srijeda, 07.01.2015.

060115

Sanjam. Sanjam ga.

Ćelavog dečaka. Drži me za ruku dok šetamo i grli me čvrsto kad cmizdrim da se smrzavam.

Sanjam.
Okrutan je i težak. A onda se opusti i popusti gard i uvuče mi se pod vrat. Miluje me. Uvjerava me da sam lijepa.

Sanjam.
240 ukradenih sati. Ništa da me sputava (osim snijega). On kraj mene da me podržava.

Sanjam.
Ne. Budna sam.
Odlazim. Lišena izbora i snage da sanjam. Uvijek je tako kad napuštam toplinu zagrljaja. Prebacim se na autopilot i tješim se snovima o sanjanju.

Sanjala sam ga.
Legla sam potpuno obučena u svoj krevet da prebolim temperaturu, jer sutra idem otkriti kako mu miriše koža. Da otkrijem kako je to kad me grli netko viši od mene. Morala sam saznati kakav osjećaj ima njegovo lice pod mojim prstima i kakvog su oblika njegove oči dok se dodirujemo nosevima.

240 sati sam zaboravila udahnuti. Zanemarila sam miris njegove sobe. Miris njegova tijela. Zaboravila sam da moram udahnuti.

Sada sjedim potpuno obučena i budna u svom krevetu. Tamo gdje sam se zadnje usudila zaspati prije 240 sati. Budna sam i umorna.

Najbolje bi mi bilo da se sklupčam u fetus položaj i da sanjam.

Da sanjam njega.