ponedjeljak, 05.05.2014.

Stupaš ko paradni konj.

Hodam najbolje što mogu, budući da mi nije jasno tko mi glavu nosi. Opet sam se oblačila napamet, samo što je ovaj put bila ponoć, nije bilo gužvanja mojih plahti.
Trebalo bi zakonom zabraniti izlizane stare kamene ploče po gradovima. Stvorene su samo da bi ljudi poput mene proklizavali na njima. Svaki korak mi je krajnje nesiguran, a čizme na nogama još nisu prilagođene po stopalima. Ni sama se ne vidim kako graciozno šetam u njima, preteške su, presklisko je.

Maše mi iz mraka, od glave do pete obučen u crno, smije mi se, a ne vidim ga.
Stupaš ko paradni konj! Nitko ne hoda tako čudno ko ti.
- Ti si konj, konju.

Ah, sve te nježne riječi ljubavi.

- Kako se zove onaj visoki mršavi dečko s četničkom muf bradom što radi u onom bircu?
(Ovaj opis je zapravo još više nesuvisao pogotovo ako uzmeš u obzir da se krećemo u krugovima u kojima većina muškaraca nosi četničke muf brade. Na žalost, nije svaki muškarac stvoren da pušta bradu.)
- Ivan?
- Prolazim onuda šest puta dnevno. Pozdravlja me samo kad dignem kosu. Kad je puštena, onda se pravi da me ne vidi.
- Čuo sam da nije pretjerano bistar.
- Pa da, lijep je, ne moš imat sve.

subota, 03.05.2014.

Mamurno sjećanje.

Ležim na trbuhu u potkošulji i gaćicama, prevruće mi je.
Sjećam se koječega. Kojekakvih zvukova. A zatim uzdaha, osjećaja koji njegova koža ima kad se priljubi uz moju. Gnječenja. Ugriza. Šapće mi prostote, grizem ga za vrat. Želim sve njegovo. Do jutra, sve sam njegovo.

Otvaram jedno oko, drugo je ionako progutao jastuk. Prehladno mi je. Čujem ga kako se muva po mom hodniku, ulazi u sobu, oblači se u tišini.

U sljedećem trenutku, više nisam sigurna jesu li to moja sjećanja, ili sam ih iskreirala od palete usranih holivudskih filmova. Walk of shame. Pokupit će se majmun, bez da me probudio, pokupit će se kao da je sve bila pijana greška.

Umjesto da odlučim da mi nije stalo, podižem se na jednu ruku i gledam ga u tišini, dok ne obrati pažnju na mene. Ideš doma? Da.

Glava mi eksplodira od pritiska što ću učiniti sljedeće, smješim se, širim ruke i govorim ne može.

U trenutku koji je mogao biti potpuno užasan za mene, on ga balansira i okreće se prema meni nasmješen i uskoči mi u zagrljaj i gnječi me i tješi da me namjeravao probuditi prije nego ode, i još mirisati moj sneni vrat i ljubiti me dok ga ne pošaljem u pizdu materinu.

Nemoj još doma, osam u jutro je, nedjelja je. Ajmo popiti kavu. (Gdje mi je bila pamet, pa ja ne pijem kavu. Ali toplina je toplina, jednokratne ljubavi su jednokratne ljubavi. Mogao je odbiti. Mogla sam nastaviti spavati. Ma nisam.)

Ustajem i napamet se oblačim. Hodamo po gradu, kao dobri prijatelji koji ne zavaravaju apsolutno nikog osim sami sebe, ulazimo u prvu otvorenu birtiju, oboje kvocajući o ovome i onome i prohladnom jutru.

Čelo sam naslonila na stol, prstima ponavljam šare na tenisicama, slušam kako plače da ga bole ranjave ruke. Podižem glavu sa stola uzimam ga za ruku o kojoj cendra i ljubim ju, na njegov apsolutan šok i zbunjenost. Uživam u njegovom izrazu lica. Da nisam toliko konfuzna, vjerojatno bih umrla od smijeha.

...

Danas mi priča da se jučer opizdio macom po šaki. Nikom nije jasno kako ništa nije polomio, ali danas ga boli. Iskrsne mi sjećanje na tu nasumičnu nedjelju u praskozorje nakon izlaska i gužvanja mojih plahti. Pričam mu, a on ne razumije, a onda se smije.

...

Ljubim ti ranjavu ruku da prođe bol, kao da si princeza u nevolji, a ja princ na bijelom konju. Uvijek se upletem u odnose u kojima ja nosim hlače u kući. Mislila sam da je drukčije, ali obrazac se ponavlja i ovaj put.