Aktualno
cool
Isključi prikazivanje slika04
čet
12/25
Koja je to zastava?
toco1980foto.blog.hr
U medijima se zadnjih dana vrlo izdašno piše o velikim marševima antifašista koji su se održali u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli, a u tim istim medijskim napisima, kao i na društvenim mrežama počele su kolati fotografije i objave sa tvrdnjama da je netko mahao "četničkom zastavom".
Međutim, onima koji šire takve dezinformacije su ili slučajno promaknuli, neki sitni, ali vrlo bitni detalji, ili su namjerno ignorirani.
Na zastavi četničkog pokreta iznad lubanje na ćirilici piše "Za kralja i otadžbinu", a ispod "Sloboda ili smrt". Na ovoj koja je snimljena na antifašističkom maršu ne piše ništa, a i lubanja je drugačija.
Štoviše, zastava s lubanjom koju je netko nosio na prosvjedu zapravo je iz japanske mange i anime serije "One Piece", a koriste ju na prosvjedima pripadnici tzv. "Generacije Z" kao svojevrsni simbol svojeg otpora prema tiraniji i ugnjetavanju.
Zastava s nasmiješenom lubanjom na maršu u Zagrebu nije četnička, radi se o simbolu otpora generacije Z
Zastava s lubanjom na zagrebačkom prosvjedu nije četnička, već prepoznatljiv simbol Generacije Z
What the 'One Piece' pirate flag means in Gen Z protests
A čini se da je već i prije bilo problema iz sličnih razloga, da je netko u običnoj piratskoj zastavi (Pirata s Kariba), vidio "četničku"...
'Ma kakva četnička zastava. Nisam želio nikoga uvrijediti'
Inače, (ne)sposobnost razlikovanja detalja, je jako dobar pokazatelj (ne)inteligencije... a kada netko u nečemu vidi nešto što ne postoji, ili sve tumači kao nekakve "opasne i skrivene namjere", to već spada u područje medicine koje se bavi mentalnim zdravljem.
30
ned
11/25
Nepokoreni grad
luki2.blog.hr
Dakle, današnji dan je poseban. Fantastičan! Nema predaje! No pasaran! Dragi moj Zagrebe, nepokoreni grade!
Ujutro jedna brza kava s prijateljicom u Španskom. Ničim izazvana, donijela je već blagdanske poklone. Pa da vidimo:
.jpg)
Divna šalica sa malom žlicicom, lavanda - ulje i svježa lavanda, slatka Ferrerova zvijezda, i malo zagrebačko srce.
Posebno me se dojmila mala šalica, na kojoj se nalaze gradovi Hrvatske.
I poslije kave - prosvijed. Protiv fašizma. Iako sam mislila da se ta tema ne može nikada više vratiti - pokazalo se da ipak nije tako. :(((( Žalosno je da se u 21. stoljeću moramo boriti za osnovna ljudska prava.
Ne želim državu u kojoj će me u Preradovićevoj okružiti skupina zakrabuljenih crnokošuljaša, samo zato jer imam Đole kapu na glavi. Srećom pa je policija stigla - odmah. Ne želim se bojati za svoj ni za tuđe živote. Hvala na pitanju, u pedeset i šestoj godini se znam brinuti za sebe. Kad jedem, s kim se družim, zašto posjećujem predstave i promocije knjiga - moja je briga. Imam li dijete ili dvije životinjice - papigu pričalicu i Miju - također je moj problem. U koliko sati idem spavati - može brinuti eventualno moju doktoricu i mene. I nikoga više.
I zato će ovakvih skupova biti i ubuduće, sve dok je situacija kakva već je.
Na svom Facebook profilu profesorica na fakultetu i odlična spisateljica, poetska diva Andrijana Kos Lajtman napisala je na svom Facebook profilu sljedeće:
Danas je bio jedan od onih dana za pamćenje. Zagreb je, ne po prvi put, pokazao svoje pravo, zadivljujuće lice - ono koje pruža jasan i glasan otpor crnilu, mržnji, nasilju, ono koje se ponosi svojom antifašističkom prošlosti i koje je otvoreno cijelom svijetu.
Divno je biti dio zajednice ovakvih ljudi!
Među brojnim sjajnim govorima, najviše mi se svidio onaj koji je napisala spisateljica Olja Savičević Ivančević, a na pozornici pročitao glumac i režiser Damir Markovina.
"Prijateljice i prijatelji,
Danas smo ovdje zato što želimo bolju Hrvatsku, zato što se ne želimo sramiti svoje zemlje, zato što ne želimo da potone u barbarstvo i fašizam.
Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno.
A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi.
Danas, trideset godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske:
ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao.
Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji;
Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, negoli državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora - a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči.
Mi smo živa kultura ove zemlje, baština dvadeset i prvog stoljeća. I nitko nam nema pravo reći da mi nismo Hrvatska.
Pretke nitko od nas nije birao, ali biramo ono što jesmo.
Unuci nisu ni krivi ni zaslužni za djela svojih predaka, ali smo itekako odgovorni za svoje postupke danas.
Zato hvala svim mamama i tatama koji su naučili svoju djecu da ne dijele i ne mrze ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Dali ste svojoj djeci najljepši poklon - ljubav za svijet.
Ta djeca neće s crnim kapuljačama nad očima sijati teror, zastrašivati i mlatiti svoje vršnjake samo zato što su iz Novog Sada ili iz Splita.
