srijeda, 28.07.2010.

San o Africi








Frida s jabukom u zubalu. I Narcisa je zagrizla jezik.
Katkad se šuti i kada želiš govoriti.
Katkad se odgovara samo na pitanja koja se postave.
Ni više. Ni manje. Usmjereno i odmjereno.

Kada im koža postane smeđa, i oljušti se,
cvrljeći, na nosu,
hoće li dobiti drugo ime ili će lice postati tisućama?

Pokopali smo, slavili smo, prezrivo smo odmahnule rukom,
prepisale šablonu u korice čestitke, pročitale,
svađale se, smijale se, zaljubile se, zaljubile ih,
sanjale smo vojskovođe…

Kako se još uvijek možemo istima zvati?

Heh… Bit će da je problem bezimenima
dati u ruke putovnice…
I iks je ime.

Crveni nos, puknute kapilare, puno i još više vode,
Krleža i Andrić… kada se vratimo sjetit ćemo se
kako smo se željele zvati. Ni Frida. Ni Narcisa. Ni Ja.

- 23:57 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.07.2010.

Rekvijem za Ljilju P.


(mojoj Bosanki)



Neće grom u koprive - rekla sam
kada mi pade u zagrljaj premlada
i izgubi se u posljednju noć
koju sam gledala kako odlazi.

***

Rekla je da Vas više nema.
Uhvatih svoje usne u čudnom zvuku
i ostadoh sjediti još dugo, dugo, dugo.

Moja Bosanka, tako ste me zvali,
tako sam Vas zvala
svaki puta kada bismo se obradovale
jedna drugoj,
kada bismo gledale božiće na licima unuka
i onog staroga zlatara.

Rekla je da Vas više nema.
Otrčala je u drugu prostoriju,
ostala sam pred vratima još dugo, dugo, dugo.

Čekala sam. Znala sam da će
mi uplakati vrat, kosu
jer sam ja to njoj učinila.

Rekla je da Vas više nema.
Samo sam razmišljala kako se smijete,
pakirate austro-ugarske razglednice
pisane krasopisom, slike čudesnih mjesta,
ukrasne papire i sićušne porukice o životu...
Grlite me i tješite.

***

Nema Vas više. A ni zbogom se reklo nije.
Ili, barem, doviđenja...
Izdahnula u tami, moja Bosanka,
ponosna i sama.

Doviđenja, draga, doviđenja...

- 11:46 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.07.2010.

Emma



'Znajte zastalno da svaki san koji završi tako da se čovjek prene i ostane srdit i ozlojađen, ili znači zlo ili na zlo sluti.' (François Rebalis - Pantagruel, III. knj.)



Image and video hosting by TinyPic



Postao je ja. Treći nosi moje lice na papiru,
kaže zove se ja. Mene. Prokleti diletant,
čak ni rukopis nije svagda jednak.

Noćas, njega sam sanjala.
Tihi lahor koji zatim grmi,
ošamari me pogledom kao da me siluje.
Uspne se kao mladić. A tako i žmiri.
Ponekad, kao da je svet.

Judama ponekad tako sjaje oči
kada ostavljaju modre tragove u polusnu -
dijabolično, smije se. Vidjela sam kako se smije.

Pitam se
je li Treći vidio što i ja?
Je li postavši mnome obuzeo svu gorčinu
stravične strasti
i trgnuo se u snu sluteći zlo?
Je li ostao iza mojega imena kada je shvatio da pripada
krugu što se širi paleći raslinje oko mojih nogu
kao da hodam po žeravici?

Ah, dotaknuo me. Čovjek iz sna.
Sav se zalijepio jer zna da se ne mogu osvetiti.
Sluti da još sam malena,
iako velika, još sam malena.
Rečenica se prekinula. Izgubila sam misao
kao što se san gubi kada naglo otvoriš oči
jer te srpanj zove u dan.

A Treći me napisao. Izgubila sam lik i boju.
Postala zla slutnja i ništa više.
Samo kob u rukama diabla. Lijepo ljubi ta izdajica.






- 02:28 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 13.07.2010.

Skriveni zapis u knjizi koja se ne imenuje



Image and video hosting by TinyPic



Kada pospremiš misao na skrovito mjesto
ona postaje tajnom, sveto snoviđenje,
ulov tijekom krivolova ili road-kill
kolateralna žrtva stvarnosti koja žudi za uzbuđenjem
i igra se maski jer ne može spavati.

Onaj tko uzme ovu tajnu pod svoju
nikada neće znati zašto je tajnom postala
i što je tražila na klupici u podnevnom hladu
Kalemegdana.

Beograd, 12.07.2010.

- 00:17 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2010.

Janny nosi kečke





Image and video hosting by TinyPic




Consuelo leži i gleda u plafon. U bolničkom krevetu.
Moja je djevojka bolesna. Moja ljubav. Jedna od prvih.
Jedna od dražih. Djevojka pogleda poput opala -
nikada nisu znali kada je živa. Kada diše.

Dominique, čuva ju. Dominique, zvuči tako strano,
zvuči kao da je s pedigreom, kao da je Francuz.
Obično muško, eto što je. Obično krhko ranjivo muško.
Sada ne zna kamo prvo poći. Consuelo leži i gleda u plafon.
Moja djevojka gleda u Nigdje.

Nedavno sam tek bacila sliku njezina oca iz novčanika:
plavokosi gorostas koji nam je izbijao cigarete iz ruku
dok smo čučale iza ograde na balkonu. Čekale Škodu da stane.
Taj ga je autić gušio. Izgledao je kao u tri broja premalenim hlačama.
Prelijevao se kroz prozore. Uvijek se smijao.
I govorio da pozdravim svoje.

Kada je odlazila, išla je sa muškarcem drugoga imena.
Rekla je 'zauvijek' i okrenula se na peti. 'Zauvijek' je bilo kratko.
Dominique ne čuje da ga voli. Consuelo nikada ne bi to rekla.
Consuelo to govori samo muškarcima koji joj nisu važni.
Jer njima je to važno. Važno je čuti da je nešto tvoje. A ne mora biti.
Samo da se kaže.

