Kreativni odjel

Lomljenje travnja

konobarica123.blog.hr

Dan ko bombon. Kristalno čist i plav.
Posjet groblju. Laštim crni granit. Prljave kiše ostavile tragove. Dva puta perem, jednom prolazim gumom za stakla, sušim krpom vodene crtice koje ostaju. Zakoniti mi donosi čistu vodu, pali svijeće. Zatičem novo plastično, preskupo kao da je svježe, cvijeće u kamene vaze. On baca ono staro izblijedjelo.
Pristižu prvi bijeli pahuljasti oblaci.
Odlazimo s groblja.
Vozimo se na susjedno brdo. Brdo bunkera. On je kao klinac sa ekipom istraživao te utvrde sa kojih su se okupatori branili dok su osloboditelji nadirali iz pravca Grobnika, Pašca osamdeset godina unatrag. Pristižu sad već sivkasti oblaci, a mi uživamo u izletničkoj zelenoj prirodi kao da nismo u gradu. Pada nam pogled na dio kanjona Riječine, na brdašca zaleđa Rijeke, na more s druge strane i onda konačno, nakon što se nauživamo pogleda u daljinu, pada i na tlo. Šparoga. Ona tako sama ničim izazvana, bez pripadajućeg grmića stoji na putu. I krećemo, jer lako se navučeš na branje kad ta prva padne. Pa sve i da ih samo pet ubereš - radost je. Tražimo, ubiremo, grmića je mnogo, neki su već obrani, ali izrasle su nove. U nepunih pola sata sakupimo dva lijepa maca. Bit će za barem dvije fritaje i jedan rižoto. Odlično!
Na nebu se izmjenjuje, plavo, bijelo i sivo. Zadovoljni, laganim korakom idemo prema automobilu ne prestajući se čuditi kako nikada nismo sa Juniorkom, dok je bila manja, pohodili znamenito brdo bunkera iznad Grada.
Kratko do Plodina. Pa do mame. Doniramo joj dio ulova, ona presretna. U zamjenu uzimamo već ranije dogovoreni lonac graha (mamina kuhanja su uvijek mamina kuhanja, kako god okreneš).
Stajemo na izbornom mjestu.
Dolazimo doma.
Pada blanširanje, kuhanje tvrdih dijelova za temeljac rižota i kooooonačno fritaja. Fina, slasna. Grah ćemo drugi dan. Ionako je najbolji kad odstoji.
Nebo se već totalno zatvorilo, preuzela ga sivulja i krenule su prve kapi.
Kava.
Tuširanje.
Kuma dolazi po mene, krećemo na rođendansku feštu frendici.
Odlično druženje u kućnom ambijentu.
Pola dvanaest je i stižem na zadnja dva penala.
I na fešte u svim izbornim stožerima.
I dok se pitam zašto pobogu SVI slave, pjevaju, plješću, euforija kao da su SVI pobijedili kroz glavu mi kao zaključak jednog fenomenalnog dana prolazi misao.
Đaba se krečilo. Opet.

Ejpri Lili

supatnikll.blog.hr

Ovi naši ljevičari su baš loši gubitnici.

Ono luzeri s ogromnim L.

Nije ni čudo, ljevičari su obično razmažena deriščad obilježena pretjerano popustljivim majkama, i očevima zlostavljačima.

Ta kombinacija obično proizvede histerične žene i muškom i latentne nasilnike u ženskom tijelu.

Izbori su završili predvidljivo, Hrvati su desno orijentirani narod i ljevicu bira samo onda kad mu se čini da nema drugog izlaza, ta politika nepostojećeg izlaza nas je u konačnici koštala nekih loših odluka, kao što su obje Jugoslavije, i priklanjanje fašizmu.

Naravno da izlaza uvijek ima, bezizlazne situacije ne postoje.

Tako i moj dragi kolega Mariano može izabrati izbornog pobjednika, kad Možemo bude koalirao s adezeom, što je recimo sada jedina prirodna koalicija, jer prava žena, istanbulsku nevjestu, i prava gej populacije je inaugurirao adeze, i on je jedina brana njihovom urušavanju, naime Plenković nije ko njihov potencijalni koalicijski partner Zoka budala, koji bi i žene i pedere i Srbe prodao samo da pobijedi Plenkovića pa bi mu ostali samo idioti.