Pozdrav svim građanima ove zemlje koji su ni krivi ni dužni na svojim sudbinama osjetili što znači biti pripadnik nacionalne manjine; hrvatskim građanima srpske nacionalnosti kojima bi neki najradije zabranili disati. Ova zemlja se ponosi i Preradovićem i Teslom i brojnim drugim hrvatskim Srbima, sportašima, umjetnicima i znanstvenicima.
Vi ste naši prijatelji, susjedi, kolege i rodbina i ne damo na vas! I vi ste Hrvatska!
Građane Hrvatske uvjeravaju da su im potplaćeni umjetnici i još siromašniji migranti uzeli posao ili onaj jedan posto iz ukupnog budžeta koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu.
Nas nisu osiromašili ni umjetnici ni migranti nego loše politike i prebogati kriminalci.
Naše bi društvo njih trebalo pozvati na odgovornost.
Oni su pravi krivci za stanje zbog kojeg danas marširamo.
Mi samo želimo umjesto permanentnog rata i poraća živjeti mir i slobodu: a mir i sloboda ne smiju biti povlastica za odabrane.
Za kraj, parafrazirat ću onaj poznati citat Martina Niemollera, koji konstantno i uporno upozorava na pogubnost šutnje:
kada su došli po glumce, mi nismo šutjeli, kada su došli po pisce i novinare, mi nismo šutjeli, kada su došli po folklor iz Srbije, mi nismo šutjeli, kada su došli po antifašiste mi nismo šutjeli, kada su došli na Interliber, ne po knjige, nego po Splićane i Zadrane, mi nismo šutjeli, kada su došli po Nepalce, mi nismo šutjeli, kada su došli po feministkinje, mi nismo šutjeli - i kada dođu po šutitelje, bit ćemo jedini koji neće šutjeti.
Nećemo ušutjeti dok god postoji neravnopravnost i nepravda koja se u našoj zemlji radi u naše ime.
Nećemo šutjeti dok god postoji ijedno mjesto s kojega možemo govoriti i pisati, a u slučaju da to mjesto nestane, mi ćemo ga izmisliti. Ne trebaju nam za to velike pozornice i sjajni mačevi, samo britko pero, čisto srce i ničeg se ne boj."
Veličanstveno! Jako sam sretna da sam bila na ovakvom skupu. Bilo je tu jako puno "mojih" ljudi, ljudi koji razmišljaju vrlo slično meni i s kojima se rado družim jer su prvenstveno - dobri i pametni ljudi.
Malo fotkica (mojih):
Početak prosvjeda kod spomenika kralju Tomislavu.
Nakon odličnih govora, posebno studentice Lucije, maršira se do Trga Bana Jelačića.
Bubnjari su bili baš posebni.....
Dijana Pleština i ja- snimio Teatralni s mojim mobitelom. Hvala!!!
A tko je Dijana Pleština?
"Večernji list" kaže:
Dijana Pleština magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.
Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.
Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju. Dijana Pleština je treća žena pokojnog premijera Ivice Račana, on je bio njezin prvi suprug.
Vjenčali su se na Staru godinu 1993. Kad se k njemu u Zagreb preselila 2001. ostavila je u Ohiju radno mjesto šefice Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster i prodala kuću. U Hrvatsku su je, kako je izjavljivala, vukli ljubav, zajednički život sa suprugom i"zanimljiva situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji".
U Hrvatskoj se, nakon dolaska, angažirala u razminiravanju, pa postala u Ministarstvu vanjskih poslova savjetnica za protuminsko djelovanje.
Nakon što je 2000. godine postala i do danas ostala članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, po konačnom preseljenju u Zagreb bila je je 2002. do 2006. članica Upravnog odbora Hrvatske za žrtve nasilja nad ženama.
Skoro cijelo desetljeće, do 2010., bila je i članica Upravnog odbora Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani, preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe, a koja dodjeljuje SAD.
Dijana Pleština nije se politikom službeno bavila. Pa ipak, kada je 2010. napustila Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je provela više od desetljeća i poslodavce "mijenjala kao na traci", obznanila je da su se u Ministarstvu vanjskih poslova godinama prema njoj ponašali nekorektno i prljavo, što je preraslo u jednu vrstu mobinga. U poslu kojim se bavila, vezanom za razminiranje , željela je "posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi".
No, kako je izjavila, zbog nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali neznanje i korupcija, shvatila je "da u danim okolnostima ništa više bitno neće moći napraviti". Optužila je i bivšeg šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, tvrdeći da ju je degradirao nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada. Uložila je žalbu i deset mjeseci kasnije stiglo je rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida odluka ministra Jandrokovića. No, nekoliko tjedna prije dala je otkaz u MVP-u. Novi šef diplomacije, Tonino Picula, zaposlio ju je kao savjetnicu za protuminsko djelovanje, ali je ona tražila da ne prima plaću.
Dijana Pleština kani napisati knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Ima iscrpnu korespodenciju o političkim temama, koju je vodila sa suprugom Ivicom, i njegove opise ovdašnjih prilika koje joj je slao dok je živjela u Americi.
Sa suprugom je bila do posljednjega njegova dana. Zajednički život uglavnom su proveli razdvojeni poslom i putovanjima, ona je osam godina bila u Americi, on u Zagrebu. Pa i po preseljenju putovala je, mahom poslovno, diljem svijeta.
