Moje su metafore danas pijane,
odlučeno je - neću se više igrati riječima,
vjeđe su moje vjetrom ovlaš dodirnute
zarobljene anđeoskim poljupcima.
Anđeli u mojoj predstavi nažalost su samo jeftini statisti,
bludno nagi poziraju na ikonama,
u očima nas smrtnika nikad više neće biti božanski čisti.
Tužna, bespomoćna i sama,
obična seoska lutalica,
zapletena u mrežu izgubljenih snova
pišem poeziju bez stihova,
prstima bez otisaka
i pričam tužni monolog čistačici
kazališta bez dasaka.
Kao kapetan sam što
svoj brod je izgubio
i svjetski putnik
što baš nigdje nije bio.
Čini se nekad da otpustila sam
svoj zdravi razum i sram
kao lošeg radnika
jer se kukavica u meni
sa njima nikad nije odveć slagala.
I znam da me ne vole
jer sam im stalno besramno lagala,
nesretne duše,
povrh svega očitoga.