Dok sam bila mala Božić je za mene bio nešto posebno. Bila sam tako sretna i to vrijeme bilo je tako nekako sretno i drugačije. Dani oko Božića bili su drugačiji od ostalih dana. Išla sam s roditeljima šetati gradom koji je bio ljepo okićen i hodali smo po trgovinama i ja bi gledala igračke koje želim. I razmišljala bi o tome koju ću od tih igračaka dobiti. Skoro uvijek je bilo snijega i stvarno je bio neki poseban ugođaj u zraku. Sreće i očekivanje, golemo nestrpljenje i jako, jako pozitivna energija. Stvarno je bilo čarobno i ne znam kako to opisati, to jednostavno nisu bili dani kao svi drugi.
Taj osjećaj je nestao negdje u 8. razredu. Od onda očekujem taj osjećaj, ali nema ga, jednostavno ne dolazi. Nema više ni očekivanja ni nestrpljenja, jednostavo mi je sve u vezi toga tako ravno. I nema uživanja ni ničega. Niti tog pozitivnog osjećaja u zraku. Zadnji božić pun iščekivanja bio je u 6. razredu kada sam se nadala električnoj gitari i kolekciji Nirvaninih CD-ova (onda ih nisam imala sve). Naravno, nisam to dobila i te CD-ove sam si posebno kupila ijekom godine. Ali svejedno, bio je taj neku osjećaj u zraku, mada sam osjećala kako je sve više bljedio. U 7. razredu je moja prva gitara malo popravila osjećaj i još nije potpuno izbljedio jer sam bila opijena gitarom (akustičnom) i samo sam svirala i bila sam jako sretna zato što imam odmora od svog razreda.
Onda je došao taj 8. razred i osjećaja nije bilo. Znala sam da električnu gitaru neću dobiti (i drago mi je da je nisam onda dobila), ali svejedno, nije bilo nikakvog iščekivanja, ničemu se nisam raovala i nije bilo onog pozitivnog osjeaćaja. Na badnjak sam se vratila od bake s večere, došla sam kući, otišla u sobu (koju sam onda još djelila s bratom), stavila si Nirvanu da svira, i plakala sam jedno sat vremena, da sve to izađe iz mene. Bila sam stvarno jako frustrirana zbog toga što Božića zapravo i nema i što mi je i badnjak bio dan kao i svaki drugi, a nikada prije nije bio. Prije je to bio poseban dan, sada je bio ravan i jadan. Sutradan se ništa nije promijenilo. I dalje sam se osjećala kao pokisli miš.
Onda prošla godina, isto sam se osjećala jadno i bijedno. Isto nije bilo tog osjećaja u zraku, a tako sam ga čekala i tako sam mu se radovala. Radovala sam se bezveze. I onda sam se opet na badnjak rasplakala. Ovaj put zato što je na VH1 bilo nešto Grunge Special i ja sam to htjela gledati, a stari je htio gledati utakmicu. I kako sam bila bjesna već zbog toga što nema ljepog osjećaja sada sam bila ljuta zato što on mora gledat sport. Rasplakala sam se i napala sam ga i izbila sam mu daljinski iz ruke i ipak sam gledala što sam htjela. Stvarno, bila sam užasno razdražljiva.
Onda evo nas, ova godina. Opet sam se radovala, opet sam iščekivala. Ali eto, ne hvata me blagdanska grozincia, samo groznica skidanja glazbe s Interneta. To je sve. I jučer sam se naravno isto rasplakala. Ovaj puta zato što su starci tražili da budem s njima, a ja sam htjela ležati na podu sobe i slušati Bikini Kill. Na kraju je počeo film, pa je bilo prihvatljivo biti u istoj sobi s njima i s bratom. Film im je bio dosadan pa su ošli spavati, a ja sam ostala sama i bila sam sretna.
Eto, sada razmišljam zašto je nestao osjećaj i nemam pojam zašto je tako. Možda jednostavno zato što sam ostarila ili ne znam zašto, ali jako mi je žao što tog osjećaja nema. Ja bi opet htjela biti dijete, a opet i ne bi. Ne znam, ne želim ostariti. Ne želim se okreniti i imati 40! A bojim se da će se upravo to desiti. I nadam se da će se pozitivan osjećaj vezan uz Božićno vrijeme vratiti jer to tako želim i to vrijeme tako volim, bar sam ga voljela.
Stvarno, uvijek mi je bilo čarobno, a sada se čarolija istrošila. Kao da je sve to bila neka jebena iluzija ili šta ja znam šta, uglavnom, žao mi je što je tako.
Post je objavljen 25.12.2005. u 18:00 sati.