Živjeli su u neveliku i skromnu premijerovu stanu na Trešnjevci Nisu imali čak ni radnu sobu. Nisu željeli mijenjati stan dok je Račan bio na funkciji. Prodali su ga i kupili novi u središtu Zagreba tek kad Račan više nije bio predsjednik Vlade. Ponajviše su uživali u vikendici na Kupi, u Kamanju, te povremeno u Pučišćima na Braču.
Vijest o suprugovoj teškoj bolesti i neizvjesnu stanju, zatekla ju je u Grčkoj.
Vlada Zorana Milanovića je Dijanu Pleštinu u travnju 2012. imenovala ravnateljicom Ureda za razminiranje.
Jako sam zavoljela Dijanu, upravo preko gospodina Račana, kojeg sam (i još uvijek je tako!) izuzetno cijenila i voljela. Uspio je održati Vladu, usprkos svim interesima. Svaka njemu čast kao čovjeku i kao političaru. Vjerujte, Dijana je jednako vrijedna kao i on!
Prosvjed se nastavlja na Trgu.....
Poruka za kraj!
Bilo je još zgodnih transparenta, na primjer: "Nećete u knjižnice, niste niprije" i sl.
Sve ljudi koji te gledaju u oči, a ne kao crne košulje da im oči jedva i vidiš:(((
Bilo je dosta ljudi s bloga, i u Rijeci i u Zagrebu. Za Zadar još ne znam....
Prijetnje se dobivaju i na blogu.....:(((( Pa vi vidite.....Nikada više nam neće trebati Oluja. Dosta je bilo rata i ratovanja! I fizički i u glavi. Dosta!
Ljubim!
18
uto
11/25
DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE VUKOVARA
potok.blog.hr
Sjećam se toga dana u progonstvu kad smo iz sata u sat pratili preko radija situaciju u gradu na Dunavu.
Izvještaji su bili potresni i zastrašujući, naše nade u skori povratak kući bile su temeljito poljuljane...
Proći će još četiri godine do Oluje, dana oslobođenja većeg dijela okupiranih krajeva Hrvatske.
Početkom 1996., kad su se stekli uvjeti za to, vratili smo se svom domu.
Dobili smo državu koja ima svojih mana i vrlina, kao, uostalom, i svaki od nas.
Što bude više ljudi kojima nije životni moto zgrtanje materijalnog pod svaku cijenu nego se vode ljubavlju prema
svemu stvorenom, posebno prema bližnjemu, bit će bolja i Hrvatska i svaka zemlja pod kapom nebeskom.
Gdje nema pohlepe nema ni korupcije.
Gdje se u djecu usađuju prave vrijednosti smanjuje se baza iz koje se regrutiraju loši političari i uopće loši ljudi,
Gdje se živi u skladu s prirodom ljudi su sretniji...
Život je slap a svatko u njemu kap, kako kaže Cesarićeva pjesma.
Eto, s ovim mislima želim odati poštovanje žrtvama Vukovara te svim poginulima i ranjenima (duševno i tjelesno) u Domovinskom ratu.
VUKOVARSKI SUZIVOT
kenguur.blog.hr
Uzasavam se rijeci suzivot. Od zavrsetka Domovinskog rata i mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1998 godine, gradjani Vukovara, svih vjera i nacija zive kako se kaze neki suzivot. Zasto ne zivot, nego suzivot? Jos uvijek postoje oni koji koji ne pokazuju zaljenje radi svega sto se dogodilo, pa je logicno da druga strana ne moze dati oprost.
Kako ce moj susjed koji 34. godine trazi brata, dati oprost i kako moze zaboraviti?
Kako da zaborave i daju oprost obitelji jos 328 osoba koje se vode kao nestali na podrucju grada Vukovara?
Dok jedni sute i kriju tajne, druga strana tuguje i jos trazi nestale, koje u posljednje vrijeme iskopavaju na gradskom smetlistu petrovacka dola.
Na Petrovačkoj doli kod Vukovara je, prema najnovijim podacima, najmanje 35 žrtva identificiranih ili ekshumiranih.
Na lokaciji Ovcara ekshumirano je 200 osoba od cega su dvije zene, a jedna je bila trudnica.
Prema nekim podatcima u Vukovaru je 1991 godine stradalo 2717 osoba, gradjana Vukovara i branitelja.
- Boris Tadić (bivši predsjednik Srbije) — Tijekom posjete Vukovaru 4./studenog/2010. položio je vijenac na Ovčari i rekao da je došao “da se pokloni žrtvama … izrazi žaljenje i izvini se”.
- Boris Milošević (hrvatski političar) — na Dan sjećanja u Vukovaru (18./studenog/ 2020. je izrazio sućut i “izražava žaljenje” obiteljima stradalih.
- Zasto to ne ucine i lokalni politicari javno?
Oni imaju veliku odgovornost i obavezu, ne samo za sadasnjost, nego i za buducnost.
Kako ocekivati oprost bez kajanja i iskrenog zaljenja? Katarza je jako bitna da bi se umjesto suzivota zivio zivot.
