1000 čudesnih stvari

Talentirani ljudi
Kad sam bila dijete, dane sam provodila u kazalištu. Bilo sam ondje bez previše ambicije - štoviše, kad god sam mogla, gurala sam se u stražnje redove, daleko od reflektora i pozornice. Voljela sam dolaziti onamo, voljela sam osjećaj stvaranja, voljela sam ljude koji su nas vodili, ali od samog mi je početka bilo jasno da ne želim na takav način biti gola pred drugima. Ja sam brbljav, ali zatvoren tip, mađioničar koji učini da se svi oko njega osjećaju kao da ga poznaju i kao da znaju sve o njemu - a istovremeno ono najvažnije zadržava za sebe. Znala sam rano, jako rano da želim biti gola na drugačiji način - pisanjem. Ipak, dugo sam ostala ondje, prvenstveno zato što je za 16-godišnju mene bilo malo mjesta na kojima sam bila prihvaćena i malo ljudi koji su ulagali silan trud da bi me shvatili i pogurali kroz prilično bolno odrastanje. No, htjela sam pričati o nečem drugom. Imala sam 16 godina i bila sam u grupi srednjoškolaca koja je pripremala predstavu pod nazivom "Svjetlost i sjena". Bili su to kombinirani Shakespeareovi monolozi ili prizori iz njegovih drama. Bilo je tu malo Ukroćene goropadnice, ali i malo Lady Macbeth. Trebala sam biti Ofelija, ali nije mi išlo - prezirala sam njenu slabost, njenu mekoću i cijelo sam se vrijeme borila s bijesom prema njoj. Kako je zaboga mogla dopustiti da je tako iskorištavaju? Zašto se nije borila? Zašto je bila toliko... pa Ofelija? I nisam, stvarno nisam bila dobra u tome.
Ali bila je sa nama ondje i jedna povučena, tiha djevojka koja je danas prilično poznata i cijenjena glumica. Sjedila je povučeno, držeći se za sebe, gotovo i nije razgovarala ni sa kim, bila je naša grupna čudakinja. Ali onda smo počeli raditi i ona je dobila dijelove Lady Macbeth, onaj slavni monolog, o dođite vi dusi što smrtne misli pratite mi... Stala je, sitna, krhka, nježna - nepoznata i čudna - pred nas, progovorila i... naježili smo se. Mislim da nije bilo osobe u kazalištu koja nije protrnula od glave do pete. Gledali smo rađanje jednog nevjerojatnog talenta i ubrzo sam je počela gledati u naslovnim ulogama pravih, profesionalnih kazališta.

Imam prijateljicu koja je skladateljica. Iako ona to ne misli, napravila je puno, puno koraka do uspjeha. Gledajući nju sada, osjećam se kao prije gotovo 20 godina u onom malom zagrebačkom kazalištu: gledam nekog kome je uspjeh suđen, nekog tko je jednostavno predobar a da ne bi zasjao punim sjajem. Ja to znam i vidim - i iako je puno volim, nema u tome ničeg subjektivnog. To je kao da gledaš rađanje zvijezde - savršeno ti je jasno o čem je zapravo riječ i da taj proces može trajati dan, dva, sedam ili pet tisuća i devetstosedamnaest, ali proces će se na posljetku zatvoriti i bit će svima sve jasno.

Blagoslovljena sam u ovom životu talentiranim ljudima. Ali nije stvar u njihovom talentu, u njihovoj moći da svojom čarolijom preobraze ovaj maglovit jesenski dan u nešto drugačije, zanimljivo, strastveno. Stvar je u tome da, gledajući ih, te talentirane i čudesne ljude, počinješ shvaćati kako izgleda čovjek koji se ostvario. Kako izgleda netko tko uistinu živi sebe. Jer, ne možeš svoju umjetnost iznijeti na svjetlost dana ako makar mikroskopski dio sebe ne živiš. A to je inspirativno i gledati - jer stvarno, postoji li išta ljepše i strastvenije od stvaranja - i doživljavati tu njihovu nevjerojatnu energiju koja te natjera da se pitaš - hej, živim li ja sebe? I ako ne, kada ću? Kako ću?

