četvrtak, 31.10.2013.

159.

Psihički se pripremam za povratak doma, nemam dojam da idem doma nego ne znam ni sama, budi mi se pun kurac otpora. Onda velim, bit će sve okej, pa sjedim i svjesno zaboravim što me dovelo do ovog gdje sam sad.
Izbori donešeni u lijenosti i popuštanju linije manjeg otpora. Bljak.

utorak, 29.10.2013.

160.

Kako bolje ubiti cijeli budni i pola spavaćeg života nego maratonizirati gospodare prstenova?
Ionako o previše stvari razmišljam da mi se srce smiri dovoljno da zaspem.
A o nekim drugim stvarima uopće ne želim razmišljati.

ponedjeljak, 28.10.2013.

161.

Sjećam se jednog dječaka.
Bio je visok, žgoljav, jako kratke svijetle kose, volio je životinje i ljude i svirao je gitaru.
Imali smo možda tri ili četiri godine, i bio mi je prvi prijatelj kojeg se sjećam.
Malo ljudi je sposobno sprijateljiti se s krajnje namrgođenim djetetom.
Penjali smo se na stabla, lovili i označavali guštere, zajedno otkrili dar za muziku.
Htio je postati veterinar kad odraste.

Kad smo krenuli u školu, vidjeli smo da su nas smjestili u isti razred.
I što je nabrajao godine, to je bio viši, krakatiji, al osmjeh i gitara na leđima su ostali isti.
Počeo je slušati Freedie Mercuryja i fanatično pjevati Queens svaki put kad bi nam ponestalo tema.
Jednom je uglazbio neku moju emo pjesmu. Neću zaboraviti miris njegovog stana i njegove nasmijane mame i njegove gitare i neugode što ću upravo na njegovu melodiju otpjevati svoju pjesmu.
Onda sam odselila i više nisam bila tamo da igram bejzbol, više nije bilo drveća po kojem se zgodno penjati, i iskreno, odabirala sam neke druge stvari kao svoje prioritete.

Sljedeći put kad smo se sreli već smo bili odrasli ljudi, u Rijeci, oboje na faksu.
Taj krakati odrasli dječak pričao mi je kako je zaljubljen i kako će oženiti svoju djevojku.
Obećali smo si na kavu kad budemo našli vremena. Na kavu, da se sjetimo starih vremena.
Ali sve moje djetinje izlike koje ionako rijetko napuštaju moju glavu nikad to nisu dopuštale.
Kad je odrastao, nije postao veterinar, već brodograditelj. Možda je volio i brodove, ne samo životinje?
Možda ga je nešto promjenilo, pa je htio zaraditi? Možda mu je bilo svejedno, jer je na koncu, bio sretno zaljubljen?

Posljednji put kad sam ga vidila, upoznala sam njegovu suprugu. Ona je jako lijepa. I društvena i nasmijana, baš kao i on.
Pričali smo i pili i pričali i pili, a onda se dogovorili za još jednu kavu koja se nikad nije dogodila.

I onda mi je palo na pamet, da ga nikad nisam vidjela ozbiljnog. Da je uvijek bio tako sretan što me vidi, i da bi svaki put kad bi sreo nekog člana moje obitelji posebno puno pozdravio mene. I onda bih se ugrizla za jezik i samoj sebi rekla da ću mu poslati poruku za tu kavu čim budem malo duže na istom mjestu na kojem je on. Da pričamo kako smo nekad i da se smijemo kako smo nekad i da šutimo kako smo nekad, kao djeca.

Zagrlit ću jednu fafarikulu, jer se već odavno ne mogu popeti ni na jednu. Potražiti kojeg guštera i pustiti ga da mi pobjegne, jer odavno sam preusporena da bih ga uhvatila. Poslušat ću koju pjesmu od Queena. Posjetit ću mjesto na kojem su pokopali moj krakatog i nasmijanog prvog prijatelja iz djetinjstva. I tek na samom kraju popiti tu kavu s njim, samo bez njega. I šutiti o cijelom tom životu o kojem smo htjeli pričati.

nedjelja, 27.10.2013.

162.

Čula sam neku dobru rečenicu danas. Ili sam ju negdje pročitala.

Zrelost se postigne kad prestaneš izmišljati izlike i počneš primjenjivati promjene.

Stoga idem da se mijenjam. Pa kud puklo.

163.

Just a simple fun fact:

Popularnost mog bloga tjedno opada uvijek vikendom.

subota, 26.10.2013.

164.

Gledam film. Objašnjavam.

Kužiš, ide kočija i sunce je, vidi se da je dan, i onda kratka scena mjeseca kojeg zastire oblak, i onda se vraćamo na kočiju i pada kiša i još uvijek je dan. Zar su mislili da nitko neće skužiti da je to mjesec?

- Možda je to bila pomrčina.... ermn... pomrčina...

Dana?

- Kako se, molim te, dogodi pomrčina dana?

