Iz gorskog vrela
visoko u planini
potekla je pjesma,
žuboreći stihove davnog pjesnika,
govoreći mudrosti sina Davidovog,
a ptice su nebeske
pjev glazbom pratile
i rađala se pjesma nad pjesmama.
Vjetar je šumorio lišćem
stabala stoljetnih
i stapao stihove svoje žuborom potoka.
Iz grobova davnih
zemlja je dahnula
strofe pjesnika zaboravljenih
i one poletješe u nebeske visine,
preoblikovaše se u kapi
i kišom zamrmoriše.
I vrela se nova otvoriše!
Rijeka je pjesmom ispunjena
pjevala moru,
cilju svojem potonjem,
svega živog izvoru.
Bližeći se ušću
pjesma je bivala jača
i preko velike stijene
pretvarala se u veličanstven slap,
u simfoniju
i svaka pjesma je bila tek jedna kap.
Zaglušnom bukom,
bunt svih pjesnika govoriše:
i vrela, i vjetrovi, i kiše,
i stoljetna stabla
koje oluja njiše.
I ptice nebeske
u sveopći pjev se uklopiše.
I vrisak se pjesme ote
u samo stvaranje dana
i pjesma nadjača
kreštavo glasanje
u crno odjevenih vrana.
Pjesmom se natopiše plodna polja,
a pjesme razbite
u biserne kapi,
bojama se duginim obojiše,
pod prvim zracima
tek rođenog sunca
i livade se rosom srebrnom orosiše.
Život se rodi iz riječi
i cvijetovi se prvi otvoriše.
Post je objavljen 28.02.2010. u 22:07 sati.