Duga pisma
Svakog dana dobijem 200-njak mailova. Mnogi su korisni, još ih je više beskorisni junk. Dok ovo pišem, imam 895 nepročitanih mailova i nemam ni najmanje želje probijati se kroz nekoliko godina sakupljanja internetskog smeća. Ali među svom tom nepreglednom gomiletinom mailova ima i onih koji su više nego dragocjeni. Mailovi koje mi je slao muž, mailovi moje prijateljice, s tim da njeni imaju tu naviku da me probude usred noći. Ne, nemam nikakav zvuk niti postoji racionalan razlog da me probude. Jednostavno se to dogodi - dođe mail i ja sam budna - bilo to 2 ili 5 ujutro.

Obožavam duga pisma. Obožavam ih pisati, obožavam ih primati. Obožavam pratiti tijek tuđih misli, obožavam mogućnost da se izrazim onako kako mi prirodno dolazi. Mail nije nedostatak dijaloga, baš suprotno. Samo imaš priliku razgovarati s nekim tako da se međusobno čujete.

Prije nekoliko sam godina uvela pravilo da važne stvari uvijek - napišem. Preko nekoliko sam sukoba - bezveznih, nepotrebnih - imala zbog tona, intonacije, načina govora, krive interpunkcije... Pa se pravdaš i razgovaraš o razgovoru umjesto o problemu. Danas kad me nešto muči, sjednem i pišem. Kako primatelju, tako i samoj sebi.

Početi ostvarivati svoj san
Oduvijek želim pisati. Prvi sam svoj roman osmislila i dovršila s nekih sedam godina. Bila je to ilustrirana priča o kraljevstvu i kraljevnama koje su zarobili zli vladari dvorca. S nekih 10 dovršila sam prvu kratku priču o dječaku koji bježi od rata i dok on tako bježi od bombi i pucnjave, i dok trči, stradava, ali se to ne vidi u priči jer on nastavlja trčati i trčati sve dok ne uđe u sunce.
Pisala sam pjesme, kratke priče, dulje priče. Pisala sam blogove, čvrčke po službenim notesima, a imam bome i prepun novčanik papirića s idejama.
Oduvijek želim pisati.
A nekako, oduvijek i zazirem od objavljivanja. Ne znam točno zašto. Svaki dosadašnji pokušaj objavljivanja završavao je spektakularno loše. Bila sam preopskurna, preteška, premračna. Pisala sam prepoetično, prekaotično, predugim rečenicama.

I odustala sam.
Prije gotovo godinu dana upoznala sam nekog tko me isprva podsjetio na davnašnji san. Ne bez razloga: ne poznajem puno ljudi koji su na taj način i toliko kreativni.
Pa me zaškakljala ideja da prestanem tražiti izgovore.
Pa sam počela pisati.
Pa su počele dolaziti neobične, pomaknute stvari koje... pa, koje nikako nisam mogla ukalupiti u ono što sam htjela pisati.

Zahvaljujući tom vjetru u leđa - a zapravo je riječ o tornadu - nisam bila nikad bliže ostvarenju svog sna. Točnije, uskoro će se jedna moja priča naći u javnosti na jedan jako neobičan način.

I neobičan je osjećaj naći se na korak do ostvarenja onog o čem veći dio života maštaš. Neobičan je jer si negdje u sebi bio uvjeren da je to nemoguć san. Neobičan jer... pa, jer sam to ja, pisanje sam ja. Stoga da, ostvarenje snova ide među čudesne stvari, odnosno prvi koraci u smjeru onoga što si oduvijek želio ide među svakodnevna čuda. Nadam se da i vi imate svoje snove i želim vam da i vi nađete ta svoja tornada u obliku nježnih ruku koje vam otvore vrata i još vas, kad niste sasvim sigurni što i kako, pogurnu da prođete kroz njih.

"I ja isto"
Znate one "I ja isto!" trenutke?
Upoznate nekog - obično na nekom neočekivanom mjestu, negdje gdje ste se pojavili preko volje. Ili je netko nečiji prijatelj. Ili se viđate na istim mjestima i redovito si kimnete glavom u prolazu. Ili se taj netko jednostavno pojavi jednog ponedjeljka navečer u nečijem automobilu.
Počnete pričati i odjednom shvatite da vam pola razgovora otpada na "Zar i ti? I ja isto!" I ja volim te knjige. I ja volim tu glazbu. I ja volim svoju samoću. I ja jako dobro znam što znači imati tugu u očima.
Možda se iz toga rodi prijateljstvo. Možda ne. Možda bude samo zanimljiva priča za jednom. Nije ni toliko važno. Ali sjajan je, stvarno čudesan taj trenutak kad shvatiš da postoji još netko na svijetu tko razumije o čemu pričaš, tko ima slično iskustvo, tko diše na sličan način. Čudesno.