzim zbog toga). Konačno kad se taj trenutak približio, kad se Diana predomislila i oblučila mi posuditi gitaru JA sve zajebem. JA"!!!!!!!! Isuse, Bože ne smijem misliti na to, ali to mi se cijelo vrijeme mota po glavi. Toliko sam nervozna i ljuta na sebe, da sam se čak i htjela ubiti (opet) i nekako sam opet sva pomalo deprimirana (mada ne u onolikoj mjeri kao prije mjesec dana kad sam htjela popiti kutiju tableta za spavanje i pomjšati to sbocom vina samo zato da se riješim te jebene boli i svega, jednostavno svega i da budem totalno slobodna i mrtva). Ah, smrt! Još par godina sam tu, a onda idem. Joj, zašato, zašto mi se opet samo to mota po glavi?! HA=?! Ništa, ništa drugo trenutno mislim opet samo na mrt, depresiju, i to kako sam i koliko sam sve zajebala. Sjebala sam si možda cijeli život JEBENIM SPAVANJEM! Ko zna kad će biti drugog puta za probu, ko zna oće mi onda Diana posuditi gitaru, ko zna jel ću ja uopće htjeti biti u tom bandu? Ko znas šta će biti sa mnom?!?!?!?!?!?!?!?!? osjećam se tako prazno i jadno. I to zbog gluposti. Meni stvarno jedna obična, naizgled nebitna glupost može sjebati sve, cijeli mozak, cijeli moj svijet se može početi rušiti zbog jedne obične, jebene gluposti o kojoj prečesto razmišljam u zadnjih nekoliko dana. Opet izgledam normalno, kao da nemam problema, ali gorim, izunutra opet gorim i opet se mrzim kao što niikada nikoga nisam mrzila osim samu sebe (dobro i budale iz osnovne)1 Zašto? Žašto se to stalno, stalno ponavlja?! Sjednem za kompjuter, stavim si skidati neki album, idem pisat blog, razmišljam i postanem depresivna. Uvijek, jednostavno uvijek. Ovo je trebao biti veseli post. Jedan od malo njih, ali ne, nisam se uspjela ne slomiti, isto kao što neću moći obrisati ova sranja koja sam napisla - moja glupa razmišljanja koja me ubijaju svakog dana iznova. Svako ljeto ponovo i tako u krug će ići valjda dok ne umrem. Ne mogu više to podnjeti. Svako ljeto sam jedna, zgažena i depresxivna. Nadam se da je to zbog vrućine koja mi toliko ide na živce. Mrzim vrućinu, onda sam nervozna i depresivna. Ne znam, ne znam šta ću sa sobom napravit, ali nešta moram promjeniti, ne smijem više gorjeti...



Ova slika je uslikana drugi dan - kada smo stigli u Munich, odmah nakon prvog odlaska u McDonalds. Na slici su (s ljeva na desno) : Mia, Ines, Dragana i ja, a Vlatka nas je slikala



Ova slika je isto iz Municha i prikazuje mene u jednoj od "predivnih" modnih kreacija.



Vlatkina kreacija:


Mijina kreacija:


Ostatak slika nemam vremena sad stavit, stavit ću ih ili navečer ak ne budem išla van ili sutra ili kad se vratim s mora.

