1000 čudesnih stvari

Talentirani ljudi
Kad sam bila dijete, dane sam provodila u kazalištu. Bilo sam ondje bez previše ambicije - štoviše, kad god sam mogla, gurala sam se u stražnje redove, daleko od reflektora i pozornice. Voljela sam dolaziti onamo, voljela sam osjećaj stvaranja, voljela sam ljude koji su nas vodili, ali od samog mi je početka bilo jasno da ne želim na takav način biti gola pred drugima. Ja sam brbljav, ali zatvoren tip, mađioničar koji učini da se svi oko njega osjećaju kao da ga poznaju i kao da znaju sve o njemu - a istovremeno ono najvažnije zadržava za sebe. Znala sam rano, jako rano da želim biti gola na drugačiji način - pisanjem. Ipak, dugo sam ostala ondje, prvenstveno zato što je za 16-godišnju mene bilo malo mjesta na kojima sam bila prihvaćena i malo ljudi koji su ulagali silan trud da bi me shvatili i pogurali kroz prilično bolno odrastanje. No, htjela sam pričati o nečem drugom. Imala sam 16 godina i bila sam u grupi srednjoškolaca koja je pripremala predstavu pod nazivom "Svjetlost i sjena". Bili su to kombinirani Shakespeareovi monolozi ili prizori iz njegovih drama. Bilo je tu malo Ukroćene goropadnice, ali i malo Lady Macbeth. Trebala sam biti Ofelija, ali nije mi išlo - prezirala sam njenu slabost, njenu mekoću i cijelo sam se vrijeme borila s bijesom prema njoj. Kako je zaboga mogla dopustiti da je tako iskorištavaju? Zašto se nije borila? Zašto je bila toliko... pa Ofelija? I nisam, stvarno nisam bila dobra u tome.
Ali bila je sa nama ondje i jedna povučena, tiha djevojka koja je danas prilično poznata i cijenjena glumica. Sjedila je povučeno, držeći se za sebe, gotovo i nije razgovarala ni sa kim, bila je naša grupna čudakinja. Ali onda smo počeli raditi i ona je dobila dijelove Lady Macbeth, onaj slavni monolog, o dođite vi dusi što smrtne misli pratite mi... Stala je, sitna, krhka, nježna - nepoznata i čudna - pred nas, progovorila i... naježili smo se. Mislim da nije bilo osobe u kazalištu koja nije protrnula od glave do pete. Gledali smo rađanje jednog nevjerojatnog talenta i ubrzo sam je počela gledati u naslovnim ulogama pravih, profesionalnih kazališta.

Imam prijateljicu koja je skladateljica. Iako ona to ne misli, napravila je puno, puno koraka do uspjeha. Gledajući nju sada, osjećam se kao prije gotovo 20 godina u onom malom zagrebačkom kazalištu: gledam nekog kome je uspjeh suđen, nekog tko je jednostavno predobar a da ne bi zasjao punim sjajem. Ja to znam i vidim - i iako je puno volim, nema u tome ničeg subjektivnog. To je kao da gledaš rađanje zvijezde - savršeno ti je jasno o čem je zapravo riječ i da taj proces može trajati dan, dva, sedam ili pet tisuća i devetstosedamnaest, ali proces će se na posljetku zatvoriti i bit će svima sve jasno.

Blagoslovljena sam u ovom životu talentiranim ljudima. Ali nije stvar u njihovom talentu, u njihovoj moći da svojom čarolijom preobraze ovaj maglovit jesenski dan u nešto drugačije, zanimljivo, strastveno. Stvar je u tome da, gledajući ih, te talentirane i čudesne ljude, počinješ shvaćati kako izgleda čovjek koji se ostvario. Kako izgleda netko tko uistinu živi sebe. Jer, ne možeš svoju umjetnost iznijeti na svjetlost dana ako makar mikroskopski dio sebe ne živiš. A to je inspirativno i gledati - jer stvarno, postoji li išta ljepše i strastvenije od stvaranja - i doživljavati tu njihovu nevjerojatnu energiju koja te natjera da se pitaš - hej, živim li ja sebe? I ako ne, kada ću? Kako ću?