SUCK MY SCARS

Samopuzdanje, vjera u sebe i sve te gluposti... Nikada ih nisam imala. Oduvijek sam mislila da sam u svemu najgora i da ću sve zajebati. I uvijek bi sebe okrivljavala za svakave gluposti. Nikada se nisam osjećala bajno i predivno zbog sebe. Uvijek sam bila frustrirana sama sobom, čak i kada bi nešta dobro napravila. Sve je bilo super i odlično, ali to je meni samo bio kao neki pokazattelj da je svijet lažan i da ništa ne valja. Jer jednostavno ne znam cijeniti samu sebe. I godinama imam problema sama sa sobom. Jer jednostavno mislim da sam užasna i da u ničemu nsiam dobra i da mi ništa ne ide. I možete me hvaliti, a meni će samo biti neugodno i te gluposti. I da, taj manjak samopuzdanja i vjere me je skoro natjereao da se ubijem. Jer onako mislila sam da nisam dovoljno jaka da izdržim, nisam vidjela izlaz jer mi je čaša iz dana u dan bila sve manje puna. Sramila sam se sama sebe čak nekada toliko da sam se bojala izaći iz kuće jer sam se osjećal jako tjeskobno. Kao da me zrak pritiskao jer nisam mogla podnjeti činjenicu da će me ljudi vidjeti. Jer to je bilo doba velikih promjena. Promjenila sam sredinu, školu, sve i cijeli moj nekadašnji život je otišao u nepovrat. I to je nagore razdoblje mog života.
Nikada se nisam osjećala sjajno. I bila sam jebeno depresivna, onako užasno. A onda sam došla do te točke i konačno sam našla izlaz - jednostavno mi je postalo svejedno. I to je takvo olakšanje - kada ti je svejedno. Onako, kada možeš hodati školom sa šalom na glavi i naočalama koje ti ne stoje. Onako, to mi se radi, dosadno mi je i to ću napraviti. Eto, to glupiranje mi je pomoglo, barem malo. Mada i dalje nemam samopouzdanja ili bilo čega što liči samopouzdanju. I dalje se osjećam neugodno u razredu, ali više ne toliko zbog sebe. I dalje sam iskompleksirana svojim izgledom i to sve, ali ipak mi je bolje. Jednostavno volim se glupirati i pisati po ploči Pokemon himnu i slične stari i više mi nije bitno što me svi gledaju kao da sam prolupala. Ali, OK neču pisati o sadašnjosti, nemam inspriacije. Zapravo na jednom blogu sam čitala o samoubojstvu i malo razmišljam o tome. Mislim ne razmišljam o tom da se ubijem nego samo o tom činu i o smrti. Eto, kada imate kroničan manjak samopouzdanja samoubojstvo vam se čini kao jedini spas. I to je svjetla točak života - smrt. I godinama sam mislila da je to previše za mene, da nisam dovoljno hrabra da to napravim i da sam jebena kukavica. Nisam se mogla nostiti sa životom jer sam bila prevelika kukavica, ali opet bila sam i prevelika kukavica da se ubijem. Znam šta se mota po glavam ljudi koji se ubiju, mada ne znam kako je ubiti se. Možda čak znam i kako je prije nego što to naprave. Ali jeli njemu bilo žađ kada je povukao taj jebeni okidač? Je li i u jednom trenutku mislio da radi nešto pogrešno? Je li se pokajao? I gdje je sada?!?!?!?! Ne znam, eto, Kurt mi je ušo u glavu. Idem sad svirat i ispucat se.

Ma, jebeni blog je ipak proradio, a mislila sam da neće :) I eto, nije htio, nije htio i sada ipak radi. Tako sam sretna. Onako, baš istinski sretna. Dugo nisam bila tako sretna. Nije se puno toga promijenilo otkad sam zadnji put pisala ovdje. Samo mi je žap što Diani postom nisam mogla odgovrotiti na ono šta me napadala. Ali evo joj odgovor još jednom plus ono što sam joj odgovrila u komentarima. Mislim da se ništa ne mora dodavati na ovo. Jer u ovo vrijeme sam se još uvijek "družila" s njom. Pa eto, nek vidi kako sam bila "prizemljena i kako nisam živjela u oblacima" i eto, ako je to bilo tebi tako dobro vrijeme, eto šta se zapravo krilo u meni. I nemoj onda govoriti da me poznaješ jer nikada nisi znala da se ovako zapravo osjećam. Ovo je stari post, neradi arhiva na blogau, ali sam ipak uspjela doć do njega. A poslje tog posta sam ojavila slike od jučer. bilo je super. Samo sam si sjebala ruku.