18.8.2005. NASLOV (MISLIM DA SAM KONAČNO BILA SRETNA ONDA)
Konačno ovdje. U svojoj kući, u svojoj sobi, u svom predragom krevetu. Vratila sam se s mora i trenutno sam u nekom kreativnom, pozitivnom razdoblju. Radim neke pjesme u guitar pro-u i već u ova 2 dana koliko sam ovdje imam materijala za jedan solidan album. A na moru sam napisala dosta tekstova, tako da demo snimke idem snimati kada se Lucija vrati s mora i kada nađemo neki bass. To je jedini instrument koji ne možemo posuditi, ali imam zamjenu jel sma napravila da ritam gitara svira bass dionicu pa bass i nije potreban jel bassove imamo. I bilo bi jako dobro, savršeno kada bi mi se starci smilovali i kupili mi neku gitaru i pojačalo. LAi ne, oni mi ne žele kupiti gitaru jel ne žele kupovati novo pojačali svaki tjedan. Mislim OK, možda jesam destruktivna i možda mogu uništiti neuništive stvari, ali ne bi razbila ni mikrofonirala (dobro mikrofonirala bi) pojačalo skroz dok ne uštedim za novo. A dugo bi bilo do toga jel bi si morala prvo kupiti projektor za efekte.
A jučer sam našla 2 pojačala od jedno 100 W. I to ih mogu uzeti i niko ne bi skonto. Samo ih se treba nekako odnjeti iz Poljoprivredne škole. Koji su ti naši budale. Kad se sazidala nova škola oni su iz stare odnjeli sve moguće i ploče i krede i daske za WC, a u jednoj učionici su ostavili ta 2 ispravna pojačala. I škola je sad prazna i niko tamo ne dolazi i ljepo bi se opet mogla uvući unutra i nekako pokušati izvući ta 2 pojačala. Ali ne mogu, starci bi skontali, preteška su i prevelika su i preglasna su.
Ali dobro, pokušavam ne misliti na ta pojačala. Konačno slušam jedan dugopriželjkivani CD i mislim na to kako ću danas na konceru gađati band nekim ogromnim, starim gaćama i slične stvari. Ne znam šta da još napišem...
Kako je to glupo. Kada sam depresivna, kada se mrzim i kada se želim ubiti napišem cijele Bibilije od postova, a kada sam sretna ne znam šta da napišem. Baš jadno.Nekako je lakše biti totalno prazan kao što sam bila prijke 2 mjeseca. Ali nije ljepo i nije lagano na neki drugi način. Zapravo je teško svaki dan nositi se s istim problemima i stalno razmišljati o istim stvarima, jako je teško i svaki dan postaje sve teže. Na kraju od psihičke boli počenš osjećati fizički loše i budeš u takvom stanju da ne možeš i ne želiš izaći iz kreveta. I sve teže podnosiš društvo, šta budje jako sjebano ako je osoba nedruštvena jel se onda potpuno zatvori u sebe i danima ne komunicira s nikim osim sa papirom (osobno iskustvo). I onda ostaješ danima ležati na podu sobe i razmišljaš koliko si sjeban i kako je sve oko tebe crno i kako si ti zapravo jadna osoba... Uglavnom, budeš totalno u kurcu. Isprazan, jadan, očajan. Onako bez galasa svojim ponašanjem zoveš u pomoć, ali niko te ne shvaća ili te niko ne želi shvatiti. Odjenom ti svi okrenu leđa i shvatiš da ti prijatelji zapravo to i nisu. Jel uvijek te ostave kad su ti zapravo najpotrebniji - u vrijeme depresije oni se jednostavno maknu od tebe i ostave te da se sam boriš s njom. I onda još u svoj toj boli postaneš jebeno osamljen. Kao da je cijeli svijet digao ruke od tebe. A te spoznaje da si sam i bla, bla znaju boliti. Bole stvarno jako, toliko da ti razjebu mozak totalno. I onda si ostavljen sam - imaš sebe i jednostavno se danima valjaš u svojoj boli kao svinja u govnima. Nemožeš ništa. Čak nisi ni kreativan. Jednostavno si prazan, jebački prazan da prazniji ne možeš biti. Uostalom, ta praznina se vidi iz mojih starih postova, mada sam se zapravo osjećala mijijardu puta gore. I zato sam sada sretna. Jel više se ne osjećam tako... Stvarno sam relativno sretna, a da pritom ovaj put ne pijem nikakve tablete ni alkohol. Samo se zajebavam i živim svaki dan kao da mi je zadnji. Dobro, i dalje sanjarim, i dalje jako sanjarim i bježim od stvarnosti, ali svejedno, bar nisam nesretna kao prije. Mada sam i dalje jako nezadovoljna sobom, bla, bla, bla...
Ali eto, postigla sam onaj osjećaj, opet. I opet radim određenu vrstu gluposti svaki dan. Ako se oblačenje u vrećicu za smeće (i hodanje u njoj po gradu) i provaljivanje (dobro ne baš provaljivanje) u napuštenu školu i slične stvari mogu nazvati glupostima, ma ne... Ali takve stvari sam oduvijek obožavala...
I da još sve bud bolje, stranica na kojoj se mogu skidati Nirvanini bootlezi (audio snimke koncerata) je opet proradila! Pa sad moram skinit još kojih 50 njihovih koncerata i bit ću sretna. Jako sretna.

