Žuti šafran najavio,
navijestio
dah proljeća,
dah života,
miris cvijeća,
kratke dane bivstvovanja
i dugačka tisućljeća.
Na djetinjstvo me podsjeća,
na livade procvjetale.
Prhnule su
jatom ptice.
Toplo sunce potjeralo,
izmamilo,
izazvalo,
ljude snene, na ulice.
Osmijeh tihi nabacilo
na sumorno
ljudsko lice.
Još je zima
u grudima,
al' rađa se neka nada,
osmijeh sunce posijalo
na ulice
moga grada.
U dućanu,
u tramvaju,
svak' se svakim
zdravi, pita,
kao da će vrijeme stati.
Kao klasje zrelog žita,
sve se ljulja
život buja.
Mlada žena
gradom hita.
I mirisi i toplina,
pjesnička me duša pita;
Što ne pišeš,
neće trajat',
ovo vrijeme toplo milo,
zabilježi radost ovu,
prije nego
oblak crni
navijesti nam
crne slutnje
i pretvori u sivilo.
Neka tuga ne navrati,
stvaraj, živi, nemoj stati,
nemoj gledat'
ljude druge,
ostavi se patnje,
tuge.
Rano ti je putovati.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 25.03.2010. u 22:06 sati.