Poljubac Razmišljala sam o tome kako je poljubac ne čudesna koliko čudna stvar. Kome je ikad - i kako zaboga - palo na pamet da uzme te svoje usne koje služe za pričanje, disanje, jelo, piće, za jednostavan boravak na licu uglavnom, i prisloni ih na tuđe usne koje imaju uglavnom istu svrhu. I što se onda dogodilo a da se ne može dogoditi u dodiru, pogledu, zagrljaju, zbog čeg se to ponavljalo i prenosilo pa danas, evo, svi izražavamo nešto tim poljupcima. Žudnju, želju, strast, potrebu, a i ljubav, k vragu, kad stvarno zavolimo. I onda se ljubimo, a da ni ne razmišljamo o tome, i tražimo taj neki osjećaj koji se dogodi kad se te neke usne sretnu, a meni i dalje nikako nije jasno zašto je to potrebno, nužno, ispunjavajuće... kakvo god. Pa sam guglala. Prvi zapis poljupca je - a gdje drugdje - nego u Indiji. Babilonci su se isto ljubili i pisali o tome. Stari Grci također. Rimljani su, kaže povijest, razvili posebnu kulturu ljubljenja s posebnim zakonima i propisima koji su regulirali kako se, koga i kada ljubi. I Rimljani su, kaže povijest ljubljenja, proširili te blesave običaje da se ljubimo po cijelom svijetu. Rimljani. Darwin se bavio ljubljenjem jer mu je bilo potpuno neshvatljivo. Ako to rade u cijelom svijetu, neovisno jedni o drugima, napisao je, onda valjda imamo evolucijski nagon ljubiti se. Valjda. Ne gunđam protiv ljubljenja, samo mi je palo na pamet kako je to bizaran običaj. Imaš te usne koje služe za milijun drugih, pametnijih, stvari i tražiš te neke druge usne koje ćeš ljubiti. I tu priča ne staje: ako se ne ljube na dobar način (stvarno, koji je dobar način?), ako nešto ne čine da te pokrenu, ako ne bride nakon tog poljupca, ako te ne zovu na još... onda to nekako složimo u glavi kao nevažno. Ali ako zovu, ako te povlače, ako ti pričaju o tim nekim usnama, e onda je važno, onda je dobro, onda je stvar od koje se tkaju ideje, maštarije, čuda. A bizarno je. Toliko toga na usnama? I bizarno je kako poljupci brzo ispare. Jeste primijetili to? Skoro očekuješ da ćeš ga pronaći drugi dan, sedmi, trideseti... a nema ga. Morao bi tu negdje biti, a nema ga. Oznake: ljubljenje, poljubac |
Neobične riječi Ne čitam portale. Uglavnom preletim po naslovima, tek da budem upućena u zbivanja u ovom ozbiljnom, vanjskom svijetu. Ali čitam razne sajtove, potpuno nasumično. Neki se bave sportom i fitnessom. Neki trčanjem. Neki pisanjem. Neki skupljaju zanimljive misli i ideje - poput sajta na koji sam trenutno luđački navučena, BrainPickings. Visim na Panoramiu i dalje, potpuno sam opsjednuta njime, toliko da si dopuštam dva sata tjedno surfanja po njemu. A ta dva sata prolete. I imam jedan koji svakodnevno otvorim, i svakih par dana ponovno preletim. Zove se Other Wordly. Piše ga neko mlado stvorenje s faksa koje sakuplja neobične riječi i njihova značenja iz raznih svjetskih jezika. Zašto me toliko povuku te riječi, a samo su riječi? Ne znam. Pričaju mi, te riječi. Stvarno mi pričaju, glasno, uporno. Govore mi o idejama koje su ih stvorile. Recimo, postoji riječ fernweh koja označava žudnju za nepoznatim i dalekim mjestima. Postoji i riječ, kawakaari, a znači posljednji odbljesak sunca na površini rijeke, blještavilo rijeke u tami. Postoji i riječ livsnjutare a znači osobu koja živi duboko, do krajnjih granica. A postoji i jedna koja me nasmijala glasno kad sam je pročitala - mamihlapinatapai - a znači pogled koji dvoje ljudi razmijeni, dvoje ljudi koje oboje žele da ono drugo počne nešto što oboje želi, a nitko ne želi pokrenuti. Riječi. Čudesne, lude, neobične riječi koje me odnesu u nove priče jer mi pričaju, glasno i uporno. |
< | studeni, 2012 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |