Moja zvijer i ja
putujemo prema slobodi
vraška smo kompanija
jedna drugu u propast vodi.
I mrzimo se do bola
no, smješkamo se lažno
u društvu alkohola
ionako sve ostalo nije važno.
Dokumente lažne imam
i svježe sam se presvukla
sakriti od drugih moram, znam
da me zvijer pred svima pijanu istukla.
Tek sam iz sužanjstva izašla
iza gvozdenih rešetaka
tu me zvijer sklupčanu našla
otela me pod prijetnjom metaka.
Htjela ne htjela
nađoh novog gospodara sebe same
i moja me zvijer u slast pojela
sažvakana pipkam ima li izlaza iz utrobe tame.
Vrlo brzo se da zaključiti
sa sam ja zvijer gore navedena
i da se dovraga, nikad neću naučiti
biti ono najgore, fuj, poštena.

Ništa, baš ništa
nisi zaslužio
jer mi ništa od sebe nikad nisi ni dao,
bogovi i mitovi ne žele
moje molitve tihe da usliše,
molim te,
ne ispričavaj mi se više.
Čini se ponekad kao da te još volim,
ali te mnogo više od toga
jednostavno mrzim,
opet me bacaš raljama krajnosti,
iznova primljena u naručje slabosti,
tuga isčezava,
oglašava se sve tiše i tiše,
molim te,
ne ispričavaj mi se više.
Ne želim slušati zvuk tvojih laži,
ne želim slušati riječi bez vokala,
ne želim od tebe čuti ništa više,
molim te,
ne ispričavaj mi se više.
Ovo je posljednja pjesma
posvećena tebi,
stoga te molim
još jednu bitnu stvar:
iz mog života zauvijek odjebi.

Nemoj me učiti
ono što već znam,
i ne,
nemoj me mučiti
stvarima zbog kojih se još mučiti ne moram.
Živi svoj život,
ostavi mene da se borim,
sama ću biti kriva,
ako se koji put umorim.
Vrlo dobro znam koja je razlika
između borca i ratnika,
što je klaun, a što pajac,
što je tišina, a što tajac,
što je mrak, a što tama,
što je kad sam usamljena, a što kad sam sama.
I nije mi strana spoznaja
da je laž izdaja,
da je ljubav sveta ikona
na oltaru naših godina.
Vrlo dobro znam koja je razlika
između dukata i zlatnika
što je crta a što pravac,
što je uzica a što lanac,
što je milost a što milostinja,
što je prokleto, a što je svetinja.
Nemoj me mučiti
prodikama ispraznim,
nauči me
da razliku ne vidim.
Da mi crno bude bijelo
da mi tijelo bude neveselo
da se prepustim valu stvarnosti
na oblaku budućnosti.

Tek sad
kad me nemaš
shvaćaš
da sam ti bila ljubav jedina
prijateljica odana i iskrena.
Tek sad
kad me nemaš
shvaćaš
da me nisi vrijedan bio
da si istinsku ljubav izgubio.
Tek sad
kad me nemaš
shvaćaš
da se vrijeme vratiti ne može
i da ćeš me još dugo čuvati ispod kože.
Tek sad
kad me nemaš
shvaćaš
da me još voliš
i da života dva
poslije ovoga
neće biti dovoljno dugo
da me
preboliš.
Tek sad
kad me nemaš
želiš me
i žao ti je.
I meni je žao.
Zaista.

Ponekad se zapitam
postoji li zapravo sreća,
ili je to relativna obmana
za nekog manja
a za nekog veća.
Pitam se koliko dugo ljubav traje
ili je i to slatka obmana
koja se ljudima lukavo prodaje.
Jesu li ljudi stvoreni da pate
i da drugima uništavaju snove
samo da svoje nevolje skrate.
Je li život samo obmana
i nepravedan božji dar,
zašto netko dobije više,
netko manje,
netko suho zlato,
a netko šamar.
Obmana ili ne,
život je plimni val,
moramo se boriti sa njim,
ne protiv njega,
da ne bismo
postali
i ostali siročad.

Usnula sam noćas neobičan san,
spavaš pored mene,
a opet si nekako sam,
nekako tuđ.
Sanjala sam i miris,
poznat i opojan,
a opet tako dalek i odbojan.
Sanjala sam kosu tvoju na jastuku,
raspršenu i mirisnu,
a opet nekako grubu.
Sanjala sam riječi,
napisane u poruci
što dušu na komadiće kidaju.
Sanjala sam da si mlad,
snažan i odlučan,
ali si star i nemoćan.
Tvoja duša je ostarila,
za mene ona više ne zna
i za dane poput ovog
kad me sitnice
na tebe podsjećaju.
Sanjala sam da odlaziš daleko,
nečujno razvrgavaš ljubav
i strast.
Da sam barem to
zaista samo sanjala.
Ali nisam.