Moje su metafore danas pijane,
odlučeno je - neću se više igrati riječima,
vjeđe su moje vjetrom ovlaš dodirnute
zarobljene anđeoskim poljupcima.
Anđeli u mojoj predstavi nažalost su samo jeftini statisti,
bludno nagi poziraju na ikonama,
u očima nas smrtnika nikad više neće biti božanski čisti.
Tužna, bespomoćna i sama,
obična seoska lutalica,
zapletena u mrežu izgubljenih snova
pišem poeziju bez stihova,
prstima bez otisaka
i pričam tužni monolog čistačici
kazališta bez dasaka.
Kao kapetan sam što
svoj brod je izgubio
i svjetski putnik
što baš nigdje nije bio.
Čini se nekad da otpustila sam
svoj zdravi razum i sram
kao lošeg radnika
jer se kukavica u meni
sa njima nikad nije odveć slagala.
I znam da me ne vole
jer sam im stalno besramno lagala,
nesretne duše,
povrh svega očitoga.

Tijelo sazdano od laži
puno je besramno opasnih draži
i nudi grijeh kao glavno jelo.
Najslađe je zabranjeno voće
razum i kad neće - hoće
vlasniku svom čini bolno nedjelo.
Pošten bio - ne bio
tko bi tako lijepom tijelu odolio
važan je tada samo trenutak slasti.
Nije važno što se ispod bijele djevičanske kože
skriva zlo što se okom vidjeti ne može
potpuno smo tijela tog u vlasti.
Tijelo sazdano od laži
samo nove sladostrasti traži
i nema skrupula baš nimalo.
Na pladnju bijelog tijela suze i sol
tuga, patnja, jad i bol
no čini se da nam baš do boli stalo.
Razočaran životom bio - ne bio
tko bi tako lijepom tijelu odolio
što nam se tako olako dalo.
Biti će kasno kad napokon shvatimo
tijelo od laži tu je samo da patimo
i da je svako nam iskupljenje grijeha nepovratno propalo.
Prodali smo dušu vragu
jahačima apokalipse smo na tragu
sklupčajte se,
sramite se,
šutite.

Nosi me bijeli oblak nebima života,
obavija me njegova bijela haljina,
i zovem se oluja...

Tako će započeti moja priča
kada postanem svjetski poznata
neće biti ni zlata ni kiča
samo obična izrezbarena drvena vrata.
Iza vrata stojim ja - žena koja izaziva kišu
otkucaji mog srca vrtlozi su ludi
i moje će ruke tužnu prošlost da izbrišu
Sizif sam što se tvrdoglavo trudi.
Vrtlog sam ludog plesa
oblaci su moji najskuplji pajaci
Alisa sam u Zemlji čudesa
moji su i sunca zlatni kraci.
Nosi me nosi oluja smiješna ta
plavim nebima života mojega
mraz sam, rosa i kiša
kraj očiju tvojih u fanatastične kreacije snijega pretvorena.

Nisam tužna, ali ponekad namjerno mogu biti
grizem očima i zubima kada sam bijesna
suze su iza očiju presušile, ali u sebi ih mogu nekontrolirano liti
da sam emocionalno otupjela ja nisam baš ni bila svjesna.
Ja sam crni oblak pun elektriciteta
i nekako privlačim dobre ljude oko sebe
davati sebe nekome vrijednom zaista nikada nije šteta
a ja napokon sam našla: jedinstvenog predivnog TEBE.
Znam da još nedavno podsvjesno sam bila nesretna
i sve se u sekundi zaustavilo, eksplodiralo, promijenilo
sada sam osoba potpuno svjesna i sretna
što me nije ubilo novu mi je snagu ulilo.
Nemojte vjetar sijati
ako oluju ne mislite žeti
možda vam njen okus neće prijati
možda su vaši plugovi ukleti.
Osvrnite se oko sebe
toliko ljubavi možete dati
ako zaboravite na glupe nepotrebne potrebe
tko zna, možda će vam se netko i nasmijati.
Koliko je takvih kao vi koji nikoga nemaju
i traže upravo vas da to i ne znate
dopustite im da vam sebe daju
dobro sjeme posijajte.
Neka vaše sjeme vjetra bude sjeme sreće
oluja neka iznikne u obliku ljubavi prave
umjesto vas to nitko učiniti neće
uživajte u svilenom poljupcu vaše nove životne trave.