Inače adeze je u gradu Zagrebu u kojem je Možemo na vlasti osvojio više glasova nego oni.

Bilo bi lijepo da s ovim izborima završi era Zoke budale i matične mu stranke, jer jedino takav kreten i nakupina takvih idiota je u stanju ne pobijediti ovakav adeze.

Da je bilo kandidirat prometni znak, pobijedio bi i ja bi glasao za njega.

Zokina fiksacija na Plenkovića je načisto bolesna.

Možemo je pametno iskoristio navedenu situaciju i motivirao mlade birače, međutim i to možemo upisati u propuštene šanse, jer će se mladi kad shvate da njihov angažman nije značio ništa osim uhljebljenje par jebivjetara, okrenut će se na drugu stranu i tako mladost će proći, a odrasli ljudi ne glasaju za histerične žene u muškom tijelu niti za latentne nasilnike u ženskom tijelu.

Ne sviđa mi se toksična mržnja koju dobar dio Možemovaca i većina bujica pravde, ne može kontrolirati, a usmjerena je prema adezeu, možda bi im neki psiholog trebao reći da su im to ipak samo politički protivnici ništa više od toga.

Ta nekontrolirana mržnja je odlika razmažene deriščadi za koju smo već utvrdili da su većina ljevičari.

Da rezimiramo sramota je da ovakav adeze nije poražen, a nije zato jer su ovi drugi gori od njega, i narod to kuži, glasali su za lopove jer su oni manje zlo.

Tako da nam preostaje jedino nada da najveći ljevičar u Hrvata Andrej Plenković neće dopustiti da Hrvatska otkliže previše u desno, ovi ostali su uglavnom niškoristi i ljevičara ne bi prepoznali da ih ugrize za bradavicu.

Samo ona

miskoi.blog.hr

Samo ona

Sve bilo nekako nestvarno, maglovito, a ipak, svaki sam detalj oštro zapažao i svaki se detalj duboko urezao u moje srce … da se pjesnički izrazim, ne zamjerite.
Mirno sam sjedio u autobusu koji me vozio na još jednu liječničku kontrolu, misli mi skakale sa predmeta na predmet, nigdje se dugo ne zadržavši, kad sam odjednom ugledao onaj hod, onu plavu kosu, onaj zamah rukom: ni dva metra dalje od mene, izvan autobusa, koračala je Ona. Nisam vjerovao vlastitim očima, pa sam trepnuo, pogledao iznova i osjetio kako mi srce udara sve jače: bila je Ona, sad sam to sasvim sigurno znao.
- Molim vas, stanite! – zavapio sam i postidio vlastitom molećivom glasu koji je izlepršao iz mog stegnutog grla.
- Ne smijem ovdje – reče vozač, dobacivši mi pogled: – Još samo oko sto metara …
Zadrhtao sa … sto metara … gdje će biti Ona, hoću li je pronaći? I dok je autobus milio tih prokletih sto metara do iduće stanice, u meni se otvorila daleka, vrlo daleka prošlost, kad sam gledao film, prvi film kojeg sam gledao bez Nje, „Doktor Živago“ i živo sam vidio, baš kao da sjedim u kinu, kako Jurij trči za ljubavlju svog života koju je ugledao iz tramvaja (a ja iz autobusa) koja mu je nestala iz vida, iz života i koju će možda sada … i srce mu otkazuje …
Smiješno, zar ne? Kao da sam živio u filmu, ali me trzaj autobusa koji se zaustavljao vrati u realnost i ja iskočim na pločnik, sudarajući se sa prolaznicima i ispričavajući im se, a pogled mi tražio onu plavu kosu, onaj poznati hod dugih nogu . Na obali sam se osvijestio: nema je, shvatio sam. Mora da je negdje skrenula. Ali gdje? Nema kafića, nema … gdje je mogla nestati? Po drugi put u mom životu.
Srce mi je izdržalo, nema paralele sa filmom gdje Jurij umire na pločniku, sportsko je moje srce, ali ranjeno i usprkos rani, koračao sam dalje i pogledom lutao i tražio i ugledao je i iznenada, iznenadivši samog sebe, odlučio: neću joj priči! Neka prošlost ostane u prošlosti. Budućnosti, onu zajedničku, nikad nismo ni imali, zar ne?
Gledao sam je kako korača dugim korakom, plava joj kosa sja pod darežljivim sunčevim zrakama i po drugi put sam se opraštao od nje, a da Ona to ne zna, niti će ikad znati.
A onda je, za divno čudo, stigao autobus i u skočio sam u njegovu utrobu i krenuo u susret budućnost, ma kakva da će biti. Bez Nje!

Copyright © 2024 by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Mistu i Svitu

supatnikll.blog.hr

Ima tako nekih sitnica koje čovjeka baš razvesele.

Tako je mene nekako raznježilo i razveselilo vidjeti kako cijela Hrvatska pleše Rim Tim Tagi Dim.

Uvijek me razveseli sve ono što ujedinjava, i ne donosi podjele, a onom što je iskreno ne treba nikakva pomoć da bi ujedinjavalo, tako i taj pjesmuljak i njegov autor, njegova pristojnost, nekonfliktnost, dobar odgoj, i iskrenost, ujedinjuju s lakoćom.

Osim nekih ljubiteljica harmonike i srbijanskog šunda s našeg blogića, nisam primijetio da je bilo bilo kakvih kontroverzi, ali tima i takvima, kao uostalom i samoproglašenim progresivcima u potrazi za višim nivoima svijesti ionako nema pomoći.
Danas su izbori, izabrati ćemo novu vlast, ili ostaviti ovu dosadašnju, što god uradili možda ćemo pogriješiti, ali nema veze ovo je demokratska zemlja, jedna od onih u kojima se uvijek iznova ima prigoda popraviti stvari, jedna od onih u kojoj većina odlučuje kako će biti, i ja nikako ne bi volio da je drugačije.
Kako god da završi većina nas će biti zadovoljna, a oni drugi će imati prigodu za popravni.
Svim ljudima dobre volje želim ugodan dan, bez obzira na bilo kakva opredjeljenja, ja sam se borio da ih možete imati i da vas niko ne može spriječiti da ih izražavate, bez obzira koliko bila podudarna s mojima.


Onim opskurnim od mržnje izobličenim likovima mogu samo reći Rim Tim Tagi Dim.

Hangman

moody.blog.hr

Gostujući kod kremaljskog propagandiste Solovjeva, šefica "RašaTudeja" Simonijan se prisjetila ruskog krvnika Muravjova koji je za sebe volio kazati "Nisam onaj obješeni Muravjov nego onaj koji vješa!"

Naime, Sergej Ivanovič Muravjov-Apostol bio je ruski carski potpukovnik i jedan od organizatora pobune dekabrista.
Bio je jedan od pet dekabrista pogubljenih zbog svoje uloge u pokušaju reforme ruske autokracije prema ustavnom obliku vlasti.
Obješen je.

Kaže Simonijanica:"Pravi Muravjov je osobno objesio 128 poljskih ustanika, a mi trebamo jednog takvog danas, ne samo u Poljskoj nego i na (okupiranim) teritorijima koje sada kontroliramo!"
Barem egzekutora u RuZiji nije nikad nedostajalo...

screenshot @Geraschchenko_en

PRIČE IZ VOJSKE

huc.blog.hr

- Tko zna raditi na računalu - upita Blondi.
Šezdeset od devedeset ruku poletjelo je u zrak.
- Tko zna raditi u Wordu, Excellu, Corelu?
U zraku su ostale tri ruke.
- Pođite za mnom …
U zapovjedništvu Blondi iz ladice izvadi uvezani bunt papira.
- Možete li u deset dana izraditi ovo?
Pregledavali smo tekst. Riječ je bila o diplomskom radu s Fakulteta prometnih znanosti.
- Ukoliko uspijete dobit ćete pet dana slobodnog – mamio nas je Blondi.
Bilo je podosta teksta, formula, ali pet dana je pet dana! Nema se tu šta previše misliti. Prihvatili smo posao.
- Onda, sutra nakon himne da ste ovdje. Obavijestit ću vašeg zastavnika – zadovoljno će Blondi.

Bio sam sretan kao malo dijete. Tek treći dan na temeljnoj, a već sam se snašao. Od devedeset mladića u tri voda samo smo nas trojca imali fakultetsko obrazovanje i znanje iskopirati nečiji diplomski rad. Zvone je završio ETF, a Tom igrom slučaja, baš taj nesretni, po korupciji čuven FPZ.

