U mislima crtam neobičan suludi ambis
dok sa oblaka posmatram svog zemaljskog tijela obris
pa... djevojka sam sasvim prosječna
možda ipak previše sjetna i nesretna.
Ako pošaljem ledene poljupce na svoje zemaljsko lice
hoće li joj neki bolji put pokazati ptice
hoće li biti voljena bez pritisaka
letjeti voljenom na krilima divljih gusaka.
Ako joj pošaljem oluju crnju od najcrnje noći
hoće li postati svjesna svoje fantastične moći
jer ona još ne zna da njen pogled suptilnošću osvaja
i da njena je ljepota bezvremenska i božanskog sjaja.
Neobično je gledati samu sebe sa baršunastog oblaka
i znati da život što živi obična je tlaka
kada će naučiti da bolja je od svih
napetih, usukanih, tituliranih, okupiranih.
Do kasnih će ljeta moje zemaljsko tijelo
privlačiti različite ljude kao nebesko tijelo vrelo
tada ću moći mirno otploviti na svojem oblaku bola
znajući da krhkoj sam zemaljskoj sebi dala hvalevrijednog obola.
Možda sam božanska, ali istovremeno i emotivna luda
ošamućena u vrtlogu strasti, želja i općeg uzaludnog truda
možda i mene netko lukavo čeka iza nebeskog plota
da me cipelari slatko tračnicama života.