23.8.2005. NAJDRAŽE PJESME - RIJEČI (ZAPRAVO O FILMU PIKABOOOOO)
Evo, pokušala sam kupiti skoro sve svoje najdraže pjesme i staviti riječi. Pjesme nisu poredane po tom kako koju volim nego samo ovako. Najdraže djelove sam podebljala. Samo sam za sadstavila Sonic Youthe i Smashing Pumpkinse, ostalo mi se ne da. Tako sam ljena. I umorna, užasno sam umorna.
Trenutno (mislim ovih dana) snimam film i to me prilično umara. Prve scene smo snimili u subotu i to smo snimali samo pol sata, a onda bježali od policije (inače snimali smo u jednoj staroj napuštenoj školi, a tamo nismo smjeli bit i neko nas je čuo i zvao policiju) i poslje toga sam bila tako umorna da nisam taj dan mogla ići van. U nedjelju je bio dan pauze (na sreću) i mada sam se probudila u pol 1 cijelid dan sam i dalje bila umorna (a spavat sam išla u 10 u subotu). Onda jučer smo opet snimali i to od 2 do 6. I bilo je super. Smo sam skoro svaku scenu morala ponavljati. Inače imena u filmu su nam Maraja Keri (Dora), Kortni Lav (Ja) i Helga (Mia). I meni je t o ime Maraja bilo užasno smješno, toliko da sam se u svakoj sceni kada se ona spominjala počela smijati, a onda se i Mia počela smijati i morale smo ponavljati. A cijelo vrijeme naravno nismo imale tekst i morale smo smišljet šta ćemo reći u vrijeme kada se snima. I to je bio još jedan problem. Ima samo 2 scene koje se nisu ponavljale. Jedna u kojoj se ja fiksam i jedna totalno luda kada Helga i Kortni idu tražiti Maraju i uđu u jednu učionicu koja je sva od krvi (kečapa) i nalaze MAraju kako plače zbog toga što je dobila menstruaciju. Obje joj nude uložak i onda se posvađaju oko toga koja će joj ga dati i na kraju se počnu vijeti i tući po učionici i gađati krvavim Marajinim gaćama. I na kraju se i Maraja u sve to uključi. Onako, snimanje je bilo totalno ludo. I stalno smo se šamarale. Kortni i helga valjda imaju samo jednu scenu u kojoj se ne šamaraju. Inače Maraja Keri (po Mariah Carey) je mala, nestašna djevojčica i Kortnina prijateljica. Kortni Lav (Courtney Love) je narkomanka koja misli da je šta ja znam - veličina i stalno joj smeta kad joj neko prigovara. A Helga je baba i Marajina dadilja. O ona nas stalno u početku šamara, a mi njoj vraćamo i tako. Onak - film je totalna komedija, a zapravo je horo. Užasno smješno. Jedva čekam da ga snimimo do kraja, a onda da to gledamo, to će biti najsmješniji dio tog svega.
Inače i danas sam jezivo umorna. Stara me u POL 10 (!) probudila, a ja sam jučer isto bila umorma poslje snimanja i išla sam spavat čim sam pogledala Harry Potter i zatočenika Azkabana. I tako sam sad za ništa, a susjedi buče i ne mogu spavat pa slušam Pumpkinse (ZERO je FENOMENALNA) i pišem ove gluposti. Ne znam šta bi još mogla napisat. da, da I'M IN LOVE WITH MY SADNESS! Joj, tako ne znam šta da radim. Umor ubija, stvarno ubija. A ja OBOŽAVAM spavati, na svijetu ne postoji skoro ništa ljepše (osim glazbe i zajebavanja po gradu i takvih stvari) na svijetu. Onako, kad sam bila djete, spavanje je bila najveć moguća kazna. Borila sam se da ostanem što duže budna i da ne idem spavati. A da mi je sad to kazna, bila bi presretna. Onako, ako slučajno vani ostanem duže da za kaznu cijeli idući dan do izlaska moram spavati. Kako super. A uopće ne kontam zašto toliko i dalje mrzim biti budna. I sad kad više nisam u depresiji i kada sam relativno sretna, ja i dalje mrzim biti budna. Ne znam, ne znam šta mi je . Ma, jebi ga zajebat ću to sve, ako da ne postoji. Barem ću pokušat.

Evo i kog tumačim u filmu (samo sam drugačije obučena - imam anđeosta krila, majcu na kojoj piše HOLE i i grudnjek preko majice i kratku suknju i tajce ispod i zelene starke.