Zajedno smo učile otići. Ne vidimo više pogled novorođenog šteneta,
mačeta koje moli za još šačicu mlijeka, zagrljaj. Rukovanje, barem.
Muškarca kojega voliš trebaš tretirati najgore. Jer si njegova.
Ako sazna, možda će to zloupotrijebiti. Hoće. Sigurno, hoće. To se tako radi.

Consuelo leži u bolničkom krevetu. Znam da se boji. Osjetim.
Nikada ne bi rekla, ali vidim to.
U snu mi se noćas spustila na grudi i vrisnuvši me ugrizla za rame. Znam.
Dominique ne smije čuti što boli. Ne smije znati za slabu točku.
Šapuće mi da ga ono na V, ono što mi ne smijemo reći,
što smo obećale da se šuti kada je stvarno.
Dominique plače. Consuelo blijedo gleda u Nigdje.

Zna da se šuti. Zna kao i ja. Koliko god molio očima.
Gledaš u drugom smjeru i u redu je. Ne odgovaraš na pitanje.
Pitanje o čemu razmišljaš. Šutiš. Smiješ se nasmiješiti.

Teško je prešutjeti riječi na V. I meni i Consuelo. Lakše je reći ih,
usput, kao repliku nekome tko to jednako ne osjeti. Da se zadovolji norma.
A osjeti s vremena na vrijeme. Osjetim i ja.

Jezici se grizu po dogovoru. Ne smije se reći... Onda te ima. Onda si Njegova.
Ničija ne smiješ biti. Njezin je otac to znao.
Dominique naslućuje. Volim te - govori se samo kada odlaziš.

I ne smiješ se osvrnuti.

- 00:01 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2010.

Tramvaj zvan Superego



Image and video hosting by TinyPic



Ovo je, dakle, spleen - malaksalost u otporu grotesknoj gomilici sažetoj u noćnom tramvaju s ponedjeljka na utorak.
Dugo se nisam ovako bojala.
Želudac mi stoji u grlu.
Stišćem šipku, rukohvat, kao da se vozim u vlaku smrti u zabavnom parku; slutim da ostatku ljudi nisam nenormalna - stabilnost, no zbog čega bih se drugoga držala tako grčevito?
Mršavo stvorenje do mene što stoji naheravljene šilterice, pleše na glazbu iz svoje glave.
Taj ples, nalik je epileptičnom napadaju samo što izostaje pjena na ustima i gušenje vlastitim jezikom.
Maločas, dok sam ulazila u tramvaj, gotovo sam nagazila na dlan koji je visio kao marioneta sa zaspaloga čovjeka koji je drugom rukom pridržavao praznu pivsku bocu.
Nisam nikada do sada vidjela tako majušnu ambalažu za pivo - dva deci, čini mi se.
Podsmijeh - mislim si kako je to boca za 's nogu'.
Shvaćam, sjela sam na tramvaj u krivom smjeru.
Ne preostaje ništa do li čekati okretište.
Umorna sam.
Oči su mi umorne i prsti koji tipkaju po mobitelu pa čak i uši na kojima pokojni kralj popa urliče svoj manifest protiv diskriminacije.
Diskriminacija diskriminacije - mislim, čudno je.
Na okretištu ostaju sjediti samo beskućnici koji noću žive u tramvajima, svi ostali izlaze van, pa i kosijaner koji je drijemao naslonjen na prozor posljednjih petnaestak minuta.
Čak je i on ustao i izašao.
Sjedim na okretištu u tramvaju.
Čekam da krene ponovno u drugom smjeru.
Vozač čita novine.
Srednjovječni zapušteni čovjek koji je ušao prije koju minutu sjeo je dva sjedala iza mene i od tada me jebe pogledom.
Nisam do sada vidjela karikaturu svećenika silovatelja, ali da jesam, vjerujem da bi mu nalikovala.
Strah me.
Prvi puta nakon dugo vremena vjerujem da se ne bih opirala ni da mi je život ovisan o tome; ne bih vrisnula ni na nož pod grkljanom.
Prije samo sat vremena, dok sam od Imenjakinje pješačila mračnim uličicama do tramvajske stanice, pomislila sam kako bi lagodan osjećaj bio metak u leđima.
Krv ti namoči leđa i gubiš svijest uskoro; gotovo bezbolno.
I sve je gotovo.
Ovaj tramvaj treba staviti kao sugestiju za proučavanje psiholoških analiza uzroka suicida.
Samoubojice se ubijaju zbog ovoga tramvaja.
Prosto nemam muda to učiniti sama, ali ako je ikada i igdje bilo mjesto i vrijeme za umrijeti, sada je i ovdje.
U smradu starca koji preko puta mene sjedeći spava u vlastitoj mokraći.
Ovo, to je svemir u malome.
Svi su se idovi skupili na stanicama putem do moje kao po dogovoru.
Bojim se njihove sličnosti sa mojim noćnim morama.
Osjetim, sve mi se gadi.
Neko daleko lice, mladić na samom kraju što sjedi - njegovo lice mješavina je lica Indijanca i Ljubavnika koje zatim rađa Staru Vječnost, Ćelavoga Pijetla, mog djeda i oca, Imaginarnoga Ivice, Umjetnika, Imenjakinje, Majke, onoga što me prosi već godinama, djeteta koje ću jednom imati.
Dona Muerte je ovdje.
Jesam li ja ona u ovom noćnom tramvaju?
Vraća mi se, ne znam zašto, natpis na srednjoškolskoj pernici koji je zapisala crnokosa buljooka djevojka s kojom danas više ne govorim jer smo si sve rekle; natpis 'Netko pijan život lakše odrobija.'
Gadi mi se sve i jedna pojava noćas.
Ona žena na tramvajskoj stanici koja je držala pokvareni komad sira u ruci i pričala nešto o mačkama, o ljubavnicima, o nekakvoj staroj ženi, o prijatelju iz Kanade, o konobaru koji ju je vrijeđao - meni je govorila iz nepoznatoga razloga.
Želim da me zapale.
Stave na lomaču neka se patim, osjetim žalost, gubitak, vrućinu, nesvjesticu, prvu ljubav, oduzimanje nevinosti, pjesmu koju mi je stari pjevao, stih koji mi je neki dan prošao glavom, udarac koljenom u glavu od Stare Vječnosti, pisanje referata iz biologije, uzbuđenje prvog poljupca sa dečkom, delirij prolaska na popravnom ispitu iz kemije u trećem srednje, adrenalin bježanja sa psihologije kod Uličnog, igru skrivača na naselju sa Izgubljenim Dječacima, krvarenje na putu vlakom, smrad svih sahranjenih tjelesa, životinjski seks koji završava na drhtavo 'Jooooj!', suze njegove majke, šamar za rođendan, prvu peticu u gimnaziji.
Želim da me razapnu ove sotone iz tramvaja.
Noćas je vrijeme za umiranje.
Boljega vremena nikada nije bilo.
Indijanac bi potvrdio i Iranac, da su ovdje.
Ne mogu podnijeti pogled na sebe u staklu na vratima.
Uskoro ću izaći.
Nekažnjena.
Nedirnuta.
I neki će se skitnica pokušati sa mnom zbližiti tijekom puta od stanice do moje zelene oaze.
Ili čovjek ili onaj stravični malamut kojega ponekad sretnem i pokušam podmititi čipsom ili nekom hranom jer ga se bojim.
Bojim se.





