Usnula sam noćas neobičan san,
spavaš pored mene,
a opet si nekako sam,
nekako tuđ.
Sanjala sam i miris,
poznat i opojan,
a opet tako dalek i odbojan.
Sanjala sam kosu tvoju na jastuku,
raspršenu i mirisnu,
a opet nekako grubu.
Sanjala sam riječi,
napisane u poruci
što dušu na komadiće kidaju.
Sanjala sam da si mlad,
snažan i odlučan,
ali si star i nemoćan.
Tvoja duša je ostarila,
za mene ona više ne zna
i za dane poput ovog
kad me sitnice
na tebe podsjećaju.
Sanjala sam da odlaziš daleko,
nečujno razvrgavaš ljubav
i strast.
Da sam barem to
zaista samo sanjala.
Ali nisam.