POST OD 9.6.2005.
Prijatelje s kojima mogu razgovarati, družiti se i zabavljati, baš kako sam oduvijek zamišljala, pirčati o knjigama i o glazbi, razbijati noću, želim li to? Ha? Hej, ne mogu prestati vući svoju kosu! Molim te! Prokletstvo, Isuse, Jebeni Kriste Svemogući, voli me, mene, mene, mogli bismo pokušati, molim te, nije mi važno ni ako je pred očima svijeta, samo mi treba gomila, ekipa, razlog za osmijeh. Neću te gnjaviti, ah, sranje, sranje, molim te, zar nema nikoga? Netko, bilo tko, Bože pomozi, pomozi mi, molim te. Želim da me prihvate. Moram biti prihvaćena. Nosit ću odjeću koju ti želiš da nosim. Tako sam umorna od plača i sna. Tako sam, tako sam usamljena. Zar tu nema nikoga? Molim te, pomozi mi. POMOZI MI!

Ne, ovo nisu moje riječi. To je Kurt napiso još prije, negdje tamo 1993. Ali upravo se tako ja trenutno osjećam. Prazno, jadno i usamljeno. Treba mi gomila, razlog za osmijeh. Ali tu gomilu nikada neću naći jer mrzim biti okružena gomilom ljudi jer se osjećam nelagodno. A prave prijetelje nikada neću naći jer jednostavno nikada ne skupim dovoljno hrabrosti da s nekim počenem pričati. Oh Bože, zašto sam takva?! Toliko nedruštvena i toliko, toliko usamljena i sama na ovom svijetu?! Ta samoće več i meni, a imam potrebu za tim da puno budem sama) ide na živce. Tako sam izgubljena.
Savaka riječ koju je napisao trenutno opisuje moje razmišljanje i raspoloženje. Čemu je to uzrokovano? Nemam pojma. Najednom, glupost, jebena, znam. Ali svejedno. Do prije par minuta sve je bilo super, sve je bilo ok. Bila sam psihički relativno dobro, dobro istina je da nisam baš pričala i da sam zujala u zid kao i obično i bila u svom svijetu jer ne volim ići u kafiće, na kavi s ovima iz razreda (s njima i nemam baš tema za razgovor). Ali sad se osjećam tako usamljeno. više nego ikada, a cijeli život sam sama i nikada nisam baš imala prijetelja, a još manje onima s kojima ću moći razgovarati. Jer uvijek sam ja bila ona koju su mrzili, čudaknja, osoba koju su gađali kamenjem i zlostavljali psihički, a ponekad i fizički. A sad opet - kao da sam sama na svijetu i nema nikoga da mi pomogne da se osjećam bolje. Kako je to jebeno jadno. Ne znam šta da radim sa sobom. Gdje da odem da mi se stanje popravi. Umirem polako, ali sigurno. Izvana je sve normalno, ali unutra gorim. I niko, baš niko ne zna kako se osjećam jer niko se ne osjeća isto kao ja. I niko se ne može osjećati tako jer su svi bolji od mene, društveniji i ne znam osobu koja je u istoj društvenoj situaciji kao i ja. Sve oko mene su ta nasmješena lica koja jednostavno cijeli svoj život uživaju u životu... Ja jednostavno e mogu i nikada nisam i ne vjerujem da hoći. Ima li tu iko ko se osjeća kao ja, a da to nije Kurt?! Postoji li osoba koje mrzi sebe i svoj život iz dna duše?! Ne, vipe ne postoji, Kurt je umro. Kurt se osjećao koa i ja. I to je valjda razlog zbog kojeg ga ja toliko volim. Zato što njegove pjesme i dnevniček zapise mogu upotrijebiti na sebi. Ne znam šta da još napišem. Opet sam bez inspiracije. Da mi se da pisala bi o Kurtu, ali šta da napišem?! Ne da mi se pisati one gluposti koje se nalaze kod svakoga i koje već svatko zna. Ne znam šta da napravim, izgubljena sam. Jedina dobra stvar danas je štrajk. to znači da nisam odgovarala Latinski. London je uplaćen pa će ići jer bi starcima bio žao da lova propadne. Idem sada, spavati, sanjati, sanjariti o tome da me neko voli i da sam neko drugi. I biti u svom svijetu. Pstoji li u stvrnom svjetu itko?! NE; NE; NE; NE!!!!!!!!! Jedina sjebana, sama, usamljena, nesretna i ostavljena, neprihvaćena, buduća samoubojica. Jedva čekam da si prosviram mozak...