- 03:08 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.07.2010.

Gospođica Arendt



Martine, ostavljam te. Nije stvar u tebi. U meni je.
Upoznala sam nekoga drugačijega. Ne boljega.
Drugačijega, Martine. Indijanac je. Lijepo se ljubi.
Ja želim u Kaliforniju, Martine. U Kaliforniju!!!
U Ameriku. On svira gitaru. Nije osobito pametan.
Nije kao ti. I ne volim ga. Tebe volim. Ti si moja ljubav.
Ali on, zabavlja me. Svaki puta kada ne zna što bi rekao,
kaže mi:
You're so fuckin' beautiful. Razumiješ, Martine, lijepa.
Kaže da sam lijepa. Meni samo to fali. Da si mi govorio da sam lijepa.
Da voliš to što sam lijepa. Da uživaš, Martine, u mojoj ljepoti.

***

Hannah, darling... Ostavljam te. Zabrazdio sam tražeći bitak
u našoj interakciji. On nije tu. Nije ni kod kuće.
Moja djeca, lijepa su, volim ih. Ali nisu ni ona. Ni moja žena.
Nisi ni ti, Hannah, draga. Volim te, Hannah. Glupo zvuči.
Osobito sada kada odlazim s njom. Ne sa ženom. Ne, Hannah,
nikada ti to ne bih učinio.
Ova djevojka nosi crvene haljine po danu. Idem s njom.
Idem gledati vjetar kako joj zadiže volane. Kako me nevješto zavodi.
I pustit joj se. Volim te, Hannah, zato odoh. Mrzim te koliko te volim.
Nju, ne volim nju, Hannah. Zato i jest jednostavnije.
S ljubavlju, Martin.

- 19:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.07.2010.

Inicijativa


'Oni, koji ne umeju da se pretvore u glumca, - u svom životu, - ostaju ostrva.' (Miloš Crnjanski; Roman o Londonu II)





Image and video hosting by TinyPic




Odijela su od lateksa i uredno smo se složile,
slavit ćemo ničiji rođendan. Još samo nedostaju svjećice.
Kao kada smo bile maloljetne. Na tribinu dignemo suknju.
Zaprljamo donji veš i izgrebemo guzove.

Roditelji su zvali naša imena. Samo su kriva imena zvali.
Mislili su da se zovemo kako smo se zvale,
a previdjeli olovkom ucrtane bračne parove
na ružičastim zidovima. Kako smo se zvale? Više ni ja ne znam.




Image and video hosting by TinyPic





Bile su četiri vještice. Ona i ja i još dvije one. Venera i Imenjakinja.
Svi su rekli da nećemo trajati. Mi smo znale. To nije bilo pitanje.

Velika Starija i ja spremile bismo se i zaustavile prometnu nezgodu
samo da nas fotografiraju. Učinili bi to. Čak bez smijeha.
Njezina bi majka donijela usisavač da se zabavim dok ju čekam,
a njezin bi nam otac davao jednak džeparac. Njihova. Zanimljivo.
Svi bismo zajedno sjedili. Njezina majka me znala pozvati na kavu.
I na seriju.




Image and video hosting by TinyPic





Venera je uvijek tjedan dana odvojeno brijala noge. On je u Americi
pa nije vidjela svrhu. Ležimo u travi i pokazuje mi.
Pijemo kave gole. Jer to djevojke tako rade. I Imenjakinja i Velika Starija.

Imenjakinja predvodi posmrtni marš. Lice joj je ljubičasto.
Samo što se ne sruši. Bolna je. I mi smo kada ju vidimo.
Bacila je šačicu zemlje i sad traži cigaretu. Bacam joj kutiju iz gomile.
Kao da ju sada vidim. I ruši se meni na prsa.
Zove na karmine da se smijemo. Da ju obradujemo nečim
nepovezanim.




Image and video hosting by TinyPic





Velike su tragedije uvijek popraćene gromoglasnim smijehom.

Palimo crveni lampion mom ocu. Daleko od njegove postelje,
sve držimo plastične čaše sa Barbie motivom,
iako on nije nikada pio. Ni majke nikada nisu nazdravljale.
Neka su sjećanja svetinja. I igraju se svakoga dana.
Vrištimo neku pjesmu. Dobit ćemo kaznu zbog mokrenja na Blue Moon,
ali nije važno.





Image and video hosting by TinyPic





Imenjakinja i ja danas ležimo. I grlim ju. Pričamo na jeziku.
Našem. Čudnom. Neartikuliranom. Nepovezanom.

Toliko smo bolno jednake. I promijenjene. Šutimo. Sve znamo.
Djevojke piju kavu gole. To one tako rade.
To se tako mora.

