nedjelja, 04.07.2010.
Azriel
photos by: Helena Mikić
PJESME MIHAELU AZRIELU
Propucan; proboden
Uronili u maglu;
aveti su noćas zaplesale
svoje čudesno kolo.
Druidi utihnuli.
A ti…
Ljubljeni,
o nemrtvi,
o neživi,
o tako ti.
Mislim, možda sam u dodiru
s nekrofilom u sebi:
želim polizati krv
tvojih usana
i skinuti šminku s tvojih očiju.
Samo da te vidim
kada već griješim
u razumijevanju.
Je li moguće
da sasvim zapravo
razumijevam
samo se želim pretvarati da ne znam
kako bi mi objasnio?
Moguće i faktično.
Susret iz noćne more.
Hladno mi je,
dođi,
upali grijanje.
Vrhunac klišeja, pleonazama,
ponovljena ponavljanja
se ponovno ponavljaju.
Mi se ne znamo,
ali zašto se ne bismo
upoznali?
Crna skala
bezgraničnog spektra.
Akromatski
pratimo ritam.
John, tako je rekao da se zove,
iako nije bilo
nimalo važno.
Paradajz – sos
Tko kaže
da moramo biti
stvarni
da izbjegnemo klasifikaciju
unutar domene nevažećega?
Situacija ima sve predispozicije
da ju
zaboravimo
prije nego se sama pohrani
u dugoročno pamćenje.
Ali vjerujem da…
…sjećat ćemo se.
Jednom,
nekada,
kad zazvoni budućnost
i na danas se osvrnemo
kao na neko davno pretkazanje,
kao na jučer;
sjetit ćemo se
koliko je lijepo bilo
imati tisuću lica,
fiktivne ljubavnike,
nacrtane suze ispod očiju.
Nismo imali vremena hodati slomljenih srca.
Naša će potomstva
koračati
poput velikih
tabula rasa
jer ćemo se u jednom trenutku napraviti
glupi,
poreći sve svoje strasti
iz ove mladosti.
Odglumit ćemo moral,
kao što svi to čine.
Sada je važno
znati koliko su prekrasno istinite
sve naše obmane.
Uvjerenja, principi, želje –
sve na što ćemo potpisati
svoja umjetnička imena
prije nego ih se zauvijek odreknemo.
Nije važno,
kažem ti,
je li mrlja od rajčice
ili
mrlja od krvi.
Nije važno za pjesmu
u našim otkucajima
hoćemo li ikada smjeti naglas reći
što smo bili
jednom kada smo bili.
Mi ćemo znati.
Možda se jednom,
ubijeni sretnemo
u dalekom gradu,
držeći za ruke nekoga tko nas nikada nije upoznao
u ovim neonskim trenucima
i poželimo se vratiti,
odjahati u zoru, u mladost,
u vječnu igru,
kladeći se
na sebe
kao najslabije karike lanca koji se raspada;
kladeći se na sebe
jer ćemo znati
da smo jednom,
dok smo još bili dovoljno djeca,
prevarili stvarnost
svojim krinkama.
Anđeoska dogma
Nemaju sva božanska bića
krila koja se lome
u zvuku
lamatajući na ponoćnoj prašini,
gračući, sikćući, škrgutajući, cijučući,…
Eros
ponekad nosi samo
masku za disanje.
21. stoljeće
ubilo je potrebu
za romantikom.
Ali…
Nije li zapravo romantična
ova igra prikaza
u kojoj smo si dodijelili
doživotna počasna članstva?
Plešemo,
mogli bismo i pjevati da želimo,
lijepi
i zavodljivi
poput mirisne pjene u kadi
kada stružemo
vesele misli sa svojih tjemena.
Znači li da smo se voljeli nekoliko sekundi
onako kako to bude u nekim teškim filmovima
nakon prevara i ubojstava
kada se otkrije da
kći zapravo biva majkom sama sebi
i zaljubljena je u brata,
ali spremna se boriti za tu ljubav
jer će dobiti dijete?
Ovo je zapravo jednostavno
sasvim.
Mi smo demoni
vesele Gomore.
Najgora vijest koju nosimo je
da nijedan alias
ne traje do kraja vječnosti
puta dva
i
natrag.
Lijepo je patrolirati,
šareno i morbidno presretno,
spram strašljivih zakržljalih pogleda
koji su nas, evo, brojim,
upravo milijunti puta osudili.
Šarena patrola
Mi,
koliko nas ima?
Tko spada
u to „mi“?
Jedan,
dva,
petnaest,
tisuću,
milijardu,…
Nebrojeno.
Duše mladih prokletih veseljaka
opijene što se gubimo
i ne znajući se predajemo
osjetu
koji će stranci opisati kao
grijeh.
No,
savjest nas ne svrbi,
superego ne zadrhti kada nam zafali sna.
Nismo pravednici,
ali, Sokrate, i mi znamo da
ništa ne znamo.
I nekako… nije toliko važno.
Američki san
Pružaš mi dlanove
kao da znaš
da ne mogu sama posegnuti
i dohvatiti.
Ne mogu bez malog guranja,
blage sile
koja će nadjačati gravitaciju
i osigurati
uzlijetanje na žicu koja se ne vidi,
a za koju znamo da je prisutna.
