Cijenjeni blogeri, kolege pjesnici, prijatelji evo se ponovno javljam poslije jednog predivnog putovanja, Neću Vam pričati o putovanju osim s nekoliko pjesama. Zasad nešto s prvog izleta:
AUTO STRADA DE FIORE
Auto strada de fiore;
Plod tehnike i vrijednih ruku,
a onda kroz izmaglicu
pukne more!
I zove.
Zove s bezbroj toplih ruku.
Zove na plaže i rijetke škoje.
Zove s mirisom soli i mora,
a onda opet,
po tko zna koji put
u tunel
diskretno skriven
ispod zelenih, pitomih gora.
Andora, Savona, Sanremo
i Bordigera;
Urasli u stijene
kroz stoljeća duga,
a strada de fiore
diskretno vijuga
kao molitva tiha i duga,
upućana svevišnjem Bogu!
Tek poneki vijadukt
krajolikom bljesne
kao gorostas,
kao kolos raširenih nogu.
I spaja, i vezuje pitoma brda,
urasle gradove,
more i valove.
I sve je nekako tvrdo,
a opet toplo i drago
kao najveće blago.
Koje nas zove
na neke putove nove.
Zorislav Vidaković
Žuti šafran najavio,
navijestio
dah proljeća,
dah života,
miris cvijeća,
kratke dane bivstvovanja
i dugačka tisućljeća.
Na djetinjstvo me podsjeća,
na livade procvjetale.
Prhnule su
jatom ptice.
Toplo sunce potjeralo,
izmamilo,
izazvalo,
ljude snene, na ulice.
Osmijeh tihi nabacilo
na sumorno
ljudsko lice.
Još je zima
u grudima,
al' rađa se neka nada,
osmijeh sunce posijalo
na ulice
moga grada.
U dućanu,
u tramvaju,
svak' se svakim
zdravi, pita,
kao da će vrijeme stati.
Kao klasje zrelog žita,
sve se ljulja
život buja.
Mlada žena
gradom hita.
I mirisi i toplina,
pjesnička me duša pita;
Što ne pišeš,
neće trajat',
ovo vrijeme toplo milo,
zabilježi radost ovu,
prije nego
oblak crni
navijesti nam
crne slutnje
i pretvori u sivilo.
Neka tuga ne navrati,
stvaraj, živi, nemoj stati,
nemoj gledat'
ljude druge,
ostavi se patnje,
tuge.
Rano ti je putovati.
Zorislav Vidaković
Cijenjeni blogeri,
Cijenjeni prijatelji s azurne obale;
Puno pozdrava,
Najljepše želje
AUTO STRADA DE FIORE
Auto strada de fiore;
Plod tehnike i vrijednih ruku,
a onda kroz izmaglicu
pukne more!
I zove.
Zove s bezbroj toplih ruku.
Zove na plaže i rijetke škoje.
Zove s mirisom soli i mora,
a onda opet,
po tko zna koji put
u tunel
diskretno skriven
ispod zelenih, pitomih gora.
Andora, Savona, Sanremo
i Bordigera;
Urasli u stijene
kroz stoljeća duga,
a strada de fiore
diskretno vijuga
kao molitva tiha i duga,
upućana svevišnjem Bogu!
Tek poneki vijadukt
krajolikom bljesne
kao gorostas,
kao kolos raširenih nogu.
I spaja, i vezuje pitoma brda,
urasle gradove,
more i valove.
I sve je nekako tvrdo,
a opet toplo i drago
kao najveće blago.
Koje nas zove
na neke putove nove.
Zorislav Vidaković
Ponekad pomislim;
Ptica sam,
a ponekad sam pas.
Stubokom mijenjam formu,
ponašanje
i glas.
Kupim mrvice
s pruženog dlana,
pjevušim slavuja poj,
a onda poletim
put plavih visina
i osjećam se potpuno svoj.
Okom sokola promatram,
pazim,
ne bih li pronašao plijen,
a onda
kada se dogodi ulov;
Potpuno sam njen.
Veselo mašem repom
kada mi netko pokloni kost,
sakrijem ju u pijesak
ili možda pod srušeni most.
Zarežim pakosno,
zalajem na sav glas!
Ponekad pomislim;
Ptica sam,
a ponekad sam pas!
Zorislav Vidaković
Trenutak pažnje,
radost,
zbog poklonjenog cvijeta
ili tek revolt,
na osjećaje snažne,
na grubo izrečene riječi
zbog pomame,
izgubljenog svijeta.
I nakon puno ljeta,
ugodan susret
i priznanje,
u okruženju klasičnog ambijenta
hotelskog toaleta.
Možda ipak tek radost obostrana,
zbog poklonjenog cvijeta!
Zorislav Vidaković
< | ožujak, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Poezija osječkog pjesnika Zorislava Vidakovića
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Osječki pjesnici
Društvo pjesnika Antun Ivanošić Osijek
Zal Kopp
Osječki pjesnik
Pjesma nad pjesmama
Pjesme su moje sjeme crne grude