U prošlom postu nisam točno rekla svoj stav o samoubojstvu. Samo sam dala neke podatke oje sa dašla na Internetu zato što nisam imala vremena pisati post. Htjela sam ja to napraviti bolje, ali nije mi se dalo. Pa ću zato to sada napraviti.
Samoubojstvo je meni istovremeno totalno odbojno, a opet me magično privlači. Samoubojice mi se gade zato što se nisu nastavili boriti i što nisu pokušali ići dalje, a opet ih u neku ruku shvaćam i razumije. Znam kroz koje probleme su prolazili i znam kako su se osjećali na dan samoubojstva. Divim im se, a opet mi se totalno gade i prezirem ih. Ne znam, u 7. razredu samoubojstvo sam shvaćala kao nešto predivno. To je bio moj jedini bijeg i jedini način da izbjegnem probleme. Jer nisam se imala volje nositi s problemima i to mi je bilo preteško. Bilo mi je preteško otvoriti oči i ustati iz kreveta, a kako mi onda ne bi bilo preteško živjeti s problemima. I divila sam se samoubojicama. Za mene su oni bili bogovi. Oni su bili oni koji su uspjeli nadvldati život. Oni za mene nisu bili kukavice kao što sam ja, za mene su oni bili neizmjerno hrabri ljudi kojima se treba diviti. Jer uspjeli su nadvladati prirodu i sami si odrediti vrijeme smrti. Dobro, to mi se i dalje sviđa, to nemogo poreći. Baš kao što ne mogu poreći ni to da ne želim nadživjeti 40. To s 40. sam odlučila isto tamo negdje u 7. razredu kada sam se svaki dan jedva budila i na životu me samo držala misao da ću se taj dan ubiti. Naravno, nikada nisam skupila dovoljno hrabrosti da to napravim. Bila sam prevelika kukavica. Mrzila sam samu sebe zato što se nisam usudila ubiti. To je samo još više povećavalo želju za samoubojstvom jer osjećala sam se užasno jadno, a pogotovo zbog toga što sam si stalno ponavljala "Kako možeš biti takva jebena kukavica da se čak ni ubiti ne usuđuješ?". Ne mogu reći ni da je u 8. razredu bilo nešta bolje. Bilo je možda čak još i gore. Počela sam vjerovati u teoriju da je Kurt ubijen i noćima sam udarala po njegovom posteru i plakala "Zašto? Zašto? Zašto si ipak ipao tava pizda i nisi se ubio? Zašto nisi bio jak, zašto nisi uzeo pušku? Zašto si dopustio da te drugi ubiju kada si mogao to napraviti sam, budalo jedna. Jebi se..." Eto, to su bili moji moji razgovori s Kurtom kada sam bila uvjerena da je ubijen. Naravno, još uvijek sam gorila od želje da se ubijem. Jednom sam čak počela štedjeti za gram čistog heroina da si ubrizgam - prvi i zadnji put.
Tako, osnovnu školu obilježila je želja za samoubojstvom. Velika želja za samoubojstvom. Ali ljeto između 8. i 1. razreda, najednom je misao o samoubojstvu bljedila, mada sam u to vrijeme bila u velikoj, velikoj depresji. Samo sam si cijelo vrijeme govorila da ću izdržati i da će biti bolje. Mogu reći da sam bila u depresiji, a opet sam bila neviđeno optimistična u vezi svega. Čudno je to. Valjda sam u tom 8. razredu zaista dotakla dno kao što nikada nisam. I onda se moje mišljenje počelo mjenjati. od onda skoro nijednom nisam mislila na to da ću se ubiti. Prestala sam biti opsjednuta samoubojstvom. Jednostavno više me nije privalačilo onako kao što me privlačilo prije. Činilo mi se blesavo i odbojno, a opet tako nekako sexy. I štovala sam samoubojice, a opet sam ih prezirala. Kurta nikada nisam prestala voljeti.
U travnju ove godine čak sam i opet počela vjerovati u samoubojstvo (Kurtovo). I od onda na neki način još više prezirem samoubojice. Zato što vidim što za sobom ostavljaju - plač, tugu i bol. Isto tako znam da bi im se s vremenom sve promijenilo. Da je pričekao još koji dan, možda samo jedan dan sada bi bio živ. Preživio bi da se nije usudio ubiti. Da je bio kukavica. Svejedno je kukavica. I eto, barem više ne lupa uplakana po posteru zbog toga što je dopustio da bude ubijen. Sada mu samo govorim da je pizda zato što se nije usudio ostati i nastaviti dalje. Ako ništa drugo barem bi mu kći sada bila normalna. A i ja ne bi bila luda i uplakana svaku noć zbog gluposti. Nek se on ljepo jebe...
Post je objavljen 19.12.2005. u 20:56 sati.