Nije moj grad samo rat. Moj grad ima toliko toga o cemu se puno ne pise i sto ne vidimo u medijima. Moj grad ima dobre ljude, lijepe obicaje i nalazi se na prekrasnom mjestu. Dijelom Slavonija, dijelom Srijem, okruzen Dunavom i Vukom. U mom gradu je zivio Lavoslav Ruzicka, dobitnik nobelove nagrade. Tu su i pisci i knjizevnici. Grad velike povijesti, izmjesan sa oko 30 razlicitih nacionalnosti. Na zalost jako malo se spominje Borovo Naselje. Naselje koje je svojim novcima izgradio Tomas I Jan Bata, a kasnije se prosirivao novcima kombinata Borovo, na koji smo mi svi ponosni. Jos sezdesetih godina, Borovo je imalo svoj bazen, , a otvorio ga je Veljko Rogosic. Borovo je imalo aerodrom jos od tridesetih godina, nekoliko osnovnih skola, zanatsku skolu, brojne trgovine. Borovo je imalo i gigant Borovo u kome je bilo zaposleno oko 22.000 radnika. Grad pun zelenila u koji su svi rado dolazili i uvijek bili dobro docekani.
Vukovar je uvijek bio grad velikog srca i takav ce i ostati.
17
pon
11/25
AP I SJENE FAŠIZMA ( Anatomija jednog zaborava )
marinjurjevic.blog.hr
Sredinom lipnja ove godine 400 znanstvenika, pisaca, umjetnika ( među njima i 31 nobelovac) poslali su „Otvoreno pismo“ javnosti naslovljeno: „Prijetnja fašizma se vratila“. Ovo „Otvoreno pismo“ počinje alarmantnim riječima: „Baš kao što se dogodilo 1925. godine kada je Musollini bio na vlasti, i danas moramo otvoreno osopriti brutalno nametanje fašističke ideologije.“ U rujnu je dogovoreno da će se od 26. do 29. ožujka 2026.g. održati Prva međunarodna antifašistička konferencija u Porto Alegreu (Brazil ).
Ima li to ikakve veze s Hrvatskom čija vlast, kako bi to u svojoj knjizi „Amnezijci“ rekla francusko-njemaćka povjesničarka Géraldine Schwarz, pati od kolektivnog „amnezijskog poremećaja svijesti“ ali i od još niza kognitivnih disfunkcija ? ima, itekako ima pa ma koliko to naš “deaf, mute and bliind“ vladajući establišment uporno “nečuo, prešućivao i nevidio“.
VRIJEME TAME
Čitava ljudska povijest je na neki način priča o međusobnoj isprepletenosti dualističke tradicije koja se uglavnom definira kao učenje o dva počela. U toj dualističkoj teodiceji kozmos se promatra kao rezultat i poprište borbe dva suprostavljena načela, dobra i zla, Svjetla i Tame. U tzv „kozmičkom dualizmu“ zoroastrizma materjalni svijet u osnovi je “dobra tvorevina“ koja, premda je stalno na udaru zla, grijeha i smrti, u konačnici uništava silu zla. “Antikozmički dualizam“ poistovjećuje materijalni svijet (tijelo i tvar) s zlom. Kršćanska tradicija borbe dva suprostavljena načela dobra i zla poziva se na Isusove riječi po Mateju (7,17-18): „Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovia zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.“
Zanimljivo da je najveći njemački intelektualac svog vremena, Max Weber, 26. siječnja 1919.g. u Munchenu ( jedva deset tjedana nakon što je Landtag, bavarski parlament, imenovao junaka trenutka i „mesijanskog idealistu“, neokantovca Kurta Eisnera - urednika „Vorwartsa“, dnevnih novina SPD-a, “ministrom predsjednikom“ Bavarske Republike ) pred “Slobodnom studentskom unijom“ održao svoje slavno predavanje “Politika kao poziv“. Kritizirajući “etiku uvjerenja“ u korist “etike odgovornosti“ u trenutku kada je u Goetheovom Weimaru proglašena republika na čelu sa Socijaldemokratima „pretvarajući taj mirni, kulturni i dinamični grad u pozornicu na kojoj se uvježbavalo 20. stoljeće“ Weber je citrao riječi Goetheovog Fausta: „Vrag je star, ostarite da biste ga razumijeli“. Za razliku od duge tradicije dotadašnje civilizacije pa i samog Isusa Krista (po Mateju) Weber se snebivao nad „naivnosti vjerovanja da iz dobra dolazi samo dobro, a iz zla samo zlo“. Često se, tvrdio je, događa suprotno. Među slušateljima su se nalazili Max Horkheimer ( kasniji utemeljitelj Frankurtske škole ), različiti revolucionari, lenjinisti i Spartakovci i nekolio budućih nacista poput Rudolfa Hessa i Ernsta Rohma.
Danas znamo da se sve ovo dešavalo u praskazorje rađanja fašizma i nacizma u Europi. Weber će uskoro umrijeti i neće dočekati dolazak “vremena tame“ koje je već kucalo na vrata Europe. Miguel de Unamuno će se 1936.g. u Salamnci suprostaviti falagistima dijaboličnog jednookog generala Joséa Millána Astraya, braneći kao rektor Sveučilišta prostor slobode riječima: “Ovo je hram inteligencije i ja sam ovdje vrhovni svćenik. Vi profanirate ovaj sveti prostor...“ uz prijeteće urlike fašističke rulje: “Živjela smrt !“, “Smrt inteligenciji !“. Uskoro će dobri Bask umrijeti od iste „bolesti“ od koje će jednom puno godina kasnije “umrijeti“ i Pablo Neruda u Pinochetovom Čileu jer svi fašizmi su isti pa u ma kakvom prividno različitom obliku i različitom vremenu se pojavili. Tješiti se kako je danas napor obnove fašizma uzaludan jer ne postoji fašistički poredak pomalo je naivno.