4.9.2005. ZAŠTO SADA?!?!?!?!? (ETO, OVO JE ZADNJI POST KOJI ĆU OBJAVITI)
Zašto škola počinje baš sada?! Sutra?! Kako jadno, ja bi da praznici još traju i traju barem kojih dobrih mjesec dana. Tako je super, mogu reći da mi je ovo najbolje ljeto u životu. Ono prije Londona je bilo očajno i toga se neću sjećati, ali ovo poslje.... To je ono za pamćenje. A sve je tako brzo prošlo, prebrzo, a ja ne mogu vratiti vrijeme jel to je nažalost poprilično nemoguće.
Samo se nadam da ovaj, relativno veseli, dio mog života neće prestati kada sutra stupim u tu smrdljivu zgradu koja se raspada. Ma, valjda neće. I već imam planove za idući vikend.
Ovi zadnji tjedni ljeta su bili posebno super. Prvo smo snimali taj film, to je bila totalna šprdancija i film je prilično perverzan i super. Barem meni i Dori i Miji i Štefanu. Ne znam kako će biti ostalima koji nisu s nama to snimali. A dobar dio scena je sniman u staroj Poljošici. Inače kada se naša škola bude renovirala mi ćemo ići u staru Poljošicu i imati ću barem ljepe uspomene na perverzije koje sam izgovarala u pojedinoj učionici u pojedinoj sceni kao i na šamare koje sam opalila Miji i primila ih od nje kada sam se u filmu "predozirala". A ovaj tjedan je bila montaža, najnaporniji dio, ali uvijek je super vidjeti film kako postaje sve bolji i bolji. Sada ga već od silnog gledanja znam napamet, ali svaki put mi jejednako smješan i lud, kao i svima koji su ga vidjeli. I u petak je onda, kada smo imali montažu titlova, bio koncert. Ah, da, taj ludi koncert. Svirala su 3 banda od kojih je jedan bio nepodnošljivo dosadan. Za vrijeme dok su svirali Wastedi Dora, Mia i ja smo vježbače bacati gaće i grudnjake jel smo htjele gađati band. Ali taman kada smo ih naučile bacati barem malo dalje Wastedi su završili i na njih ih nismo bacile. Idući su bili Red Roostersi. Oni su dobili 2 para ogromnih gaća, tange, 2 grudnjaka i učožak. Ja sam bacila gaće i grudnjak i uložak, Dora gaće, Diana tange, a Mia grudnjak. Onda smo Dora, Mia i ja sjele na dekicu i vikale da želimo svoje gaće i grudnjake nazad. Kada su sva 3 banda bila gotova ošli smo do njih i tražili svoje stvari nazad da ih imamo za idući kojncert. I dali su nam. To je bilo tako jebeno smješno... Ma, bilo je jednoistavno super. Onda smo premjestile dekicu i nastavile ležati nasred Tvrđe i pričati neke perzverzije ("jako čudno" za nas).
Jučer je isto bilo nezaboravno. Konačno nisam cjeli dan provela u Retfali na montaži. Ljepo sam kod kuće svirala i igrala Simse sve do 5 kada su Dora i Mia došle do mene da idemo spavati kod moje babe u stan (baba je ošla na more). A "spavanje" je bilo ludo... Prvo sam ja našla 100 kn na podu kod OLT-a. Naravno, taj novac smo ošle potrošiti na hranu. Na hranu nam je otišlo nekih 264 kn. Imale smo 3 ogromne vrećice pune svega. Kada smo došle u stan počele smo kuhati. I za divno čudo nismo zapalile kuhinju, samo smo je jako zasvinjile. A hrana je bila - Mijini zagoreni štrukli, Moja pizza koja se raspada i više liči na špagete nego na pizzu, Dorino tjesto koje je kipilo i pizza s hrenovkama i juha. I da, naravno - 3 litre čokoladnog mljeka. Ali popile smo samo 2. Onda smo se igrale skrivača po stanu i čekale erotski film na RTL-u. Za to vrijeme je Dori uspjelo razbiti neku vazu dok smo se tukle jastucima. A i našle smo fotoalbum od babe i njenog dečka i tamo je bilo svakakih gluposti pa smo se jedno sat vremena šprdale i smijale na to. Erotski film je bio dosadan, ali svejedno smo ga gledale do kraja. Onda smo ošle u krevet i naravno da smo počele s našim beskonačnim razgovorima o sexu i tim stvarima. Zaprano pričale smo o najglupljem opisu sexa u knjigama. Onda se Dori prispavalo i Mia i ja smo pričale o mjestima na kojima bi sex bio najbolji i ovo su 4 najbolja: voda definitivno
ona mreža za ljuljanje
čamac
PJENA
I tako, zaključile smo da sve to jednog dana moramo isprobati, ali tek za nekih 9, 10 godina... Jel trenutno smo očito obje u fazi kada nam se svi gade jel su svi glupi i odvratni. I i istina je da je većina dečkiju glupa i da mi se velika većina jako, jako gadi. I možda ču si za kojih 10 godina neći nekog ko mi se neće pa ću se onda pojebati u vodi... Ali kroz bar sat vremen a razgovora nismo uspjele skontati šta je tako super da neki tip zabija svoj kurac u tebe=? Zašto svi u tom tako uživaju i šta je u tom super?! Ne znam! Čini mi se prilično odurno i fuj...
Onda smo probudile Doru i ona je bila ljuta na nas i počele smo se hrvati iraditi slične gluposti skoroz do jedno 6 ujutro. Oko 6 smo Mia i ja počele glumiti dijaloge iz crtića Labuđe Princeza (Derek i Odette) i pjevati pjesmei tako svašta. Onda smo se prisilile da zaspemo. A u pol 11 smo već bile budne... I išle smo spremat stan. To je bilo bolno iskustvo, ali ponovit ćemo ga. Samo ne znam oćemo li ići opet spavati tamo u petak ili u subotu, ali ići ćemo, to je sigurno. Samo idući put kada odem tamo više neću biti na praznicima, ali nema veze. Neću dopustiti da mi škola sve pokvari...
I evo sada, za jedno 2 sata ću krenuti van. Zadnji put na ovim praznicima... Koji su stvarno za pamćenje. Stvarno otkad sam se vratila nije bilo ni jednog jedinog dana koji je bio užasan. Svaki je bio zabavan... I svaki dan smo se šprdale naveliko i jednostavno uživale. Evo nekih slika sa seta filma i od jučer. Slike koje ćemo danas uzeti možda stavim jedan drugi dan.