SLIKE
Yey!!! Ja sam prava rock-zvijezda

Ko još zna ovako svirati?!

Dora pokušava obući majicu

Ali joj baš i nejde

Ipak je uspjela

Stjepan ipak ima najbolji kaput!

Čak i zna svirati gitaru

Dorina super kombinacija

Dora i ja sviramo i pjevamo My Heart Will Go On

Znači da smo se totalno uživile

Prave smo rock zvijezde

A ja sam totalno uživljena u svoj posao

Ova slika bi i mogla proći kao da je s nekog koncerta

A i ova

Bez brige, njeno srce se neće slomiti

A ni moje, izdržat ču

Dora izbliza

Još jedna prava rockerska poza

A ni ova nije nimalo lošija

Pogled na moju sobu i Doru koja pjeva svojim posljednjim udisajima zraka

Mia je došla malo poslje i propusila je show

A ovo su zvijezde večeri

Još jedna zajednička slika

Napravila sam tople sendviče u rerni i uspjeli su!!!!! Drugi put u životu da mi je nešta uspjelo

A sad serija jezivih fotografija (svačijih)




Mia s turbanom

Mia i Dora se tuku


I evo nakraju, slika jedna ogavne osobe. Ljigavca, baš mi se gadi. Mia ima pravo kada kaže da izgleda kao srna kada sere

Srna kad sere
[IMG]http://img383.imageshack.us/img383/842/ym04jun25ch.th.jpg[/IMG]

Da, ne pišem ovdje često postove budući da sam u školi. A u školi nemam želje, volje ni inspiracije da pišem budući da mogu pisati samo ako sam depresivna i te fore. Mislim u školi jesam depresivna i te fore, ali ne tako da bi mogla pisati buduići da mi svi ti ljudi oko mene smetaju mada ništa ne rade. Ma, čudna sam ja biljka, šta se može. Novi blog ide dobro, ali ovaj ipak više volim i nekak mi je prirastao srcu. Ali šta se može. Jedino je jadno to što mi onaj blog ne može normalno čitat html kod quizova koje rješavam. Uglavnom ,anravno nemam inspiracije. Ne znam da pobjegnem s zadnja 3 sata uili ne. Cjeli tjedan nisam bila u školi i bilo mi je super. Svirala sam, spavala, čitala i tak to.,.. Nabavila desetak novih CD-ova tak da sam imala šta slušati. Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme jako volim pjesmu I'm Only Happy When It Rains od Garbagea. riječi su8 super. Ali za divno čudo u zadnje vrijeme sam uglavnom sretna. Naravno, u školi nisam jer umirem od dosade i tak to šta sve ide uz to. A uši me bole od slušalica. Ma, izdržat ću još 5 sati, valjda. Mada mi vrijeme sporo prolazi. Jedva čekam da zvoni. Nadam, se da su doblili čokoladu koju ja jedem u trgovini. Nemaju je već mjesec dana :(, a ta čokolada je najfinija. Jebi ga. Stvarno ne znam

Da, samo mi ovaj put mozak nije zatvoren. I ubrzo će zvoniti. I borim se sa svojim mislima. I samo malo razmišljam o nekim stvarima. I skužila sam da je Cobain jednostavno bio prekarakterna ličnost da bi ljudi sada voljeli njega i da bi ga podržavali. Danas su skoro svi isti - jadni i isprazni. A malo je onih ljudi koji imaju svoju osobnost i koji ne razmišljaju na običan način i koji se ističu po nečemu. Danas smo okruženi kretenima i sve je tako plastično. I junaci današnjice su krivi i ideali su totalno lažni. Ništa više nije kako bi trebalo biti, sve je tako čudno. Seljaci su face i super, njima se kao trebaju dizati spomenici. A osobe koje su super, koje imaju neku svoju osobnost, koje su sposobne osjećati, e one ne valjaju. One su jane i glupe i njih se treba kamenovati i objesiti i silovati i onda ubiti i baciti u neku rupu. E pa to nije u redu!!! I mrzim ljude i mrzim ovaj svijet. Mislim ne mrzim sve. Ne mrzim ljude koji su drugačiji i koji su posebni i koji se ne boje biti ono što zapravu jesu. Ja sam se bojala biti ja. Jedno 2,3 mjeseca i požalila sam. Kada sam počela pisati blog to razdoblje je prestalo. Na sreću...

Eto, došlo je vrijeme da i ovdje nešta napišem. Imam novi blog, ah da... Ovaj još mogu pisati samo ovdje u školi - a u školi nikada nemam inspiracije. Novi blog je againutero.blogger.ba I to je to, mislim da ovdje neću pisat.