I eto nas idući dan prema dogovoru. Tu smo, u omanjoj, ali lijepo uređenoj i toploj kancelariji. Dok se ostali gušteri zlopate po hladnoći i kamenjaru, ja sjedam u ugodan kožni uredski stolac i tražim Equation Editor, svojevremeni dodatak Office-u 95 koji se ne instalira po defaultu, već ga se mora - Add or Remove Features - doinstalirati ukoliko čovjek ima potrebu za matematičkim i fizičkim izračunima ili kemijskim formulama. Zanimljivo, moji akademski suborci nikada nisu čuli za taj programčić.
Equation nije instaliran na računalu.
- I što ćemo sad – pitam.
- Crtat ćemo u Corelu - veli Zvone samopouzdano.
- Svaki simbol???
- Baš svaki simbol - odvraća on mirno.
Tom šuti.
- Ti si lud. Ti si lud kao Tanđara. Ne dolazi u obzir. Pa znaš li ti koliko će to trajati?
- Ne toliko dugo koliko se čini.
- Ne dolazi u obzir - velim - ako treba drnčiti onda ću radije drnčiti puščanu cijev...
Odlazim potražiti ćatu koji nas je angažirao na ovom zadatku i objašnjavam mu situaciju.
- Slušaj, trebamo taj program, ako ne, ništa od diplomskog. Moramo u potragu, negdje mora postojati instalacijski disk, negdje mora postojati računalo s Equationom koje ćemo konfiscirati zbog višeg cilja...
Blondi, taj istrijanski dežmekasti plavokosi mladac - eklatantan primjerak vječnog uguza - umah shvaća kritičnost situacije.
- Pričekaj tren – veli i odjuri iz kancelarije.
Evo ga natrag za pet minuta.
- Zapovjednik je odobrio – kaže.

Krećemo u potragu, Blondi i ja. Ulazimo u svaku kancelariju i nakon kraćeg objašnjenja časnici i dočasnici spremno ustaju sa svojih stolaca, prekidajući posao, uglavnom rad na Pasijansu, Soliteru, Minesweeperu ili zaustavljaju dvoprstno tipkanje nekog bezveznog izvješća. Mlađe generacije će se zapitati kako to da nisu na Internetu? Pa, vidite, iako se tada modem spajao na svoj dail-up maksimum od 56 kbit/s - sve je to bilo presporo i veza je često pucala, a na Internetu ionako nije bilo toliko kretenskog sadržaja koliko ga ima danas.

Vojarna je ogroman kompleks, zapravo fantastičan vojni grad nevjerojatne povijesti. Hodamo i hodamo. Nikad kraja. Nigdje Equationa. Osjećam zamor materijala. Jedino zadovoljstvo još mi čine desktop wallpaper images, gole žene zakačene na pozadine ekrana kojih zbilja ne manjka: bokaste, sistate, zavodljive – prave droce. Vojna lica očigledno vole taj kurvinski tip fatalne ženke i to je ok.
A onda u jednoj bijednoj polumračnoj kancelariji napokon pronalazim ono za čime tragam. Ali performanse tog uređaja toliko su loše da bi izrada diplomskog na njemu potrajala deset godina. Odlučujem nešto pokušati: otvaram Windows Explorer i spuštam se rootom
C:\Program Files\Microsoft Office\Office\Editor\Equetion.exe
Zipam exe file i pohranjujem ga na diskete.
Vraćamo se u kancelariju gdje Zvone i Tom upisuju tekstualni dio radnje. Raspakiram zipani fajl.
Zatim duble klik i - heureka! Editor se otvorio.
Blondi cvijeta.

Bili su to dobri dani.
I dok su svi ostali novaci, kako sam već rekao, nakon podizanja zastave odlazili da na hladnoći i buri gmižu Dolinom smrti, nas trojca bi smo polagano u toplu kancelariju i taga-daga-daga, sa svih deset prstiju. Imao sam daktilografsko iskustvo s Olympijine pisaće mašine na kojoj sam tipkao svoje prve literarne uratke i vremenom sam postao posve solidan tipkač. Ipak, Zvone-informatičar bio je brži i precizniji što ne čudi s obzirom na njegovu struku i na to koliko je do tada već programskih linija ispisao.
Naš modus operandi, protokol izrade bio je takav da je jedan čitao naglas, a drugi tipkao. Treći je čekao svoj red dremuckajući postrance.
Potom ručak. Imali smo privilegij da više ne čekamo u redu. U prethodnim danima znalo je proteći i sat vremena prije nego što su nas razvodnici pripustili stolu. Sada smo s prvima ulazili u kantinu. Jeli smo se u miru, bez žurbe, odlazili po repete, preživali. Među posljednjim napuštali položaj.
Pa opet izračuni, formule, tipkanje.
Onda večera i nešto slobodnog vremena. Tada smo se potajice iskradali i spuštali do mora, gdje smo slušali valove prisjećajući se civilnog i slobodoumnijeg života. Tek na zadnje vraćali smo se u kasarnu da laštimo cokule prije spavanja.

Jednog dana u kancelariju je ušetao glavom i bradom Naručitelj, general bojnik mr. Aceto Balzamico.
Ustali smo i salutirali.
Bio je to visok, snažan tip krkanskog lica. Začudo nije se previše bahatio.
- Kako ide momci - upitao je nježnom glasom, gotovo zabrinuto.
- Dobro - rekosmo.
- Hoće li biti na vrijeme - zanimalo ga je.
- Hoće - odvratili smo samopouzdano.
Zatim se obratio Tomu.
- Čujem da si ti završio Prometni.
- Jesam.
- Isti smjer?
- Da.
- I kakav je diplomski?
- Ok - rekao je Tom.
Zatim je badavadžija otišao bez riječi.
- A da mu malo ispremješaomo brojčice - našalio sam se.
- Kao da će to netko čitati - uzdahnuo je Zvone racionalist.

Svršili smo prije roka. Bog je stvarao svijet sedam dana, a mi kopirali jednako toliko. Naivno smo vjerovali da će naša revnost biti honorirana još kojim slobodnim danom. Ali ne samo da nismo dobili ekstra dan, već nismo dobili niti pet obećanih dana. Bili smo obmanjeni. Nadigrani! I kažnjeni! Pa neka, jer mi se niti za trenutak nismo zapitali o moralnosti našeg činjenja. Jedno nam je bilo važno da prođemo što lakše i sačuvamo vlastito dupe. A mogli smo odbiti, dakako, istog trenutaka kada nam je Blondi turnuo bunt fotokopiranog papira u ruke i kada smo pročitali: Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, PROMETNA INFRASTRUKTURA I MEĐUNARODNA POVEZANOST RH, diplomski rad. O da, mogli smo reći: čujte, ovo ipak nadilazi naša znanja i sposobnosti. Mogli smo odustati i sutradan, u trenutku kada sam shvatio da ne postoji Equation Editor na računalu u zapovjedništvu.
Mogli smo, ali nismo…

Vratili smo se natrag u vod, u paklenu svakodnevicu gdje su nas svi redom dočekali s mržnjom i prezirom: i vojnici i dočasnici, i razvodnici i narednici i nadnarednci.
Tada je započelo klasično maltretiranje:
- Aaaaaaa, intelektualac, jeli?
Tom i Zvone su se brzo prilagodili. Ali ne i ja. Opirao sam se dugo…

(nastavit će se)

G.

kintsukoroi.blog.hr

Nakon neke predstave
dobio je diplomu
doktora za ranjena srca
jer on to i je
radi smiješne face i unosi mi se u lice
kad sam bolna ili tužna
priča viceve na način da ih izmišlja
pa budu još smješnji nego oni kakti pravi
a osim smisla za humor ima i onu

usredotočenost

mali posjeduje

prisutnost

On vidi ljude u trenutku i cijelima

Naučio me igru koja se zove
"Bijeli zub "
Igra se tako da se trudiš nasmijati protivnika
Pobjeđuješ kad mu radi smijeha
provire zubi

Zapeo nam je ključ iznutra u apartmanu
ja sam smirivala njega
on je nasmijavao mene

S njim u društvu Svijet liči na

laticu magnolije

Hermanos y hermanas

supatnikll.blog.hr

Braćo i sestre blogeri i blogerice, želim vam da dostojanstveno i radosno konzumirate vaše biračko pravo, ili da ga jednako dostojanstveno i radosno ne konzumirate.