- 13:18 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Azriel





photos by: Helena Mikić

PJESME MIHAELU AZRIELU


Image and video hosting by TinyPic



Propucan; proboden

Uronili u maglu;
aveti su noćas zaplesale
svoje čudesno kolo.

Druidi utihnuli.

A ti…
Ljubljeni,
o nemrtvi,
o neživi,
o tako ti.

Mislim, možda sam u dodiru
s nekrofilom u sebi:
želim polizati krv
tvojih usana
i skinuti šminku s tvojih očiju.

Samo da te vidim
kada već griješim
u razumijevanju.

Je li moguće
da sasvim zapravo
razumijevam
samo se želim pretvarati da ne znam
kako bi mi objasnio?

Moguće i faktično.

Susret iz noćne more.
Hladno mi je,
dođi,
upali grijanje.

Vrhunac klišeja, pleonazama,
ponovljena ponavljanja
se ponovno ponavljaju.

Mi se ne znamo,
ali zašto se ne bismo
upoznali?

Crna skala
bezgraničnog spektra.

Akromatski
pratimo ritam.

John, tako je rekao da se zove,
iako nije bilo
nimalo važno.





Image and video hosting by TinyPic





Paradajz – sos

Tko kaže
da moramo biti
stvarni
da izbjegnemo klasifikaciju
unutar domene nevažećega?

Situacija ima sve predispozicije
da ju
zaboravimo
prije nego se sama pohrani
u dugoročno pamćenje.

Ali vjerujem da…
…sjećat ćemo se.

Jednom,
nekada,
kad zazvoni budućnost
i na danas se osvrnemo
kao na neko davno pretkazanje,
kao na jučer;

sjetit ćemo se
koliko je lijepo bilo
imati tisuću lica,
fiktivne ljubavnike,
nacrtane suze ispod očiju.

Nismo imali vremena hodati slomljenih srca.

Naša će potomstva
koračati
poput velikih
tabula rasa
jer ćemo se u jednom trenutku napraviti
glupi,
poreći sve svoje strasti
iz ove mladosti.

Odglumit ćemo moral,
kao što svi to čine.

Sada je važno
znati koliko su prekrasno istinite
sve naše obmane.
Uvjerenja, principi, želje –
sve na što ćemo potpisati
svoja umjetnička imena
prije nego ih se zauvijek odreknemo.

Nije važno,
kažem ti,
je li mrlja od rajčice
ili
mrlja od krvi.
Nije važno za pjesmu
u našim otkucajima
hoćemo li ikada smjeti naglas reći
što smo bili
jednom kada smo bili.

Mi ćemo znati.

Možda se jednom,
ubijeni sretnemo
u dalekom gradu,
držeći za ruke nekoga tko nas nikada nije upoznao
u ovim neonskim trenucima
i poželimo se vratiti,
odjahati u zoru, u mladost,
u vječnu igru,
kladeći se
na sebe
kao najslabije karike lanca koji se raspada;
kladeći se na sebe
jer ćemo znati
da smo jednom,
dok smo još bili dovoljno djeca,
prevarili stvarnost
svojim krinkama.





Image and video hosting by TinyPic





Anđeoska dogma

Nemaju sva božanska bića
krila koja se lome
u zvuku
lamatajući na ponoćnoj prašini,
gračući, sikćući, škrgutajući, cijučući,…

Eros
ponekad nosi samo
masku za disanje.

21. stoljeće
ubilo je potrebu
za romantikom.

Ali…
Nije li zapravo romantična
ova igra prikaza
u kojoj smo si dodijelili
doživotna počasna članstva?

Plešemo,
mogli bismo i pjevati da želimo,
lijepi
i zavodljivi
poput mirisne pjene u kadi
kada stružemo
vesele misli sa svojih tjemena.

Znači li da smo se voljeli nekoliko sekundi
onako kako to bude u nekim teškim filmovima
nakon prevara i ubojstava
kada se otkrije da
kći zapravo biva majkom sama sebi
i zaljubljena je u brata,
ali spremna se boriti za tu ljubav
jer će dobiti dijete?

Ovo je zapravo jednostavno
sasvim.

Mi smo demoni
vesele Gomore.
Najgora vijest koju nosimo je
da nijedan alias
ne traje do kraja vječnosti
puta dva
i
natrag.

Lijepo je patrolirati,
šareno i morbidno presretno,
spram strašljivih zakržljalih pogleda
koji su nas, evo, brojim,
upravo milijunti puta osudili.





Image and video hosting by TinyPic





Šarena patrola

Mi,
koliko nas ima?
Tko spada
u to „mi“?

Jedan,
dva,
petnaest,
tisuću,
milijardu,…

Nebrojeno.

Duše mladih prokletih veseljaka
opijene što se gubimo
i ne znajući se predajemo
osjetu
koji će stranci opisati kao
grijeh.

No,
savjest nas ne svrbi,
superego ne zadrhti kada nam zafali sna.

Nismo pravednici,
ali, Sokrate, i mi znamo da
ništa ne znamo.

I nekako… nije toliko važno.





Image and video hosting by TinyPic





Američki san

Pružaš mi dlanove
kao da znaš
da ne mogu sama posegnuti
i dohvatiti.

Ne mogu bez malog guranja,
blage sile
koja će nadjačati gravitaciju
i osigurati
uzlijetanje na žicu koja se ne vidi,
a za koju znamo da je prisutna.

Možeš me nagovoriti.
Pristajem na sve i svašta
samo ako ćemo se smijati,
ako ćemo
sići s margine
i javno obznaniti da smo odlučili
postati
luđaci.

Pristajem na igru,
na možda presavršen
(ah, pleonazam)
scenarij
u kojemu postajemo
sve što smo oduvijek željeli postati.

Primadona i maska u smokingu;
ti i ja,
ja i ti
lutamo svemirom
do samog ruba,
do bijelog šava
na finoj mekoj tkanini.

Ne znaš koji okus sladoleda volim,
ali ima vremena – sve stigneš naučiti
prije nego krenemo.

Slobodni poput
dvaju slavuja,
lastavica,
rode smo koje se svjesno izlažu riziku
povratka u srušena gnijezda.

Život je kazalište,
zar ne?

Reci da je.
Znam da je.





Image and video hosting by TinyPic





Dvije bijele košulje

Otpor – sasvim uzaludan
jer naoružali smo se,
čitav arsenal
grohota
i
bogohuljenja.

Tu su noć pale
najpretvornije od zlokobnih vještica
i njihovi sparing-partneri
s kojima su se valjale u parteru.

Znoj probija prvi sloj,
onako hladan,
grije svojom vlagom i aromom
čim dosegne sobnu temperaturu.

Malo se naježim kada se vratim tamo
jer želim ostati u toj dimenziji.

Nisu li nas svi zavoljeli
dok smo delirično bacakali tjelesa
po toj spalionici mesa,
krematorij entuzijazma – goriš jer drugačije ne možeš,
ne u tim okolnostima?!

Nikada nismo osjetili niti jedno zrno
kajanja.
Niti jednu kap
žaljenja.

Osigurali smo se vječnošću trenutka
i eventualnim flashbackom
baš u tu sferu
jednom,
dok nekada budemo
igrali uloge
u spektaklu časti.

O ovome će pričati
djeca djece naše djece;
ostajemo marginalizirani zauvijek
kao urbana legenda koja ne jenjava.

Ja više gola nego pokrivena.
Ti izgubljen u slojevima parade.

Žaliti bi bilo isto što
nasmijati se kada budemo umirali.





Image and video hosting by TinyPic





Čarobni štapić

Ja… Gibam se na struji vjetra.
Hladnoća bježi skrivajući se
ispod nule
kao da su sami bogovi
postavili toteme
duž čitavoga grada
ne bi li posisali svaku indikaciju topline,
ljudskosti.

Objasni mi, ali tiho, da ne čuju,
zašto ono drhtimo
zahvaćeni ovom hladnoćom…?

Ja… Sanjala sam te noćas
u brojnim prostorijama
niskih stropova.
Mravi su nas izjedali,
ali tako da se činilo da nas škakljaju,
a mi… Smijali smo se radosni.
Onda, putovao si. Ne znam kamo,
ali oprostila sam se tisućama puta od tebe.
Nijednom nisi otišao.

Smijem ti se.

Ne rugam se,
itekako razumijem
potrebu da se izgubiš odavde.
Samo me veseli istina
da nisam ostala jedina
koja se još uvijek koprca,
okreće leđa smiraju
i odlučuje lutati.

Ti…Čudesno si miran unutar svih ovih nemira:
imponira ti stanje uzurpiranosti.
Možda je jedino moguće
isplivati na površinu
tek kako bismo se izborili za dah kada poplavimo
i ponovno se baciti
u nemilost ove prešutne revolucije.

Vrijeme je za promjene,
vidi se Mjesec u dvoboju sa vodenom parom

koja je zaposjela rijeku.

Ne tako davno,
ovdje su se na leđa bacala trupla.
Taj grob
presvučen je finom koprenom,
gust neproziran veo boje gnušanja
oduzeo nas je.

Začarala sam te,
pošpricala čarobnom mantrom.

Sada si upleten u svjetlo lasera;
šuti
i pleši!





Image and video hosting by TinyPic





Vila nad truplom

Poželjela te dodirnuti
i osjetiti fiktivnu hladnoću
fiktivnog rigor mortisa.

Nikada još nije
poljubila obraze grča.

Njezin si antipod:
toliko je živa da zamire,
a ti toliko pokojan da cvateš u živosti.
Opozicija poput krika novorođenčeta,
samo je važno ispravno režirati šok,
biti još jednom kreativan,
prepustiti se igri sa svojom
recipročnom refleksijom.

Ona se boji,
ipak nedovoljno da ubjegne –
da joj sada predložiš
ušla bi s tobom bez razmišljanja
u ratnu kuhinju.

Budi jako glasan,
smiješ biti neartikuliran i nebitan
kao zapravo sve što se odvilo noćas
na balu brojnih ljepotica i neznatnih zvijeri.

Pristani biti mrtav večeras
da ti se obraduje jednoga dana
kada se budete rukovali
u živosti topline daha.

Stvarnost, iako lijepa u teoriji,
ponekad je suha više od izdaha.





Image and video hosting by TinyPic





Glumci

Jet–set.

Nije bitno postati
univerzalno poznat.
Biti važan
unutar uzajamnosti
uzimanja – davanja
predaje – podčinjavanja,
mnogo relevantnije od naslova u tisku.

Plešimo,
pjevajmo,
iznesimo role transvestita i prostitutke
do maksimuma vlastitih osobnosti:
potezat ćemo neko žestoko piće iz škanicle
kao da se igramo gospodina i dame,
odlučno i prebitno -
kao da će nam netko amputirati kažiprste
ako zakažemo.

Prilagodba našoj malobrojnoj, probranoj publici;
reći ćemo im da sjednu
na neudobne spužve
razasute po podovima
i uživaju u performansu preglumljavanja.

Našminkat ćemo se
kao da smo porculanski.

Danas ćemo iznijeti priču
o sijamskom bratstvu:
uplest ćemo se kosama
jedno u drugo
združujući dlanove poput vezica,
zalijepit ćemo mozgove.
Takvo što je do sada neviđeno.

Igraj se sa mnom,
vidiš da sam gladna
projekcije nadrealnosti
u sferu totalitarizma ovoga što jest.

A nikada ništa nije manje bilo ono što jest,
ma koliko se klanjali empiriji.

U vremenu poput Danas, ovom,
kada slava postaje
tek sinonim za prepoznatljivost,
odlučimo se napraviti glupima i postanimo nevažni.





Image and video hosting by TinyPic





Svjetski putnici

Jašemo posljednjim molekulama životnosti,
jašemo fantastičnom kataklizmičkom scenografijom
nebeske zime,
iako, nadohvat smo Sunca.

Mrmljanje ima
previše poznat prizvuk.
Mi smo ga takvim učinili,
mi sa svojim htjenjima
ne znajući gdje bismo se točno okrenuli
i pogledali popis maštanja.
Kao mali propeleri
skrenuli smo u svemiru,
vrtimo se oko svojih osi,
svakim pogledom sve više šireći kapke,
izbacujući zjenice
spram čuđenja i oduševljenja.

Kada smo lutalice,
postojanje odjednom znatno dobiva na težini,
značaj nostalgije i sjećanja
postaje sasvim drugačiji,
sasvim nov
i sasvim naš.

S ove visine, čini mi se,
svijet izgleda toliko neznatno,
maleno, nevažno.

Bezbrojne sjene horizonata
svode se na puke statističke podatke,
sasvim izbrojive reljefne značajke
sa pikometarski preciznim
koordinatnim determinantama.

Pretvorili se u zvijezde
i sjajimo, zvonimo, pomalo vibriramo
suzvučeći.

Ne želimo sići,
java je predosadna
čak i nasuprot najdosadnijega sna u kojemu samo stojimo i budemo,
stojimo i budemo,…

Kraljevi noćnoga neba-
igrajmo se malo toga.





Image and video hosting by TinyPic





Jadikovka iz dijaspore

Što ako poželimo vrisnuti
još tijekom prvog odbrojavanja
vremenske razlike?
Neadaptirani, samotni u paru,
pogledamo se duboko u oči
gubeći se jedno u drugome kao u beskrajnim oceanskim prostranstvima
i zaplačemo bijesno,
najglasnije.

Jet-lag:
niskotlakašici nije dobro kada slijećemo,
klonut ću licem u tvoje krilo.
Pomislit ću na majčino lice,
a tebe redoživjeti kroz surogatstvo.

Bit će u redu
kada priljubimo stopala za tlo.

Mi,
stranci voljni zaboraviti vlastite morfološke strukture po danu,
noćima ćemo potajno puštati očnjake
lamatajući čudnim, zabranjenim jezicima
ispod pokrivača obasjani svjetlošću tipaka na mobitelu.

***

Što ako ne odemo
i osvrnemo se jednoga dana,
kada više ne budemo imali vremena,
osvrnemo se i vrisnemo toliko glasno
da će sve kapilare u našim očima popucati?

Tempus fugit.




Image and video hosting by TinyPic





Azriel

Svijetli se kopča na remenu
koji klizi preko gležnja
sintetizirajući ga s muskulaturom potkoljenice
mačka
(čisto dramatičnosti radi, recimo da je imao čizme).

Nesuvislo prede,
poj ranjenoga laneta –
gotovo sam ga ubila
kad sam skrenula s puta
pokušavajući promijeniti molsko u dur.

Apstrahirano do posljednjih točaka,
on i ja – Chagall nasuprot Majakovskog –
skupa upiremo prstima u smijeh
i skačemo stotinama tisuća metara u visinu,
razgraničavajući okvire ove dimenzije.

Ovo mrmljanje smisao dobiva
u vlastitom besmislu.

Balončići daha izviru iz vode,
a leševi su proplivali
i sada se bore za kisik –
nevjerojatno, ali njihove oči se smiju,
krvožedne i razvodnjene smiju se.

Ne iz STRASTI, ni iz LJUBAVI,
ni iz POŽUDE, ne…
…poljubila bih ga
samo da prožvačem ekstatičnu jeku
koja obuzima
ispod svjetala koja nas stavljaju
u ritam usporavanja.

Vrisci imaju sasvim specifičan okus
kada dotaknu pupoljke
do te mjere
da nam se nozdrve nakostriješe
i počnemo nalikovati
veprovima čija su usta začepljena jabukama,
uredno posloženi
na svilene rupce stola
ispred gostiju.

Mačak prede
i mazno se provlači pod moje lopatice
linjajući se
samo da ostane na mojim porama i kada okrenem leđa,
kada promijenim kanal
bojom očiju.




Image and video hosting by TinyPic





Kraljevstvo monogamije

Trenuci slabosti sluga su
dokaza o čovječnosti.

Više ne postoji nešto u što ne vjerujem
kao ni apsolutnost neke pojave kojoj ću se pokloniti.
Sve u što nisam vjerovala,
sve što sam percipirala kao nepostojeće,
sve što se nije smjelo dogoditi –
sve je bilo.

Vjerovanja, ispostavila su se redundantna,
nisam ni morala čuti za to,
a već se zbilo:
transfer legende u činjenicu.

Događaji, sve crne kronike,
zastale su u treptaju senzacije oholosti i dekonstrukciji strasti,
a svi su pričali o meni kao da je znatno postignuće
dospjeti u kuloare,
čuti svoje ime
i okrenuti se u gužvi dok svi u tebe upiru prstom.

Na kraju jedini odani ostaju dobro i zlo
podrivajući vlastitu opreku,
ljubeći se srazovima svakodnevno.




Image and video hosting by TinyPic





Naslikaj me

Odlučila sam postati vječna
i zalediti se unutar tvojih šarenica:
portretirana dama, nazovimo me Dorian Gray


jer zatočit ću starost
i brazde na licu koje će nalikovati suhoj zemlji,
to i mnogo više,
unutar tvojih živaca pogleda.

Zato se nikada nećemo gledati direktno u oči.

Najavi mi kada misliš uprijeti glavom u moju
da se igramo skrivača;
pogledam u pod
da sakrijem svoju slabost,
malaksalost,
nemogućnost da ti uzvratim hitac.

Usluga uvijek dolazi pod cijenu protuusluge
koliko god mi to poricali.




Image and video hosting by TinyPic





Ružičasta ptičurina

Velebno prikazanje,
govorim ti da mi upravo to treba,
to nešto čemu ne vidim svrhu,
ali unatoč tomu
zaljubljujem se
u svaku liniju
te pojave,
statue ništavnosti.

Poskliznut ću se, zasigurno,
na led
ili
nekakvu sićušnu grančicu
u previsokim cipelama
kada budem s njom
oči u oči.

Ti ćeš se smijati.

Nakon nekoliko minuta
smijat ću se i ja.

Svi ćemo se smijati
izbjegavajući
nadobudne i dugačke riječi
koje samo guše
i strašne su
i uvertira su u
pleonastički preludij
u kojemu sve gradacije
zvuče jednolično,
a svaki je zvuk precizno mjerljiva trajanja.

Sada ću prestati.




Image and video hosting by TinyPic





Tvoje azijsko dijete

Nestvarno,
ali takvi smo i mi.

Dimenzija NAS u virtualnoj kartografiji
toliko narušava
sinkronijsko odvijanje zbližavanja.

Mislim,
morat ćeš se odreći
tih nekih bizarnih nagona
ili ih barem usmjeriti
negdje, nešto malo bliže meni.

Što si danas odlučio biti,
skladatelju
na platnu i papiru?

Što sam ja danas
u našem svijetu?
I… Jesam li danas u njemu uopće?

Mogu,
postat ću ti majka
i danas te timariti
istovremeno te hraneći mrvicama s poda.
Ti, češljaj me
kao da se spotičem o svoje kosu,
a prameni se spontano isprepliću
poput rijeke meda od kadulje
i ispunjavaju mrlje na zidu
svojim tihim smirajem.

Mislim da bih te mogla
VOLJETI,
zato ostanimo na ovoj relaciji,
divimo se uzajamnim savršenstvima
dok ne počnu jenjavati.

A kada utihnemo…

Taj ćemo most prijeći
kada dođemo do njega.

Do tada,
igrajmo se ljubljenja,
budimo MI još malo,
budimo upravo ono što nikada nismo ni bili.

Kada me budeš VOLIO,
shvatit ćeš i sam,
bolje je da nestaneš.





Image and video hosting by TinyPic





Izvan statusa

Plastična ljubavi,
tiho strepim u međuprostoru
gdje vjetrovi skidaju kapute pred vratima
i satiru strujanja, stoje nepomično-
stellae lahora blistaju
kroz gumirana okna prozora.
Pomišljam kako ih želim pojesti.

Kada dođeš,
ja želim spavati do radijatora.
Ne volim spavati u toplim sobama,
ali mislim da to želim, voljna sam poželjeti
samo da budemo novi.

Špijuniram te.
Popela sam se na nakupinu električnih trzaja
i skrila se namazana živim blatom.

Srdžbu mi boginjo pjevaj,
Ahileja, Peleju sina…


Kako misliš da te naučim izrecitirati
ako ne mogu vidjeti tvoju donju amplitudu,
nadiviti se svakoj slabosti?
Ili dostatnost nije nužno ograničena
sveobuhvatnim katalogom korpus?

Možda je dovoljno
samo ovo što znam.

Upravo dovoljna količina za treptaj
koji ostaje još duuuugo
sjati u očnom živcu
dok te toliko ne iziritira da si ruješ pod kapcima,
a zapravo si čitavo vrijeme gluh.





Image and video hosting by TinyPic





Homofobija

A sve ono teško,
mučno,
i tako dalje…,
neka rješavaju drugi problemi.

Jedan će starac pročitati ciklus vjerskih pjesama,
pjesmica o
(ne može se čovjek ne nasmijati)
karanju zločeste djece.
Reći će da pobjegnemo
od estetske vrijednosti.

Puni smo koještarija, praznog hoda – lera,
ali puni unutrašnje logike.

Ne traži se danas ljubav i metafora.

Nađimo mu logiku –
kao, za igru, pravimo se da razumijemo premise
i kada povučemo liniju
saznat ćemo sud,
vrhunac,
klimaks procesa.

Velarni okluzivi – ako budeš šutio,
nitko neće znati da ne znaš što je to.

Ah, da,
u ovoj sam haljini bila
kada smo prvi puta pričali
o tome.




Image and video hosting by TinyPic





Reci, s kim i kako

Jesmo li stigli?
Je li ono što svjetluca i čini se sve bližim?
Je li ono naše to?
Je li ono naše to za koje smo se odlučili poletjeti?

Tko se od nas prvi spusti
čekati će ono drugo.
Obećajmo si to sada,
sinkronizirajmo satove,
krećemo na tri.

Nel mezzo del cammin di nostra vita,
levitiramo iznad atmosfere
(nešto je hladnije nego bi čovjek rekao kada gleda odozdo).
Povjetarac nepomičnosti
drži nas
sljubljene kao da smo se rodili
čvrsto davljeni do plavetnila
vlastitim pupčanim vrpcama.

Čudno,
upravo sam se zapitala
kako bi pristajao
crvenilu moga namještaja
držeći žutu šalicu na dlanu.
Mala ventura, skočit ću na tebe tolikom silinom
da će žudnja za zelenim strastima
eksplodirati u tvojim kralješcima
i preplavit će te spokoj.

Poljubit ću te u ušnu resicu,
sjesti preko tvoga krila
i postati tvoja kći kroz minutu,
oslanjajući sunčane zrake na tvoje rame.

Koliko dugo moraš biti jak?
(Ili je pravo pitanje:
možeš li se pretvarati duže od mene?)






Image and video hosting by TinyPic





Fiktivni avion

Ts! Ta ts! Ts! Ts!
Trampolinske akrobacije,
uzletio i spustio se
i još
mnogo, mnogo puta.

Volim kada letiš,
onda i ja mogu letjeti.

Krila nisu obvezna.

Sutra me očekuje
STVARNOST.
Ne želim razmišljati
o tome.

Zašto ne bismo
lamatali rukama
i
natapirali kose
da nalikuju ticalima?

Mislim da ću danas ipak
ponijeti krila.

Previše sam si lijepa kada letim
da bih sada razmišljala o spuštanju na zemlju.

Fijuuu… uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu...

Kada letim ispod tebe
izgledaš kao svemirski brod.
Vidim tvoje zatvorene oči
kako se smiju.

Kap znoja iz tvoje kose
upala mi je u trepavicu
i razmrljala maskaru,
nevješt smokey eyes se pokvario.

Sad plačem od smijeha.

Tako se igrajmo.

