Pjesme su moje sjeme crne grude

nedjelja, 28.02.2010.

Pjesma nad pjesmama

Iz gorskog vrela
visoko u planini
potekla je pjesma,
žuboreći stihove davnog pjesnika,
govoreći mudrosti sina Davidovog,
a ptice su nebeske
pjev glazbom pratile
i rađala se pjesma nad pjesmama.
Vjetar je šumorio lišćem
stabala stoljetnih
i stapao stihove svoje žuborom potoka.
Iz grobova davnih
zemlja je dahnula
strofe pjesnika zaboravljenih
i one poletješe u nebeske visine,
preoblikovaše se u kapi
i kišom zamrmoriše.
I vrela se nova otvoriše!
Rijeka je pjesmom ispunjena
pjevala moru,
cilju svojem potonjem,
svega živog izvoru.
Bližeći se ušću
pjesma je bivala jača
i preko velike stijene
pretvarala se u veličanstven slap,
u simfoniju
i svaka pjesma je bila tek jedna kap.
Zaglušnom bukom,
bunt svih pjesnika govoriše:
i vrela, i vjetrovi, i kiše,
i stoljetna stabla
koje oluja njiše.
I ptice nebeske
u sveopći pjev se uklopiše.
I vrisak se pjesme ote
u samo stvaranje dana
i pjesma nadjača
kreštavo glasanje
u crno odjevenih vrana.
Pjesmom se natopiše plodna polja,
a pjesme razbite
u biserne kapi,
bojama se duginim obojiše,
pod prvim zracima
tek rođenog sunca
i livade se rosom srebrnom orosiše.
Život se rodi iz riječi
i cvijetovi se prvi otvoriše.

28.02.2010. u 22:07 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 21.02.2010.

Pjesnička snatrenja

PJESNIČKA SNATRENJA

Na balu večeri ljetnje,
opijen ljepotom svijeta
pogled mi leti,
k'o pčela
od cvijeta do cvijeta.

Prijatelji mi predstavili damu
i izgubi se istog trena,
ne zapamtih joj ni ime,
tek gledah usta njena
što govore mi neke riječi
i vidjeh dva plava oka
duboka kao more,
i osjetih da nestajem u njima
kao noć u svitanje zore.

I kroz maglu spazih
onog kuštravog malog,
iz luka odapne strelicu
direktno prema meni.

I stoti put mi u životu
ponestane riječi,
tek poklonih se toj ženi.

Ponese nas valcera ritam
što maštu raspali u meni
i osjetih struk tanani,
i tijelo što poglede plijeni.

Vidjeh nas na plaži same
negdje na kraju svijeta
i stotine zapaljenih svijeća,
i agave prepune cvijeta.

Oprosti Bože meni
na maštanjima mojim.
Ti jedini sve znaš!
Ti stvorio si poeta.

Zorislav Vidaković

21.02.2010. u 23:03 • 3 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.02.2010.

Večer uz glazbu

Večer je bila tiha, topla, ljetna.
Sa korza otpratih i zadnje parove,
a onda polako u vrt Royala
tamo me neka tiha glazba zove.

Još jedan stol je prazan, baš za mene,
pored fontane malenog bazena,
što oplakuje podij za plesanje
poput nekog vodenog prstena.

A maestro polako tipke dira
i bira samo nježne note,
na terasi žamor tihih razgovora,
kao da orkestar simfoniju svira.

Kraj mene prođe nasmijano lice.
Sa svima se Đokica rado sreće,
prodao je i posljednji « Glas Slavonije,»
a sad već nosi za dame cvijeće.

Gospodin je samo klimnuo glavom,
a on mu crveni pupoljak pruža
i da svi čuju; glasno reče:
«Za najljepšu damu najljepša ruža!»

Na lijepom plavom Dunavu
čuje se sa klavira,
mostići i podij odjednom su puni
dama i kavalira.

Poznati valcer na ples ih zove,
tuš, nakloni i rukoljubi
i već svi u laganom ritmu plove
kao brod kad reže Dunavske valove.

Aplauz uljudan iza svih stolova,
čuje se kad je glazba stala
i žamor već za stolovima,
i smijeh jer pala je neka šala.

Mladi gospodin podigao ruku,
na plesni podij vodi damu,
iz kalja sa ograde plesnog podija
ubrao joj jednu ciklamu.

Maestro se uz osmijeh nakloni duboko,
zna on tko može zaplesati fino
jer mlada gospoda su mu dobro znana
i zasvira; Tango Argentino.

Zasvira maestro sa cijelim tijelom
pa klaviru, kao da se sveti,
a mladi par u dobro znanom ritmu
kao da zastane pa onda kao da leti.

Utihne žamor dok oni lete,
a pogledi gospode kao da se lijepe
za vitko tijelo dame, diskretno skriveno
ispod raskošne njene plave toalete.

I tada požalih što nisam slikar
da kist moj, trenutak ovjekovječi,
al' evo nakon trideset ljeta
iz mene provali bujica riječi.

Ovo je slika iz šezdesetih,
koju sam riječima oslikao sada.
Riječi su moje, boje i paleta.
Ovo je slika mog voljenog grada.

Zorislav Vidaković

15.02.2010. u 14:24 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.02.2010.

baj Đukina poezija - najava

Drag' blogeri koji ste u gradu
i rodovi moji najrođeni;
U četvrtak 25. drugog'
u Siesti ću čitat' stihove
Marin Zamze i š njim moj bajeta!
Divani' ću tri frtalja sata:
Opeva' ću ljubav celog sveta.

Načuo sam da se već priprem'u!
Bajo vežba naglas recitirat';
U ruku je zgrabijo kucena
pa ga drži mesto mikrofona;
Ima problem šokačke prirode;
Kad divan' napamet stihove
Uvek mora on gestikulirat'!!!

baj Đuka iz komšiluka

11.02.2010. u 22:18 • 2 Komentara • Print • #

SNIJEŠKO

Sniješko je danas nekako tužan!
Tko li to njemu veselje uze?
Čini mi se kao da plače;
U oku mu vidim ledene suze.

Pojavio se jednog jutra
poslije padanja obilnog snijega,
a nema male Lare i Nee;
Nisu još došle vidjeti njega.

U svojoj bijeloj okrugloj glavi
uporno sniješko misli pretače;
Lara je velika, ide u školu;
Sad ona sportskom dvoranom skače!!

A Nea je malena za zimske igre,
strane su joj ludosti tak'e.
Ona najradije u toploj sobi
drijema na prsima majke il' bake.

A sniješka će one doći vidjeti
prije no proljetno sunce grane;
Slikat' će ga Lara s mobitelom
i tako mu produžiti kratke dane.

Zorislav Vidaković

11.02.2010. u 12:33 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.