A Hrvatska, gdje je tu Hrvatska ? Ona je svakim danom sve više u rukama AP-a jer se izvršna vlast dobrim dijelom transformirala u jedinu pravu vlast dok zakonodavna i sudbena vlast dahćući kaskaju za njom. Tako anagram AP nije više samo privatni, “osobni znak“ Andreja Plenkovića nego je postao opći zaštitni znak, simbol proizvoditelja političke supstance, stvarnosti kompletnog hrvatskog društva pretvarajući ga tako u svojevrsnog „Mogu što hoću“ - Cro-Demiurga ( Hrvatski Sabor, rujan 2017.g.). On odražava bit stvari same pa tako i potencijala naše autohtone “domaće tame“. Neka nas ne zavara prividna banalnost simboličnog načina “rađanja“ fenomena AP kao Demiurga i „logotipa kompletnog hrvatskog društva“ ( mobitelska sms komunikacije posrnulih pripadnica nekadašnjeg dokonog „političkog plemstva“ s Banskih dvora ). Sva prividna trivijalnost i tužna istina suštine tog “plemenitaškog kokošarskog dopisivanja“ upozorava nas na dubinu i alarmantnost krizne situacije u koju smo do grla zaglibili. U svakom slučaju, bilo bi zdravo da AP „baci oko“ na govor Umberta Ecca na Columbia University of New Yorku iz 1955.g. o “Ur-Fašizmu“, odnosno “vječnom fašizmu“. Možda bi mu pomoglo kao što i običan rasol pomaže prosjećnom pijancu nakon teškog jutarnjeg mamurluka. A da se u ovom slučaju radi o vrlo teškom i to „mentalnom mamurluku“ u to više nema ama baš nikakve sumnje.
HEIDEGGER U BANSKIM DVORIMA
U filmu Bernarda Bertoluccia „Novecento“ (1978.g.) Olmo Dalco ( Gerárd Depardieu ) kaže: „Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koje su fašiste posadili, njegovali ih ( volili ), plaćali ih“.
Svjedoci smo kako je ozbiljan dio svjetske, pa tako i naše javnosti poprilično uznemiren zbog raznih vrsta oživljavanja fašizacije. AP sa svog trona „političkog apsoluta“ ( „Mi smo tu negdje gore, politički gigant a opozicija sitnež“, press - 21.06.2025.g, ) usred Hrvatskog Sabora u svom Godišnjem Izvješću 15.10.2025.g. obznanjuje : „Ništa od desničarenja, sve se ispuhalo !“. Po njemu to samo ojađena lijeva opozicija u svojoj nemoći diže besplodnu buku zbog tobožnjeg toleriranja i koketiranja hrvatskog „apizma“ s ustašlukom ove ili one vrste. U stvari je cijela Hrvatska na čudan način postala tragikomična vrsta političke i svake druge mješavina svega i svačega u kojoj živopisni likovi poput notornog Thompsona postaju u pravom „klošmerovskom stilu“ najvažniji lakmus papir detekcije političkog bila našeg populusa. Ali, kao što bi rekao Ionesco : „Nikada nisam razumio razliku između komedije i tragedija. I duboko u sebi, istina je: tragedija je komedija koja vas ne nasmijava.“
Dođavola i Ionesco, valjda AP zna što govori ! Pa zar mladog političara u naletu Andreja Europskog nismo onomad 2016.g. upoznali kao spasonosni dašak demokratskog duha kada je moćnom Karamarku direktno u njegovo „desničarslo lice“ bacio svoju političku rukavicu hrabrom izjavom kako smatra „da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana“. U tom trenutku je vidno iznervirani HDZ-ov koordinator za Sjevernu Ameriku Frank Bilaver agresivno tražio od Plenkovića da se ispriča Karamarku jer je „to što si rekao (..) udar na njega. Jak predsjednik je jaka stranka !“ Sjeti li se ikad AP ovih Bilaverovih riječi !? Makar noću kad sve utihne i kada je sasvim sam.
Tko zna, možda je AP neka zapadnobalkanska varijanta gospodara „bivanja-u -svijetu“ Martina Heideggera čija se filozofija ne može identificirati s fašizmom ali će mnogi, zbog njegovog političkog i ljudskog posrnuća kada se 1933.g. učlanio u NSDAP postavši rektor Sveučilišta u Freiburgu, učestvujući u raznim propagandističkim aktivnostima njega osobno identificirati s „filonacizmom“ ( U intervjuu „Freiburger Studentenzeintungu“ Heidegger tako kaže: „Sam Fuhrer i samo on njemačka je stvarnost, sadašnja i buduća, njen zakon“ a studentski život definira kao „oržani servis“ u „samoafirmaciji njemačkog sveučilišta“ ). Nije li to sama bit „apizma“ ? Naime. možda je ipak moguće nekako dijeliliti privatnog od javnog, mladog od „sazrelog“ AP-a ?! Šta ja znam. Čudima nikada kraja na ovim prostorima. Pa zar svi mi još uvijek pomalo ne lutamo „Šumom Striborovom“ ?