Padne noć.

petak, 25.10.2013.

165.

Vrlo je lako probudit se u normalno doba i onda provesti 12 sati igrajući igrice na fejsu.
Sramota me tolikog nerada dok novci rastu na stablu. A spremačica mijenja role toalet papira na onom stalku, i po potrebi opere magično samo lonce koji su potrebni da se ručak skuha. Onda nastavi drkati po igricama.

Imam glupi osjećaj da sam nešto zaboravila.

četvrtak, 24.10.2013.

166.

Umjesto slatke paprike, stavio je pun kurac ljute dok nisam gledala, tobože da popravi.
Iako nisam sigurna što je točno trebalo popraviti, budući da je bilo savršeno onakvo kakvo je.
Provela sam pet minuta isplaženog jezika pod hladnom vodom, i nije pomoglo.
Također bi pomoglo da mi je rekao da je stavio ikakve paprike unutra.
Prvo sam se trebala naljutiti. Jebiga, greška u koracima.

srijeda, 23.10.2013.

167.

Ma tko mi je rekao da pogledam the pursuit of happyness? :D
Čak zapravo mislim da mi je mnogo ljudi reklo da to pogledam.
Mislim, pogledala sam. Al mislim da ću ga sada izbrisati skupa s napasti da ga više ikad pogledam.
Nije mi došlo da plačem, samo sam pala u najcrnju depresiju.
S tim filmom zaključujem maniju gledanja will smithovih filmova. :D

ponedjeljak, 21.10.2013.

168

Ugasi svjetlo, hladno mi je.

nedjelja, 20.10.2013.

169.

wauwau vapapapapapapapap!

Zapravo ju ne preporučam nikom.
Znam da me čitaju samo nježne dušice.

:*

subota, 19.10.2013.

170.

Na ubilačkom pohodu bacila po kući, otkrila sam da su vrata u kupaonici totalno drugačije boje kad se operu. :D
Jednom sam tako otkrila da je jedan sivi stol crn. Čuj. Pokućstvo me uvijek najviše iznenadi.
Također, vešmašina i mikrovalna su također bile skroz zapuštene. Sreće moje, moja "bolja" polovica sjedi na fotelji i drka kurac. Ako ništa, mogla sam se zatvorit u kupaonicu, ribati i pjevati na sav glas. Baš je bilo lijepo. Osim što mi se vrti u glavi od jebenih otrovnih para. :D

171.

Mrzim petarde.
I kad gruvaju baloni oko mene.
Zašto sreća mora biti tako bučna da gruva na sve strane, ili meni pod prozorom?
Što nije sretnija sreća smijati se na sav glas kad si sretan?
Baš sam stara baba.
Svaki put kad grune ispod prozora, dođe mi da ih zalijem vrućim uljem.
Al nisu djeca, stanogazde su. -.-

petak, 18.10.2013.

172.

Negdje popodne, nestalo je struje.
Plesala sam kad sam bila sama doma.
Popodne nije radio internet.
Pašteta.

četvrtak, 17.10.2013.

173.

Nego, reci ti meni, ima li ova manga ikakve romantike?
- Pa ima... al one traktorske.

srijeda, 16.10.2013.

174.

Opet mi je prošla ponoć. Nevjerojatno je kako uspijem potisnuti da neke stvari ne bih smjela jesti. :D
Ili svjesno odbacim ideju o nesmijenju. :D Tako sam večerala senf. Jebiga, prazan frižider. Težak je ovaj studentski život. Al nije to ništa što malo sode bikarbone neće riješiti. Svejedno, moglo se i bez tog.
Ručak je trebao biti fin, osim što povrće uopće nije bilo kuhano (ovaj put nisam ja ništa sjebala), i imalo je okus na more papra.
Da je more papreno, bil imalo drugačiju boju?

ponedjeljak, 14.10.2013.

175.

Nemam šta danas, sporo sve. Većinu dana šutim, a svejedno me grlo boli.
O'te gle'at nisine slike, najbolje. Ona se puno bolje nosi.

nedjelja, 13.10.2013.

176.

Bus je trebao doći u deset.
Došao je u devet.
citiram
"ti si popušila dvajst kuna, a ja zvučnike".
Nevjerojatno, al to je hajlajt dana.
Nadrkana sam ko kurac oko svega toga.
Glupi šofer, kako ne zna kad je na odredištu?!

177.

Najradije bih pričekala jocu da me našamara radi 178. posta. :D
Ili kaže nešto vezano za seks. :D

petak, 11.10.2013.

178.

Prozor je otvoren. Rascijepilo se nebo. Ovo je najmanje treći put danas. Tuča pada veličine oraha. Hvala Bogu, ne moram van.

Ne znam kad sam počela mrziti kišu? S prvom upalom pluća? Kad sam prestala biti dijete?

Ima par scena koje nikad neću zaboraviti. Ne postoje takve u sadašnjoj vezi. Možda dok smo bili prijatelji. Ništa novije. Toliko intenzivno.

Mislim da je bio deseti mjesec, nisam baš dobra s pamćenjem kronologije. Isto se ovako lomilo nebo. Neobično je primjetiti kako sam već treći deseti mjesec za redom nekako sjetna.

Lomilo se nebo.
Bili smo tako zaljubljeni jedno u drugo.

Prvo kišica, a nas dvoje, ruka u ruci, šetamo po oblacima.
Život u loncu nauči te da kišica ne mora uvijek biti samo to.

Ne sjećam se više detalja, više je na preskoke, kao zbilja kompleksan san. U nečijem ulazu, pokisli kao miševi, umiremo od smijeha, sklanja mi mokru kosu s lica, govori mi jebote, kako si ti lijepa. U dugim mu je trepavicama zapletena kiša, oči su mu nekako posebno smeđe, i ljubi me tako nježno, da bih najradije ostatak svog života provela samo u tom trenutku.

Onda trepnem. I zatvorim prozore.

"Veni pada tuča veličine oraha.
- Da."

179.

Dani mi se prazne. Ko ono kad čekićem tučeš orahe koje ne voliš.
Ili ono kad ti nije svejedno, a otvoriš prozor da ti cvokoću zubi, samo da ne razmišljaš.
Ili ono kad misliš da imaš vremena, a budiš se misleći da imaš više posla nego zapravo. A svejedno ne radiš ništa.

srijeda, 09.10.2013.

180.

Gledam romantične anime. Do tog je došlo.
Neke od njih gledam po drugi put, i nije mi jasno di sam bila s čistom pameti kad sam zaključivala da su to zapravo dobre stvari. Možda sam jednostavno žena lošeg ukusa.

181.

Kasnim s postovima, fali mi jedan.
za 5. 10. Sigurna sam da je nekom i tad bio rođendan. :D
Al to sad nije važno. Pustit ću sad ovo tu, pa na večer, prije ponoći, ja se nadam, pustit još jedan post.
Bože da mi je inspiracije. Već neko vrijeme mi se suše ručnici.
Mrzim kad im treba tjedan dana. Puno vas pozdravlja trula kupina.

utorak, 08.10.2013.

182.

Bio je Bubi rođendan.
Nisam joj čestitala.

Sretan rođendan, Buba.

ponedjeljak, 07.10.2013.

Sto osamdeset i tri.

will you communicate with mo-o-o-o-orse

nedjelja, 06.10.2013.

Sto osamdeset i četiri.

U espres loncu je otprilike 10 l čaja.
A u mojoj glavi taj lonac izgleda dužim nego što je.
Malo sam prećerala sa šipkom, pa je kiseliji nego što sam zamislila.
A ni četiri špatule meda nisu pomogle. Totalno večeroubitačan čaj.
Dragi je velikih očiju i praznog želuca kuhao karbonaru, ostalo je hrane za troje ljudi.
Nešto smo megalomanski nastrojeni danas.

petak, 04.10.2013.

Sto osamdeset i pet.

Pun kurac djevica je imalo rođendane sada.
Nekako mi se čini da mi je život pun lavova i djevica i bikova.
Možda bih mogla napravit nekakav petting zoo.
Ili okupit sve jarčeve koje znam i organizirati svađe bez imalo argumenata - što apsurdnije, to bolje.
Ili male kreativne radionice za bikove. Pod uvjetom da se ne prežderu i ne zaspu.
Ili najbolje ništa. Najist se i zakrmit.

četvrtak, 03.10.2013.

Sto osamdeset i šest.

Maloprije sam bila u kupaonici, digla pogled, vidila se u ogledalu i prepala se same sebe.
Oči su mi totalno u kurcu. Cijeli dan me boli lijevo kao da imam iglice, međutim ovoliko govno nisam očekivala. :D
Ovaj unutarnji dio (od šarenice prema nosu) je kao da sam pol nevidljivi čovjek.
Možda bih trebala odspavati malo, ali generalno ne volim ići spavati kad osjećam da bih trebala imati nekakve životne energije, ali nemam je. I popucale kapilare u očima. Pogledala sam treću sezonu Raising Hope.
Mislim da bi bilo pametno da stane sad. Al tip je u jednoj epizodi spičio nekog drugog lika u muda jer su otkazali My Name is Earl. Mogla bih to pogledat opet.
Nije da moram učiti. I to.

srijeda, 02.10.2013.

Sto osamdeset i sedam.

Cimeri odselili. Nema novih na vidiku. Tipu je daleko hodati 20 minuta do faksa.
"toliko se mogu i voziti autom iz širokog"
Bezobraznih li ljudi.
E pa vozi se onda, fina guzice.

utorak, 01.10.2013.

Sto osamdeset i osam.

Sanjala sam Vrijeme.
Sunce bi mi se smijalo.
Bio je starac od kamena
brada mu je bila pijesak.
Posvuda ga je nosio vjetar.