Eto, za par minuta mora krenuti u školu. Tako mrzim taj svoj razred, tako mi idu na živce. To su takve seljačine, mrzim mušku populaciju mog razreda. Mrzim provoditi vrijeme s njima. Govore neke gluposti koje bi kao trebale biti perverzne, a zapravo su totalno glupe i nisu smješne. A onda se cijeli razred smije ko blesav i ja sam valjda jedina koja se u toj situaciji osjeća glupo. I onda se okrenem i pitam Matiju kako mu ta budala može biti smješna i on kaže da to je smješno i da je taj tip "prava legenda" ili "totalno lik" ili "prava faca". Matija, onaj isti Matija s kojim sam u 1. razredu provela sate i sate pričajući, s kojim sam uvijek imala neiscrpne teme za razgovor i s kojim sam se uvijek mogla zajebavati. I on je postao kao većina ljudi u razredu - običan, na neki način čak i jadan, i definitivno se s njim više ne može pričati normalno. Sada samo priča o tome kako će se napiti ili kako je plakao dok je gledao tenis zato što je neki tip za kojeg je on navijao izgubio. Pretvara se u kretena, a da tog vjerojatno i nije svjestan. Mogu čak i reći da sam sretna zato što sam svaki odmor na WC-u pa odmore ne moram provoditi sa svojim "divnim" razredom.
Prošle godine sam to sve bolje podnosila - samo sam bila deprimirana. Sada više nisam deprimirana - sada sam bijesna zbog te cijele situacije i nesretna, ali ne toliko da se želim ubiti. Samo bi htjela to promijeniti. I htjela bi da ljudi za koje sam mislila da su OK budu OK. Htjela bi ne ići u svoju smjenu. Htjela bi da su sati kraći. Htjela bi da su školski WC-i bolji. Ne z nam, htjela bi da se sve u vezi mog života u šugavoj školi jednostavno promijeni. Zapravo, htjela bi spaliti cijelu mušku populaciju mog razreda.
Post je objavljen 06.12.2005. u 11:46 sati.