Hannah Arendt, Heideggerova nekadašnja ljubav koja je pred molohovskim apetitom nacizma morala bježati iz Njemačke nazvala je suučešništvo dijela intelektualaca i fašizma „savezom imeđu rulje i elite“ („Podrijetlo totalitarizma“). Heideggera i dio tadašnjih intelektualaca privukla je Hitlerova nacionalsocijalistička priča o transformaciji njemačke egzistencije i prevladavanja krize europske kulture posredstvom nacionalističke i autoritarne politike. Veliki Heidegger zanio se snom o obnovi i ponovnom uspostavljanju duhovnosti koji su jedino mogući uz povratak podrijetlu - korjenima. Kako je samo gadno morao izgledati njegov „povratak iz Sirakuze“ ( nakon onog Platonovog iskustva s Dionizijem Starijim još iz 4. st.p.n.ere ). Zašto nam to ipak zvuči jako aktualno i kakve veze s tim ima AP-ova izjava u Saboru ( 15.10.2025.g.) da „mi vodimo politiku modenog suverenizma“ ?
HEIL SCHICKLGRUBER
Otac Adolfa Hitlera rodio se 1837.g. kao Alois Schinklgruber. Bio je vanbračni sin Ane Marie Schinklgruber. U 39.g. (1876.g.) života Alios mijenja svoje prezime u Hitler. Nakon 13.g. dobio je sina Adolfa (1889.g.) koji bi se, da nije bilo te promjene, prezivao Schicklgruber a ne Hitler. Na svu sreću pedantni nijemci nisu izmislile nikakvo svoje „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ ili neki sličan nadzakonski oblik propisivanja „podobne povijesti“. Njemačkim naci-nostalgičarima tako je uskraćeno da tu i tamo mogu arlaukati: „Heil Schicklgruber“. Takvo Vijeće ostalo je autohtoni, jedinstveni specijalitet hrvatskog „apizma“ poput neke hrvatske „političke čovječje ribice“ !
Hrvatski pandan nacističkog „Heil Hitler“ ustaški je pozdrav „Za dom spremni“ koji Ustav RH izrijekom zabranjuje stavljajući ga van zakona ( Priopćenje Ustavnog Suda RH od 5.06.2920.g., višekratne izjave bivšeg predsjednika Ustavnog Suda RH Miroslava Šeparovića i recentna izjava novoizabranog predsjednika Ustavnog Suda RH Frane Staničića ). Reklo bi se: Sve je jasno. Ali ipak nije ! „Apizam“ tumači da je fašistički uzvik „ZDS“ istovremeno i zabranjen i nije zabranjen jer je slobodnolebdeće nadustavno Vijeće reklo da se ipak, usprkos Ustavnoj zabrani, „ZDS“ može izvikivati onda kada ono kaže da se može. Pa se ta apistička „možemost“ rastegla od „samo jedne pjesme“ pa sve do hrvatskih stadiona i „Bog i Hrvati“ nadahnutog dubrobvačkog gradonačelnika Frankovića u Cisti Velikoj ili šjor Skeje „s njegovima“ ako ih policijska patrola „ne uspije fermat “. Na kraju svih krajeva Hrvatski je Sabor postao jedini parlament u cijeloj Europskoj Uniji ili civiiziranoj zemlji bilo gdje u svijetu u kojem se uživo može čuti „zabranjeno“ fašističko kliktanje !
I što sada ? Pravo pitanje postaje: Tko je tu glup: „apistička vlast“ koja kaže da se u Hrvatskoj ne smije javno kliktati „ZDS“ ali istovremene se, o dragi naš Jakove Mletački, „ipak može ali samo ponekad“ - Ili svi mi ostali ? AP je inače svjetska faca bez ikavih malograđanskih predrasuda pa je tako u prosincu 2016.g. izjavio kako on „nema nikakav problem pojesti srpsku čokoladu“. Koja ljudina ! Koji gigant ! Ali istom prilikom je sve nas kao i Ustavni Sud poučio da uzvik „ZDS“ ima „dvostruke konotacije“ pa je tako, npr., u Jasenovcu jako negativan ali pola kilometra dalje, ako je takva prigoda, baš i nije.
Bilo bi prenaivno smatrati da se tu radi o nekakvoj bezveznoj „čiri bu-čiri ba“ politici. Možda nas ipak tu netko pokušava....“u mozak“. Talijanski povjesničar Carlo M. Cipolla u svojim „Temeljnim zakonima ljudske gluposti“ podsjeća na to da je glupost uvijek tu, u istoj količini, pa ono što varira „nije postojanje gluposti, već opseg njezinih učinaka“. Bistri umovi, u rasponu od Aristotela pa do Einsteina i drugih upozoravaju da je ljudska racionalnost krhka. Pa, gledajući i trpeći posljedice funkcioniranja hrvatskog apizma, postaje sasvim bjelodano kako pitanje stanuje li glupost „kod nas“ postaje suvišno a u prvi plan dolazi nužnost odgovorana na dilemu hoćemo li moći živjeti s njom a da joj ne dopustimao, kako bi to Cipolla rekao, „da postane pokretačka snaga (naše) povijesti ?“
DAMNATIO MEMORIAE
Kada je nagluha mesareva kći ( ona ne čuje ama baš ništa dok cijeli stadion urla „Za dom spremni“ ) iznosila Titovu bistu iz Tuđmanovog predsjedničkog ureda na Pantovčaku bila je to javna ritualna gesta s kojom je započela detuđmanizacije HDZ-a. Taj proces Andrej Plenković upravo dovršava. Apeizacija HDZ-a trijumfira dok antihadezeovska Hrvatska još uvijek pruža otpor. Da bi se u tom poslu uspjelo moralo se pribjeći izvršenju stare rimske navade „osude sjećanja“, „brisanja uspomene“ ili što bi se po domaću reklo: činu „političke nekrofilije“ u značenju potpune posthumne kontrole nad pokojnikom koji je na taj način postao predmet okrutnog obreda „silovanja njegove kompletne političke i duhovne ostavštine “. Franjo Tuđmano postao je posthumna žrtva ostracizma AP-a & co.
