utorak, 29.07.2014.

Tri kutije.

Trebaju li mi ljudi da se smijem?
Ne bih li mogla *nekako* ostati sama i smijati se sama?
Ne bi mi trebalo biti stalo "što će reći ljudi".

subota, 12.07.2014.

Ne moli za mene.

U proteklih sam par tjedana zabilježila par natuknica u mobitel:

It change the way you kiss me
Lik ima gitaru kao da je ispao iz minecrafta.
Ulijećem turistima u kadar.
I don't care that you're rude, I'm gonna marry you anyway.

Ove na "englenskom" su dijelovi pjesama. Koje sam trebala guglati, a nisam nikad.
Ove na hrvatskom su obzervacije. Koje sam htjela zapamtiti da napišem koju priču, ali nisam se proslavila.

Ovaj dan koji nikako da prestane, a gradi se od prošlog tjedna promašaj nakon promašaja nakon promašaja nakon promašaja...

Napala me kržljava sadnica ruže. Dok sam silazila sa zida. U lovu da pošemerenog kosa.
Imala je golemo trnje, i par listova.

Napala me jebena kržljava ruža, i dok sam gubila oslonac i držala se lijevom (ne dominantnom) rukom za ogradu i razmišljala da ću poginuti ako udarim glavom s te visine, a sve i da preživim, rođak će počiniti umorstvo i suicid ako mu razjebem fotoaparat od kojeg je otplatio samo dvije rate, i ta jebena glupa kržljava sadnica ruže se cijela nakačena na mene, i pitar joj je ogroman, totalno ima dovoljno mjesta da se razvije, ali i dalje je kržljava i drži me, i moj prezaposlen mozak kakav je daje mi mali milijun alegorija na taj trenutak

U sljedećem se ljuljam i slušam neku muziku, pretjerujem sa zamasima i na vrhuncu prema naprijed doživljavam potrese jer ne slažem poteze tijela sa hm kakva je to sila? centripetalna? :D Ne bih se htjela praviti pametna i reć neku totalnu glupost

I opet mali milijun alegorija, ona se više ne ljulja kraj mene, ne želim da mi radi usluge ne želim da se radi mene izlaže, zaboga ne mogu sama postići ništa bez sveg truda za koji sam sposobna, zaboga, prošla sam "najteži ispit na faksu" jer je 20 ljudi u švicarskoj molilo da prođem ispit, kako kako kako kako kako kako kako da postanem sposobna ili dovoljan "srećković" da imam sreće (as in luck) da prođem nešto što bi mi donjelo nešto dobra u životu?


Ne ulaži u mene, za moju "sretnost" mole tvoji prijatelji, i još ništa nisam učinila da ti vratim to.

... nakon promašaja nakon promašaja nakon promašaja...

utorak, 08.07.2014.

Udah. Izdah.

Dosad je bilo jedan u najmanje godinu dana.
Sada je četiri komada od desetog mjeseca lani.
S tim da mi do ovog posljednjeg nije bilo stalo ni malo, a svejedno me uspio oštetiti.
Gotovo bih poželjela da postanem robot. I ne osjećam.
Ali nedostajale bi mi sve one male stvari koje me beskompromisno uveseljavaju.
Ne bi vrijedilo takve žrtve, zar ne?

petak, 04.07.2014.

Druga kutija danas.

Izašla sam na kavu, a završila pijana na krovu bivšeg kazališta lutaka.
Neki pank bend je u mrklom mraku svirao neku obradu nečeg, bilo je užasno.
Gitarist je imao crvenu četvrtastu gitaru, kao da je ispao iz minecrafta.
U zraku je mirisao joint, palo mi je na pamet kako odavno ništa nisam pripalila.
Poslala sam poruku s misli koja nikad nije trebala biti izgovorena.

"Divno je izaći iz kuće, i jednom za promjenu, ne sresti te."

I požalila.