Film - ja sam plava, Mia u crnoj haljini, a Dora ona sa šarenim štramplama:







Ove slike su od jučer.

Prvo je sve bilo mirno i spokojno, Dora i ja smo ležale tako mirno, poput 2 nevina anđela...



A onda se pridružila Mia i postajalo je sve vatrenije...


I vatrenije...


I na kraju se više nisu mogle suzdržati...



Najbolji trenutci ljeta 2005:

- London
- snimanje filma
- spavanje kod babe u stanu
- čitanje časpoisa Erotske priče naglas u centru grada
- glumljenje Titanica u busu u četvrtak
- koncert
- krađa balona iz McDonaldsa
- hodanje gradom u skuknjicama od vrećica za smeće
- piknik po kiši (mada je svaki dan taj tjedan bilo užasno vruće mi smo baš taj dan izabrale za pikinik)
- prva proba s bandom (ne zato što je bilo zabavno nego zato što je bilo prvi put da imam probu s svojim bandom)
- prvo provaljivanje u Poljošicau

I sve šta je bilo super, a da to nisam nabrojala. Jednostavno je bilo ODLIČNO! I sve bi htjela opet ponoviti.

Eto, uglavnom mi je godina ovako prošla. Ne znam o čemu bi još moglaa pisati. Ne mogu reči da baš imam inspiracije osim da pišem o tome kako nisam svjesna da vrijeme brzo prolazi. Kao da je jučer bio 5. mjesec. Onako, a tak se puno toga promijenilo šta se i vidi iz postova. Pa eto, ako se ikom bude dalo čitati sve ovo svaka mu čast! Inače za dovršavanje ovo posta ošla su skoro 2 sata. Nisam ja baš normalna.