Želim vam također da se ovakav kretenizam kakav je izveo vrhovni komandant, nikada više ne dogodi, bez obzira tko bio na poziciji vrhovnog komandanta, ovakav sumrak demokracije ne može nikada donijeti ništa dobroga.

Ni jedan narod nije zaslužio ovakvu budalu za predsjednika.

Što se ostalih tiče svim sudionicima želim da dobiju točno ono što zaslužuju.


Da se podsjetimo ankete su 2020. Predviđale adezeu 55 a esdepeju 60 mandata, završilo je tako da ih je adeze osvojio 66, a esdepe 41.

Danas adezeju predviđaju 60 a Zoki budali 44.

To bi značilo ako bi slijedili anketni poučak s prošlih izbora, i onih prije njih da će ih adeze osvojit 70, što vrlo malo govori o njima, o njima znamo sve, ali puno govori o opoziciji, koja je takva da je i adeze kakav god da je manje zlo od njih.

A.

kintsukoroi.blog.hr

Pada sumrak tamno plavi sa zlatnim pramenovima.
Pravi morski.
Miješaju se mirisi bora i mora.

Lastavice prelijeću nisko,
leptiri jarko žuti s crnim repovima,
ko male jedrilice ljuljuškaju se na vjetru..
sve je blago i nježno,
bez oštrih rubova,
miriši pitospora...

On dolazi na biciklu s treninga
Bicikl je velik, za odrasle
U polumraku vidim odrastao je
Izdužilo mu se lice
Izdužile mu se ruke, noge

Stojim zadivljena
prošlo je dva mjeseca
tek dva mjeseca da se iz dječaka premetne u...
Zaključujem kako je baš lijep
Kestenjasta kosa, velike plave oči
Sanjiv pogled i melankolija neka

Kažem mu: ej, di si komad
On se nasmije kulerski, baš u maniri...
Grlim ga, isto smo već visoki
Mene nije teško doseć, al ipak..brzo je to.
Još grli dječački predano i čvrsto
Na tome brzinski zahvaljujem Bogu

- Kak si ti zgodan, kažem mu u zagrljaju.
Sigurno te ganjaju cure.

-Ma joj baka..kaže smijući se
i tu se predamnom prolije još dječak
Sve u jednu pjegicu na svom nasmješenom licu

Poslije pišemo Voćku poslije kiše
Rastavljamo je na slogove
Izdvajamo pjesničke slike i rimu

-Kao kad nam ti dođeš, kaže

Oj drugovi jel vam žao

supatnikll.blog.hr

Nije me bilo na blogu neko vrijeme, nešto sam morao kopati, pa me zanima je li neko od vrhunskih intelektualaca nešto Rekao o podršci Branimira Glavaša Zoranu Milanoviću predvodniku Rivers of Babilon koalicije i koalicijskom partneru platforme Moremo.

Lijepo bi bilo da se o tome očituje neko ko je bolje upoznat sa likom i djelom Branimira Glavaša zvanog selotejp.

Također bi me zanimalo šta vi blogeri mislite o nasilnom outanju homoseksualaca od strane pedera, iz Zagreb Pridea, mislite li da je kolega Mariano u pravu kad tvrdi da sam ja homofoban zato jer tvrdim da su institucionalizirani homoseksualci u stvari pederčine i to kao karakterna osobina, a manje kao opredjeljenje.

Možda bi mogli imati i novu anketu, mogu li se pederi iz Zagreb Pridea, miješati u izbore, zloupotrebljavajući prIvatnost homoseksualaca, ili je miješanje u izbore zabranjeno crkvi, ali ne i pederima.

Bivša, 2.dio

morskamorska.blog.hr

I dio /objavljen na blogu 04.01.2024./

Dani uzavrele duhovne strasti, u kojima je Nebesko SVE kolalo njenim venama, mislima, udahu i izdahu, njenom sviješću i podsviješću, snovima i vizijama, njenom sada, ovdje i svemu što je, naprosto je presušilo.

Nakon toliko godina služenja potrebitima, nakon uzleta života, istinske spoznaje smislenosti sebe i svega što je, reda i poretka, dubokog razumijevanja svega i svih, nektar je ishlapio iz njene duše i našla se u bezdanu. Opustošena. Ogoljena. Prazna. Suvišna. Pogubljena. Dezorijentirana.