Kada su izvan domaje AP i njegovi apeovci se udarnički busaju u „svoja antifašistička hrvatska prsa“ ističući kako je Naša Lijepa u Drugom svjetskom ratu bila dio velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije. Hrvatska - zemlja najsnažnijeg antifašističkog pokreta na svijetu, partizanskog pokreta ! A doma ? E to je jedna sasvim druga priča. Ovdje se dešava nešto što je bilo nezamislivo za vakata bilo kojeg od dosadašnjih HDZ-ovih vladara počev od Tuđmana pa do ( čak ) Karamarka. Danas se tolerira sramotna revizija hrvatske prošlosti, relativiziraju se antifašistički temelji Hrvatske a partizanski pokret se prekriva tamnim tonovima dok sve što je vezano za kvislinšku fašističku NDH poprima „sve svjetlije i svjetlije boje“. Tako se nekidan usred Hrvatskog Parlamenta održao mračni kvaziznanstverni „okrugli stol“ na kojem su prema „Antifašističkoj Lizi“ uvodničari bili ljudi čija je jedina „stručnost“ u „falsificiranju broja i bezočnom negiranju ustaših zločina u logoru Jasenovac“. Nagla ljubav vladajućih prema atomosferi, ornamentici i folkloru vezanim za pjevača čiji je simbol „šmajser“ a kojem je HDZ ne tako davno masno plačao ( 515 000 eura) „da ne pjeva“ priča je za sebe. Na stranu to što je AP-ovom bardu 2007.g. hrvatski sud odrezao 1,2 milijuna kuna na osnovu nalaza Porezne uprave i što je prijetio Reutersu „jer ga povezuju s ustašama“ iako je ničim izazvan „pjevao“: „Moje političko uvjerenje je takvo da poštujem Poglavnika. Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Ustaše nisu bili koljači nego uredna vojska koja se borila za neovisnost svog naroda i ti su vojnici bili primjer mnogim drugim narodima“ - ali za očekivati bi bilo da će „europskom“ AP-u ipak zasmetati to što je ugledni New York Times nakon koncerta na Zagrebačkom Hipodromu, analizirajući „revival“ ustaštva u Hrvatskoj, napisao kako „Thompson s ustaškim pozdravom oživljava sjećanja na krvavu prošlost, a dolazi mu i premijer“. Ali ne smeta mu. Tatinu djecu ne želimo ovdje niti spominjati !
AXOLOTL, DIOGENOVA OČERUPANA KOKOŠ, GOETHE I AP
Axolotl ( Ambystoma mexicanum ) - „vodeno čudovište“ ( monstruo de agua ) jedinstveni je meksički vodozemac koji je dobio ime po aztečkom bogu munje Xolotlu. Živi isključivo u vodama jezera Xochimilco na jugoistoku Ciudad de Méxica. Ovaj vodozemac je poput fašizma ili ustašovanja jer ima jedinstvenu sposobnost stalnog obnavjanja svojih udova i organa.
Hipernacionalizam je jedan od temelja nacizma a kič mu je omiljeni oblik manifestiranja. U svojoj knjizi „Katastrofalni nacionalizam“ Richard Seymour će tvrditi da je „nacionalizam općenito imbecilizam“. Ali ta konstatacija samo pojačava nužnost detektiranja „koliko je naconalizam idiotski opasan“. Fašizacija i autoritarizacija života velikim dijelom su ne samo političko nego etičko ali i estetsko pitanje. Crne horde pripadnika „faši-kulture“ zorno nam to manifestiraju gotovo svakodnevno. Veliki pjesnik, disident i prognanik iz SSSR-a (1972.g.) Josif Brodski zato je i mogao kazati: „Moja neslaganja, moje borbe sa sustavom, nisu bile političke koliko estetske“. Desničarska kolonizacija povijesti usko je vezana uz to. Walter Benjamin, neuspjeli bjegunac od nacizma i njegovog smrtonosnog primitivizma, tvrdio je da „fašizam estetizira poliiku“ i da „ni mrtvi neće biti sigurni ako neprijetelj pobijedi“. Sramotni desničarski okrugli stol o Jasenovcu kojeg je ugostio Hrvatski Sabor dramatično nas upozorava na to.
AP danas u svojim rukama ima najveću koncentraciju moći u državi Hrvatskoj ali ona je tanja nego što i sam možda sanja. Naime, političko tijelo apizma ovisi o „transfugizmu“ ( o prevarantskim prebjezima iz oporbe u zagrljaj vlasti nakon izbora ) jer mu oni ( prvo Saucha & co. pa onda HNS a danas DP ) osiguravaju jadnu „neprincipjelnu većinu“ u parlamentu. Hrvatski ultradesničari su krhko perje na nekada korpulentom AP-ovom tijelu pa zato on i podilazi njihovoj sljedbi. A perje ko perje. Lako otpada pa se tako lako može desiti da Andrej uskoro postane ona Diogenova očerupana kokoš koju je „poludjeli Sokrat“ bacio pred noge Platonu koji je prigodice defnirao čovjeka kao „dvonošca bez perja“.