Ne znam o čemu da pišem. Samo znam da nisam trebala skinit zadnji Nirvanin koncert. I to iz 2 razloga. Prvi je taj da sam opet sva u Cobainu, opet plačem i opet je sve po starom šta se tiče njega, a stalno se nadam da će prestati, ali to sam jednostavno ja i moram se s tim pomiriti, a mislim da sam čak i uspjela. Drugi razlog je taj da je koncert na kompjuter donio izgleda i neki virus. Ali svejedno mogu raditi i bit na internetu a to mi je najvažnije. Uglavnom ,cijelo (dobro ne baš cijelo) vrijeme mislim na njega i na sve šta uz to ide. Ali, uglavnom, ne znam ne piše mi se o njemu budući da je toliko ljudi več pisalo o njemu i uvijek su to iste stvari.
Skinila sam i spot za pjesmu Sappy. Naravno i na to sam plakala. Koja sam ja jebena glupača!!!! Ne znam, volim ga i to ga jako volim. Ali on je mrtav, a i da je živ to mi nebi ništa značilo u životu vjerojatno. Ne, ne moram ga izbiti iz glave a nejde mi. Uglavnom, volim njegove pjesme, a još više mi se sviđaju one neke njegove izreke. bio je on pametan i razmišljao je na sličan način na koji razmišljam i ja . I ponašao se kako bi se moj gosodin savršeni trebao ponašati i bio je tako drag i tako sjeban i tako ga volim, onako stvarno. Ali ne znam. Stvarno mi se ne piše o njemu.

Wanting to be someone else is a waste of the person you are
-Kurt Cobain-

E pa s ovim se 100% slažem i ta mi je najdraža. I eto, mislim da sam se dovoljno istrošila. Zapravo nije da sam ikada željala biti neko drugi. To nijednom nisam željela. Samo sam htjela izgledati drugačije i ne biti toliko u sebi i htjela sam doči jedan dan u razred i onda se ne osječati kao zadnje govno i ne osječati kao da se uvlačim u samu sebe. Ali pomirila sam se s tim da sam ja ja i da ne mogu biti drugačija i mogu reči da sam puno sretnija i da si više ne želim raznjeti glavu. Eto, jednostavno se ponašam kako hoču i kako je meni normalno i pomirila sam se s time da sam ja jednostavno ja.

The worst crime is faking it.
-Kurt Cobain-

Apsolutno točno. Pogotovo ako pokušavaš glumiti i bit osoba kakva zapravo nisi. I to sam radila i i dalje se mrzim zbog toga. Zato što sam se pravila da sam osoba kakva nisam. Glumila sam da sam normalna kao i svi ostali, zapravo sam u sebi patila i uništavala sam se. Shvatila sam to nakon 2 mjeseca takvog života.

Rather be dead than cool.
-Kurt Cobain-

Nikada nisam bila popularna i nikada nisam prestala biti čudakinja. I uživam u tome. Jer ljepo je znati da nisi kao svi ostali i da nisi jadan i da nisi isprazan i da si jednostavno poseban. I nipošto, nipošto ne bi htjela biti samo još jedno lice u masi i samo još jedna popularna i cool glupača. Prije nego što takva postanem (a nikada neču takva postat) raznjet ču si glavu.

My generation's apathy. I'm disgusted with it.
-Kurt Cobain-

I ja isto. Ljudi moje generacije samo misle o tome kako če ispasti face i stalno razmišljaju o tome kako če biti što više cool i fora. A zapravo su ravbnodušni i malodušni. Mrzim ljude svoje generacije i gade mi se (naravno ne sve, ali večinu).

If you die you're completely happy and your soul somewhere lives on. I'm not afraid of dying. Total peace after death, becoming someone else is the best hope I've got.
-Kurt Cobain-

Ni ja se ne bojim smrti. Samo se bojim da umrem a da se prije toga nisam ni pošteno izživila. I da, to da postaneš neko drugi poslje smrti to je jedno vrijeme bila mja najbolja i jedina nada. Ali onda bi, da sam drugačija i da sam neko drugi, bila sam još jedno jebeno isprazno lice u masi, a to ne želim. A ne mogu se ubijati skroz dok ne budem takva kakva želim biti. To nema smisla.

I'd rather be hated for who I am, than loved for who I am not.
-Kurt Cobain-

Još jedna od dražih izreka. Ne tražim da me ljudi vole i više se ne mislim mjenjati sam zato da bi se uklopila u neo društvo ili zbog nekog sličnog razloga. Jednostavno, ako se nekom ne sviđam takva kakva jesam neka me mrzi. JEr stvarno, rađe bi da me e mrzi zbog onoga kakva jesam, nego da me neko voli zbog onog kakva ja zapravo nisam. Mislim da je ovo isto dobra poruka za Dianu. Ma zapravo, zašto bi se opet išla živcirati zbog gluparija.

Uglavnom, to su Kurtova razmišljanja. S nekima se slažem više, a s nekima manje. Eto, ne znam nisam imala ideje o čem pisat pa je zato ovaj post tako jadan i nekako, ne znam.


Evo, samo za njega, njegovo najdraže jelo - Kraft makaroni sa sirom