Od trena svoje samosvjesnosti odabrala je Svjetlo za život, Ljubav za vodstvo, Milosrđe za dušu, Oprost za razumijevanje.

U danima najveće zgužvanosti bila je s Njim i On s njom. Tek velikim protekom vremena javila se bolna suhoća duha. I to je presudilo da shvati da se ne uklapa. Da počinje krojit vlastita pravila. Prkosit tradiciji i obredu. Da je jedinstvena i neponovljiva na ovoj razini. Da ju je upravo Bog, u prskajućoj raznolikosti svoje kreacije, punine i svega što jest, stvorio upravo takvom kakva je.

Nakon 30 godina služenja, izašla sam iz reda, javila mi je. Skinula sam odoru časne sestre. Idem kao civil u misiju. S lakoćom se nosim s osudama. Znam da me ON ne osuđuje jer sam njegovo dijete. Možda samovoljna ali Njegova. Idem Mu služit. Na drugačijoj razini ali i dalje puninom srca.

Javim ti se čim se uhodam.


II dio


Mila moja, u Ruandi sam. Smjestila sam se. Ako možeš zamislit kako izgleda jad onda budi sigurna da je on gori od najgore noćne more. Na prostoru veličine pola Hrvatske stanuje 10 milijuna stanovnika. Posljedice strašnog genocida i danas su prisutne. Nedostaje hrane, lijekova i osnovnih potrepština za život. Smrt je domaćin na ovim prostorima. Ima nas jako malo, a potreba je nadljudski velika. Često sam puna 24 sata u pogonu. Dajem sve od sebe, beskrajno zahvalna da sam među najmanjima i najpotrebitijima među nama. Otišla sam iz sigurnosti samostana u nesigurnost vlastitog života. Al, kao da je to važno. Samo jedno prigrljeno dijete u mom zagrljaju, moj je svemir. Nebrojeno ih je tokom svakog dana.

Kud hrli ovaj svijet, slijep, gluh i glup? Ništa nije tako daleko da bi bezdušno zatvarali oči i samim time mislili kako zlo i nevolja ne postoje. Kako itko može mirno spavati u spoznaji da bi jedna jabuka, čaša mlijeka ili korica kruha istrgla dijete iz hvata smrti? Odlazak na Mjesec je ljudima prihvatljiviji od potrebitog djeteta pod nebeskom kapom. Molim i radim. Molim za ljudsko osviještenje dok ne bude kasno, ako kasno već nije, a radim jer je to smisao i svrha mog života.

Mila moja, hvala ti na potpori kad sam dvojila. Hvala ti jer nisi sudila ni osuđivala. Često sam i sama gladna al utažujem je zagrljajima. Javit ću ti se kad bude prilika. Ako ne, ne brini. Tu sam gdje pripadam. Svrha mog rođenja se ispunjava.
Grlim te sa još stotinu malih rukica koje ne znaju za bolje.

Buđenje mora

kintsukoroi.blog.hr

Pastir Gogo

brmbo.blog.hr

Odličan razgovor s Goranom Bregovićem, a najmudrije su svakako zadnje minute. Bregović je odmjeren, uravnotežen, nećete od njega čuti baš nijednu nezrelu rečenicu. Ako sam dobro shvatio, Bijelo dugme priprema niz koncerata povodom 50 godina postojanja. Ovaj sam video pronašao asocijativno zahvaljujući drugarici Dvije, tri riječi. ;))

Hrabro srce

kintsukoroi.blog.hr

Za život u ovome vremenu, među ovim ljudima, čovjeku je prijeko potrebno hrabro srce. Srce koje će znati biti zauzeto i tiho, koje će znati razvedriti bol. Umirati i ne umoriti se.
Srce koje neće birati putove, koje se neće kloniti neuglednih, koje će strpljiva i blaga čela kročiti kroz nedaće.
Srce koje se neće ogorčiti i koje neće proklinjati, srce koje će sve opravdavati, srce opravdano ljubavlju.

Ljudsko je srce poput krhka i nezamjetna cvijeta usred mrtve šume.
Ono je pozvano da živi, da očituje, ne sebe, nego ljubav i da svakom biću oko sebe omogući život u njezinom ozračju.
Hrabro srce nije čovjeku dano radi njega nego radi vremena i ljudi među kojima živi.
Bit će da je tajna života u tome da ljubavlju osnažujemo jedni druge.