Goethe je 1797.g. napisao baladu „Čarobnjakov šegrt“ u kojoj je poslao besmrtnu poruku i upozorenje o opasnosti situacije kada netko posjeduje moć ali bez mudrosti. Ako otac „apizma“, premijer Andrej Plenković nije još pročitao ovaj uradak velikog njemačkog književnika pod hitno mu je netko dobronamjeran mora kupiti. Možda još uvijek ima nade !
11
uto
11/25
Nomen Nescio
dvitririchi.blog.hr
Nisu ljudi samo kad umru nebitni. Nebitnost je sastavni dio života, a to je vidljivo i u našoj svakodnevici. Imamo svoje krugove, koji se sužavaju, a ne šire...kako je Rilke zamislio.
Dvi, tri rici... @ radi vjetra
Ljudi koji su ispali bitnima za čovječanstvo nisu se trudili postati bitni, to im je bila vjerojatno zadnja stvar o kojoj su razmisljali, to je vjerojatno i jedna o rijetkih stvari o kojoj uopće nikad nisu razmišljali.
Kako uopće postati bitan: posuditi od uspješnog rodijaka (onog za kojeg smatras da je super samo kad malo popije) sako, od pokojnog zeta (kojeg cijeli život smatras pedofilom i lopovom) postole, prodati prabakinu zemlju i uputiti se u bijeli ...svijet? Mislim, tako je uradio Mersudin, ali tko uopće poznaje Mersudina, tko je čuo za njega? Ni vi niste? Naravno da niste: za Mersudina nije čuo baš nitko, naravno, osobito - nitko bitan.
Ali to ne znači da Mersudin nije nikome bitan: svatko je nekome bitan, a najčešći je slučaj da je netko bitan samo sebi pa si tepa, baš kao i Mersudin, gledajući se u ogledalo: Znaš, nisi ti meni svatko.
Bitni, oni zaista bitni, su se posvetili nečemu jako, cijeli su se posvetili, svim svojim nebitnim bićem, za to im nije trebalo uopće motivacije, kako se ono kaže: intrizične? Ta posvećenost možda čak i nije bila njihov izbor, nego ih je jednostavno nešto jako važno, jako bitno... usrkalo. I postajući nebitni instrument, na koncu su ispali globalno i povijesno bitni. Neka ideja, neko područje, neka ... pitaj Bogatoga kakva vražja sila ih je obuzela, oduzela od sebebitnosti i bavljenja sobom i eto, predanošću i nekom nadnaravnom obuzetošću postanu bitni... mnogima. Kao Thompson, recimo. Ok, ok, krivi primjer - on je bitan samo Hrvatima, odnosno ekstremnoj nacionalističkoj desnici, onoj koja kad ne dr...niči, ispija etanol do besvijesti i nadahnuto laprda jedva razgovijetno, umalo smisleno, po kvartovskim crnim rupama.
Isus... to je pravi primjer bitnog lika za čovječanstvo.
Zato mu je Mersudinove mame tetka posvetila čitavu jednu sobu (da-da), priča se da je dala izraditi i oltar tamo i da po cijele dane moli. Kad se ne gluha svađa sa starim, ludim tetkom, naravno.
Teti od Mersudinove mame je netko rekao da je Isus od oca ostavljeno siroče i da mu se nije ni znalo tko mu je otac zapravo, pa da mu ga je mama izmislila. I da je izmislila neke okolnosti o začeću jer da se u ono vrijeme jednostavno nije smjelo u rodni list upisati u rubriku, ime oca: N.N. jer ... kamenovalo bi na smrt. Uostalom, kako bi se dijete osjećalo i kakve bi psihološke posljedice u životu imalo da mu je otac Netko Nebitan (N.N.).
Zato je napravila oltar i ni sa kime ne komunicira (ljudi su zli) osim sa Njime.
Mersudin, zapravo, nije ni bitno,-ali želim da vam kažem :D - se priklonio svim ženama iz daljnje i šire rodbine, govoreći da je on Isus Krist osobno i da je njegova muka istovjetna onoj pribitog na križ, INRI-ja, i hodao je od žene do žene koje su kršćanski suosjećajne (iza leđa ih je sve redom zvao babetinama) vapeći: "Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio?"
Preuzeti identitet stare napaćene duše je pomalo hohstaplerski, ali eto...nije merusudin bilo tko pa je odabrao biti odabran.
Jungovski pomodno pomalo, a pomalo i po zakonu sudbinske slučajnosti, se sve poklopilo, a nesto izglumilo, toliko uvjerljivo da je Mersudin istinski povjerovao u to, jer sto ti je dobra gluma: pa to kada prevaris samoga sebe.
I onda postaneš uvjerljiv i drugima.
A žene Mersudinove?
Samilosne kakve već jesu, kakve moraju biti po božanskom nauku odgajane, osobito prema sirotom siročetu - kuhaju, prodaju nekretnine kupuju nove, bave se pretakanjem sirćeta iz supljeg u prazno. Bave se malo škudama, a malo i bogme Mersudinom. Puno mole Boga, jos vise telefoniraju, pa malo čak kunu, dapače i i proklinju... šire predaju o... Mersudinovoj muci.
A tko je zapravo Mersudin?
Pa i dalje je N. I N. Naravno. Sto bi drugo bio?
Ali nikad se ne zna...život piše ... sveto pismo.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr