ponedjeljak, 05.05.2014.

Stupaš ko paradni konj.

Hodam najbolje što mogu, budući da mi nije jasno tko mi glavu nosi. Opet sam se oblačila napamet, samo što je ovaj put bila ponoć, nije bilo gužvanja mojih plahti.
Trebalo bi zakonom zabraniti izlizane stare kamene ploče po gradovima. Stvorene su samo da bi ljudi poput mene proklizavali na njima. Svaki korak mi je krajnje nesiguran, a čizme na nogama još nisu prilagođene po stopalima. Ni sama se ne vidim kako graciozno šetam u njima, preteške su, presklisko je.

Maše mi iz mraka, od glave do pete obučen u crno, smije mi se, a ne vidim ga.
Stupaš ko paradni konj! Nitko ne hoda tako čudno ko ti.
- Ti si konj, konju.

Ah, sve te nježne riječi ljubavi.

- Kako se zove onaj visoki mršavi dečko s četničkom muf bradom što radi u onom bircu?
(Ovaj opis je zapravo još više nesuvisao pogotovo ako uzmeš u obzir da se krećemo u krugovima u kojima većina muškaraca nosi četničke muf brade. Na žalost, nije svaki muškarac stvoren da pušta bradu.)
- Ivan?
- Prolazim onuda šest puta dnevno. Pozdravlja me samo kad dignem kosu. Kad je puštena, onda se pravi da me ne vidi.
- Čuo sam da nije pretjerano bistar.
- Pa da, lijep je, ne moš imat sve.