(S. Lice: " Otkriće blizine ")

Smrad tehnike

nachtfresser.blog.hr

Ljetni dani, prvi kruzeri već startali, fotkam velike brodove iz vrta, ne stanu ni u kadar. Nitko ne zove za družiti se na štandu, nama se ne da po vrućini do grada. Na fejsu se pojavila uspomena iz 2013., jedan prijatelj, inače u društvu omiljen, poziva ljude da zaokruže mene, stavlja link na program i post "Naivac u politici", naivno, ali me nasmijalo. Te godine se blog još cijenio kao platforma za širenje političkih ideja, poznati političari su otvarali blogove prije i gasili poslije izbora. I ja sam tad vodio blogokampanju i skupio mnogo više preferencijalnih glasova, nego iduće godine, kad sam šutio, čini mi se da je u Zagrebu bilo 78 preferencijalnih za mene, u Rijeci 27 što me tad jako razočaralo, a iz ostalih mjesta su bili uglavnom blogerski glasovi, ja sam objavio na blogu u kojim mjestima i zaseocima su ljudi glasovali za mene, i blogeri su se javljali, to su bili EU izbori i cijela Hrvatska je bila jedna izborna jedinica. Samo desetak glasova je ostalo najasno, tko mi ih je udijelio, druge godine je bilo samo 70 ukupno, bez kampanje, i bio sam najlošiji, iako visoko pozicioniran na listi.
Druga slučajnost mi se nametnula pri razmišljanju. Naime tad mi u prvom planu kod predavanja nisu bili komp i zidne projekcije, omiljen mi je moto bio da je nastavni plan kao žvakaća guma, može se rastezati i skupljati poput žvakaće gume, uglavnom nastava se koliko toliko smisleno odvijala i postojala je još neka šansa za obrazovni sustav. Kako sam toliko siguran? Pa jučer sam došao ranije, morao sam, zbog potpisivanja besmislenih novih ugovora usljed preimenovanja radnih mjesta, te sam nastavio prazniti svoj radni ormarić, da bude čist do kraja nastavne godine. Spakirao sam vrijednu povijest filozofije u stripu na njemačkom jeziku, koju sam baš prije desetak godina zadnji put i koristio u nastavi, te krenuo odraditi svoje. Iznenadilo me je da je sve iskopčano iz kompjutora i iz struje, al NNNI, veći dio nas seli iz učionice i učionicu i svašta se događa. Pokopčao sam sve i upalio, dugo se palio, al to je uobičajeno, jedino nisam mogao dobiti sliku preko cijelog ekrana, učenicama sam rekao da pripreme knjige, ja ću samo upisati sat u e dnevnik i ugasiti, pa ćemo raditi kao u stara dobra vremena. Tako sam i napravio, ugasio komp, no osjetilo se negodovanje. Sjetio sam se tijeka jednog super sata prije valjda 11 godina, izvadio već spremljenu filozofsku knjigu, Nietzsche je kao Superman na naslovnici, pokušao i zažalio. Za najpoznatije izričaje poput "Mislim, dakle jesam" nitko nije čuo, atmosfera onda i sad neusporediva, a sjetio sam se i tadašnje briljantne maturantice, kojoj je sve to bilo i prelako, iz njenog mjesta pokraj Rijeke sam dobio jedan preferencijalni glas, ali to nikad nismo spominjali. Nije išlo s nastavom, al počeo se širiti smrad goruće plastike, svi smo pomislili da netko nešto pali u wc-u u blizini, poslao sam dvije cure van da izvide, vratile se, vele da izvan učionice ne smrdi. Počeo sam pipati spojeve, iako sam isključio komp sve vrelo, hitro isključivanje iz struje, te svega iz kompa i otvaranje vrata, učionica nema prozora.
Shvatio sam da ionako ništa od stoika, koji su izuzetno duhovito opisani u stripu, što će to njima, neće biti na maturi, a nismo uostalom u dvadesetom stoljeću, pa da radimo bez tehnike.
Ima novosti na foto blogu, moram linkati jer na prvi ovogodišnji brod nitko nije kliknuo, ostali postovi su i bez reklame s dovoljno posjetitelja...