utorak, 26.08.2014.

Poljubio me a meni je poskočilo srce kao da je taj poljubac bio sve što sam čekala svih ovih godina.

Tišina je i nedostaju mi cvrčci. Pod prozorom nema borova, samo jedan golemi lovor.
U glavi mi opet sviraju pjesme, sve iz 2007. zaboravljene i prežaljene i zatrpane i zagušene nekim potisnutim osjećajima i nepotpunim sjećanjima i otkud mi uopće dvije i sedma?


Bilo je četiri u jutro i cvrčali su cvrčci. Kao ono kad večeraš večeru. Cvrčali su cvrčci. Možda na borovima okolo, a možda u mojoj glavi, ispremještani sa pjesmama iz dvije i sedme. Ali nije dvije i sedma, dvije i četrnaesta je. Nemam više dvadeset. Nije puno prošlo, ali kao da su stoljeća.

četvrtak, 07.08.2014.

Pola litre previše iz čiste dosade.

Šutim, jer ne razmišljam dovoljno brzo, jednostavno sam sve manje sposobna da govorim.
Budući da šutim jer ne mogu razmišljati i gledati kako je netko lijep, na svoja pitanja odgovara umjesto mene, i onda ga nerviraju "moji" odgovori kroz njegove pretpostavke, a kako bi tek bilo da sam nešto rekla?
Pokazao je afinitet prema luđakinjama, a onda izrekao najveću istinu u mom životu.
"Ti se pališ na debile kao što sam ja."

Da. Jebi se, ljetna avanturo, optužiš me da neću odgovoriti na poruku, a onda dođe jutro, u kojem ideja o meni ispari, i nisam više zadovoljna sobom.
Celibat mode on.