utorak, 26.08.2014.

Poljubio me a meni je poskočilo srce kao da je taj poljubac bio sve što sam čekala svih ovih godina.

Tišina je i nedostaju mi cvrčci. Pod prozorom nema borova, samo jedan golemi lovor.
U glavi mi opet sviraju pjesme, sve iz 2007. zaboravljene i prežaljene i zatrpane i zagušene nekim potisnutim osjećajima i nepotpunim sjećanjima i otkud mi uopće dvije i sedma?


Bilo je četiri u jutro i cvrčali su cvrčci. Kao ono kad večeraš večeru. Cvrčali su cvrčci. Možda na borovima okolo, a možda u mojoj glavi, ispremještani sa pjesmama iz dvije i sedme. Ali nije dvije i sedma, dvije i četrnaesta je. Nemam više dvadeset. Nije puno prošlo, ali kao da su stoljeća.