1000 čudesnih stvari

Čudesna stvar bez broja: ljubavno pismo gradu
Volim sva tvoja lica. Volim ono koje mi pokazuješ kad ti prilazim sa zapada, blještava neonska lica trgovačkih centara u koje nikad ne ulazim. Volim to lice jer volim tvoje gužve, tvoje nervozne vozače, a i zato što volim, stvarno volim gledati odbljesak neona na asfaltu. Volim iako, kažem ti, nikad ne ulazim.
Volim tvoje mostove, možda i najviše volim tvoje mostove. Volim onaj koji uvijek, godinama već, djeluje kao da će se raspasti upravo pod mojim automobilom, a volim ga zato što je Sava pod njim - i više, njena obala - divlja i zelena i smeđa i neukroćena... ostavljena na miru zapravo. Sava je ondje ostavljena na miru: nema uređenog nasipa sa šetačima, nema narančastih svjetiljki poredanih u beskrajan niz, svjetiljki koje iz daljine izgledaju kao nešto niz plutajućih lampiona. Sava je ondje divlja, obrasla, zelena, prkosna. Volim i onaj kojim svakodnevno prelazim na drugu obalu: onaj preko čije ograde svakog dana zaželim dobro jutro rijeci. Volim i onaj željeznički, zeleni, a posebno volim kad, na trenutak barem, na njemu ugledam vlak kako prolazi. Kamo ide? Hoću li uskoro i ja biti u njemu?
Volim otkrivati tvoja meka mjesta, ona koja još nisu pokorena ulicama, zgradama, parkirališnim mjestima. Ona poput istočnog kolodvora koji stoji ukopan i ukipljen, nepromijenjen u vremenu. Volim tvoje grafite, tvoje poruke po zidovima. Volim i one pokušaje da ih se prebriše - uzaludne pokušaje.
Volim tvoje terase i trgove, volim tvoje osebujne i vidljive glasonoše: onu ženu koja vječno na štakama nabada Ilicom s rečenicom, "daj kunu za sendvič". Onu baku koja na početku Trga prodaje katoličke kalendare, krunice i vezice za cipele. Onog svirača harmonike koji se smjesti ispred kockarnice na Trgu i uporno svira jedan te isti dio pjesme koja govori o jednom drugom gradu, Parizu, ali uvijek zastanem da ga poslušam jer je to nebo o kojem pjeva - iako pariško - zapravo i tvoje. Samo ti nismo još napisali pjesmu.
Volim tvoje nevidljive prolaze. Volim mjesta koja su zaostala između dvije ulice, između dvije uređene zgrade, između nizova reflektirajućeg stakla i čelika. Volim zapuštena naselja i trošne kuće, volim se gubiti po Gornjem gradu, a volim i kako izgledaš s visine pa se ponekad popnem na Sljeme i promatram te odozgo, svjetlucavi i meki jastuk vječno u nekoj izmaglici, i odozgo, moram ti reći, izgledaš kao nešto što sam davno sanjala.
Volim tvoje psovke, volim tvoje pijance koji ponekad doteturaju pred mene u nekom svojem snu. Volim tvoj smijeh i tvoju mladost, posebno volim tvoju mladost koja te osvaja nesvjesno, nerazumno, radosno, ljuto. Mladost koja ostavlja svoje stope istim ulicama na kojima sam ja davno ostavila svoje.
Volim te jer sam te upoznavala i osvajala korak po korak, ulicu po ulicu, ugao po ugao. Upoznavala sam tvoje fasade s razglednica i tvoja prljava dvorišta koja mirišu na mahovinu i vlagu. Volim te jer znam kako izgledaš s one strane koju obično skrivaš, kako izgledaš uz pruge i iza skladišta pored kojih svi prolaze, ne gledajući. Volim te jer smo se osvajali, međusobno, ti i ja, u svim mojim lutanjima, gubljenjima, traženjima. Volim te jer sam na tebi isplakala brojne zbogom i poneko doviđenja, volim te iako me ponekad izluđuješ, ali svejedno volim izgubiti se u tebi, skrenuti krivo jednom, dvaput, sto puta, naći se negdje na nepoznatom, ući u haustor koji nije moj niti je od nekog mog, volim te jer pratiš ritam tog mojeg srca koje ima svoja htijenja, svoje nade i svoje želje.

Volim tvoja ljeta - iako si prevruć i prevlažan i presvijetao. I tvoja proljeća, posebno tvoja proljeća volim, kad svi pohrlimo na tvoje ulice željni sunca, smijeha, ispijanja kava dok ne padne večer i ne počnemo izvlačiti jakne. Volim tvoje jeseni i tvoje magle, tvoje kiše koje, ponekad se čini, ne prestaju padati nikada. I tvoje zime volim jer si nekako blaži na rubovima, kao slika koja se premetala po novčaniku dugo, predugo.

Volim sebe u tebi jer si moje igralište, moj trampolin, moja skakaonica. Volim sebe u tebi najviše kada te napuštam, kada ti mašem kroz prozor vlaka (posebno vlaka), kada te napuštam jureći automobilom, kada uzlijećem. Volim znati da ostaješ ovdje, iako mi ne nedostaješ kada odem.
A opet... kad se vratim, ovdje si, isti si, drugačiji si, star si, nov si, mijenjaš se i nepromijenjen si.