subota, 03.05.2014.

Mamurno sjećanje.

Ležim na trbuhu u potkošulji i gaćicama, prevruće mi je.
Sjećam se koječega. Kojekakvih zvukova. A zatim uzdaha, osjećaja koji njegova koža ima kad se priljubi uz moju. Gnječenja. Ugriza. Šapće mi prostote, grizem ga za vrat. Želim sve njegovo. Do jutra, sve sam njegovo.

Otvaram jedno oko, drugo je ionako progutao jastuk. Prehladno mi je. Čujem ga kako se muva po mom hodniku, ulazi u sobu, oblači se u tišini.

U sljedećem trenutku, više nisam sigurna jesu li to moja sjećanja, ili sam ih iskreirala od palete usranih holivudskih filmova. Walk of shame. Pokupit će se majmun, bez da me probudio, pokupit će se kao da je sve bila pijana greška.

Umjesto da odlučim da mi nije stalo, podižem se na jednu ruku i gledam ga u tišini, dok ne obrati pažnju na mene. Ideš doma? Da.

Glava mi eksplodira od pritiska što ću učiniti sljedeće, smješim se, širim ruke i govorim ne može.

U trenutku koji je mogao biti potpuno užasan za mene, on ga balansira i okreće se prema meni nasmješen i uskoči mi u zagrljaj i gnječi me i tješi da me namjeravao probuditi prije nego ode, i još mirisati moj sneni vrat i ljubiti me dok ga ne pošaljem u pizdu materinu.

Nemoj još doma, osam u jutro je, nedjelja je. Ajmo popiti kavu. (Gdje mi je bila pamet, pa ja ne pijem kavu. Ali toplina je toplina, jednokratne ljubavi su jednokratne ljubavi. Mogao je odbiti. Mogla sam nastaviti spavati. Ma nisam.)

Ustajem i napamet se oblačim. Hodamo po gradu, kao dobri prijatelji koji ne zavaravaju apsolutno nikog osim sami sebe, ulazimo u prvu otvorenu birtiju, oboje kvocajući o ovome i onome i prohladnom jutru.

Čelo sam naslonila na stol, prstima ponavljam šare na tenisicama, slušam kako plače da ga bole ranjave ruke. Podižem glavu sa stola uzimam ga za ruku o kojoj cendra i ljubim ju, na njegov apsolutan šok i zbunjenost. Uživam u njegovom izrazu lica. Da nisam toliko konfuzna, vjerojatno bih umrla od smijeha.

...

Danas mi priča da se jučer opizdio macom po šaki. Nikom nije jasno kako ništa nije polomio, ali danas ga boli. Iskrsne mi sjećanje na tu nasumičnu nedjelju u praskozorje nakon izlaska i gužvanja mojih plahti. Pričam mu, a on ne razumije, a onda se smije.

...

Ljubim ti ranjavu ruku da prođe bol, kao da si princeza u nevolji, a ja princ na bijelom konju. Uvijek se upletem u odnose u kojima ja nosim hlače u kući. Mislila sam da je drukčije, ali obrazac se ponavlja i ovaj put.