Tako se igrajmo
dok ne smislimo nešto bolje.

- 00:01 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 03.07.2010.

Marconi

[iliti Glupi telefonski razgovori s glupim ljudima]



- Đe si,šećeru moj slatki?
- Što hoćeš?
- A bokte, tebe ne moš ni nazvat, a da odmah ne misliš da oću nešto. Neću ništa, šta bi htio, zovem onako, da vidim kako si, šta ima, tako to...
- Ne seri. Šta hoćeš?
- Dobro, moram te nešto pitat.
- Ne dolazi u obzir.
- Kako znaš šta je?
- Znam. Ne dolazi u obzir. Godinu dana već vodimo ovaj razgovor. Nema teorije.
- Dobro, onda imam još nešto.
- Reci.
- Moj stari je mislio da kad bi mogli...
- Zaboravi. Znaš što o tom mislim. Ne pričaj gluposti.
- Aha... Dobro... Šta ti radiš?
- Zar je bitno?
- De šta si takva?! Lijepo te pitam.
- Ležim. Gledam u pauka na plafonu.
- Dorro, nemoj ga samo ubit. To ti je nesreća.
- To je nesreća? Odlično.
- Jašta! Teška nesreća. Imam trač za tebe. Šokirat ćeš se.
- Ne zanima me. I ne vjerujem.
- De da ti ispričam. De ajd...
- Pričaj, ionako ti zoveš.
- Bijeli je lapio auto Slatkom. Prodo mu priču da će mu isplatit pare, a Slatki ga prepiso na njega.
- Slatki je budala. To se tako ne radi. Uostalom, to je stara priča.
- Uglavnom... Bijeli više nije tu. Priča se da je u Travniku.
- Nije. Tu je i dalje. Srela sam ga neki dan na trgu.
- A ti si u Zagrebu?
- Šta te boli kurac gdje sam ja?
- Kad ćeš kući?
- Nikad.
- De štas takva?!
- Kakva?
- Kao mrziš tu doći... de, ko da ja tebe ne znam. Kako onaj tvoj lik?
- Koji onaj moj lik?
- Šta ja znam... Valjda imaš nekog lika.
- Što ti imaš od toga? Da, kurca ko govana. Ne znam kako stignem disat od silnog prcanja. Jesi to htio čut?!
- Zajebavaš. Pa dobro, ako nemaš nikog, mogo bi ja...
- Šta? Ne vjerujem da bi išta mogao, a kamo li u ovom slučaju. Uostalom, što si zvao?
- Kažem ti, onako.
- Ja nisam hobi. Uostalom, odakle ti moj broj?
- Nabavio.
- Ti nabavio? Reci Cezaru da ću fasovat zbog ovog.
- Kako znaš da sam od njega dobio?
- Sjedite skupa od jutra do sutra, kao sijamski blizanci. Imaš li ti uopće kojeg drugog prijatelja?
- Samo ti zajebavaj.
- Zvučim li ti kao da se zajebavam?
- Daj šac, nemoj bit đubre. Ja tebi fino, ti meni vako...
- Odjebi od kola. Mogu li bit jasnija? Ne znam zašto zoveš. Nismo prijatelji, ne jebemo se, ne hodamo, čak mi nisi ni drag. A da ću s tobom pričat i o čemu osim o vremenu, to možeš zaboravit.
- Stvarno si pizda.
- Jesam, da. Samo još nisam sigurna koji je razlog? To što mi nisi interesantan ili to što mi se neda davat tebi i Cezaru materijal za kavu sutra ujutro.
- Šta njega stalno spominješ? Usput rekao je da te pozdavim.
- Da, stvarno je potrebno dodatno ovo komentirati.
- Đe si bila sinoć? Jesi išla van?
- Ne. Ne zanima me to trenutno.
- Isse, koja si ti čudakinja.
- Zašto?
- Gdje ti je mladost?
- A mlad si samo ako se naločeš i organiziraš redaljku? Ma da, totalna sam baba. Čitala sam. Možda bih trebala nabavit i konce pa heklat.
- Nisam to reko. Samo mi bezveze. Imaš dvadeset godina i čitaš petkom navečer.
- Da, totalno je bolje u tvojim godinama još uvijek bit u pubertetu. Skroz si u pravu.
- Sad ćemo se vrijeđat?!
- Nema potrebe. Samo prekini više ovaj razgovor. Oduzimaš mi vrijeme.
- Vrijeme za šta?
- Za bilo što. Za gledanje u bijeli zid u tišini, za gledanje teleprodaje. Za bilo što osim razgovor s tobom. I dalje ne kontam zašto si nazvao.
- Htio sam...
- Znam. I ne dolazi u obzir. Možemo li sad završit ovaj razgovor?
- Sad sam ljut!
- Odlično. Pa pa!
- Kujo.







- 16:02 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.07.2010.

Eumenide



Image and video hosting by TinyPic



Incipit vita nova. Novi život. Novo lice. Kosa. Osmijeh.
Mjesečno svlačenje staroga ruha. Uzgajanje kože.
Nešto blaža, ipak, ljeto je. Prevruće je za stajanje uz kotao;
izdati posljednje naredbe i poslati ih na sve četiri.
Zatim poći i sam.


Nije problem imati velika očekivanja. Ili ih nemati.
Svejedno je. Ne zabrinjava. Ne boli.


Neki od starta znaju da nemaju šanse, zato će šutjeti
kada progovori sVISOKA. Uz ručak, špagete bolonjez.
I uz osmijeh, teška riječ ostaje teška.


Sve je spremno za novu sezonu. Spremno, spremnije biti ne može.
Samo uzmite u obzir što i kako govorite.
Prijatelji ne traže prijatelje laž. Samo taktičnost. To je sve.
Ne želim znati.


Metamorfoze ne radiš za cener. Nije dovoljno.
Osjetiš ili ne. Pod tajnim imenom. Sa nepoznatim licem.
Nije uzalud sVISOKA Encephalon. A na dnu, Kameni.


Tako stvari stoje da ćemo se uskoro zvati kako se zovemo.

- 17:08 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se