Možeš me nagovoriti.
Pristajem na sve i svašta
samo ako ćemo se smijati,
ako ćemo
sići s margine
i javno obznaniti da smo odlučili
postati
luđaci.
Pristajem na igru,
na možda presavršen
(ah, pleonazam)
scenarij
u kojemu postajemo
sve što smo oduvijek željeli postati.
Primadona i maska u smokingu;
ti i ja,
ja i ti
lutamo svemirom
do samog ruba,
do bijelog šava
na finoj mekoj tkanini.
Ne znaš koji okus sladoleda volim,
ali ima vremena – sve stigneš naučiti
prije nego krenemo.
Slobodni poput
dvaju slavuja,
lastavica,
rode smo koje se svjesno izlažu riziku
povratka u srušena gnijezda.
Život je kazalište,
zar ne?
Reci da je.
Znam da je.
Dvije bijele košulje
Otpor – sasvim uzaludan
jer naoružali smo se,
čitav arsenal
grohota
i
bogohuljenja.
Tu su noć pale
najpretvornije od zlokobnih vještica
i njihovi sparing-partneri
s kojima su se valjale u parteru.
Znoj probija prvi sloj,
onako hladan,
grije svojom vlagom i aromom
čim dosegne sobnu temperaturu.
Malo se naježim kada se vratim tamo
jer želim ostati u toj dimenziji.
Nisu li nas svi zavoljeli
dok smo delirično bacakali tjelesa
po toj spalionici mesa,
krematorij entuzijazma – goriš jer drugačije ne možeš,
ne u tim okolnostima?!
Nikada nismo osjetili niti jedno zrno
kajanja.
Niti jednu kap
žaljenja.
Osigurali smo se vječnošću trenutka
i eventualnim flashbackom
baš u tu sferu
jednom,
dok nekada budemo
igrali uloge
u spektaklu časti.
O ovome će pričati
djeca djece naše djece;
ostajemo marginalizirani zauvijek
kao urbana legenda koja ne jenjava.
Ja više gola nego pokrivena.
Ti izgubljen u slojevima parade.
Žaliti bi bilo isto što
nasmijati se kada budemo umirali.
Čarobni štapić
Ja… Gibam se na struji vjetra.
Hladnoća bježi skrivajući se
ispod nule
kao da su sami bogovi
postavili toteme
duž čitavoga grada
ne bi li posisali svaku indikaciju topline,
ljudskosti.
Objasni mi, ali tiho, da ne čuju,
zašto ono drhtimo
zahvaćeni ovom hladnoćom…?
Ja… Sanjala sam te noćas
u brojnim prostorijama
niskih stropova.
Mravi su nas izjedali,
ali tako da se činilo da nas škakljaju,
a mi… Smijali smo se radosni.
Onda, putovao si. Ne znam kamo,
ali oprostila sam se tisućama puta od tebe.
Nijednom nisi otišao.
Smijem ti se.
Ne rugam se,
itekako razumijem
potrebu da se izgubiš odavde.
Samo me veseli istina
da nisam ostala jedina
koja se još uvijek koprca,
okreće leđa smiraju
i odlučuje lutati.
Ti…Čudesno si miran unutar svih ovih nemira:
imponira ti stanje uzurpiranosti.
Možda je jedino moguće
isplivati na površinu
tek kako bismo se izborili za dah kada poplavimo
i ponovno se baciti
u nemilost ove prešutne revolucije.
Vrijeme je za promjene,
vidi se Mjesec u dvoboju sa vodenom parom
koja je zaposjela rijeku.
Ne tako davno,
ovdje su se na leđa bacala trupla.
Taj grob
presvučen je finom koprenom,
gust neproziran veo boje gnušanja
oduzeo nas je.
Začarala sam te,
pošpricala čarobnom mantrom.
Sada si upleten u svjetlo lasera;
šuti
i pleši!
Vila nad truplom
Poželjela te dodirnuti
i osjetiti fiktivnu hladnoću
fiktivnog rigor mortisa.
Nikada još nije
poljubila obraze grča.
Njezin si antipod:
toliko je živa da zamire,
a ti toliko pokojan da cvateš u živosti.
Opozicija poput krika novorođenčeta,
samo je važno ispravno režirati šok,
biti još jednom kreativan,
prepustiti se igri sa svojom
recipročnom refleksijom.
Ona se boji,
ipak nedovoljno da ubjegne –
da joj sada predložiš
ušla bi s tobom bez razmišljanja
u ratnu kuhinju.
Budi jako glasan,
smiješ biti neartikuliran i nebitan
kao zapravo sve što se odvilo noćas
na balu brojnih ljepotica i neznatnih zvijeri.
Pristani biti mrtav večeras
da ti se obraduje jednoga dana
kada se budete rukovali
u živosti topline daha.
Stvarnost, iako lijepa u teoriji,
ponekad je suha više od izdaha.
Glumci
Jet–set.
Nije bitno postati
univerzalno poznat.
Biti važan
unutar uzajamnosti
uzimanja – davanja
predaje – podčinjavanja,
mnogo relevantnije od naslova u tisku.
Plešimo,
pjevajmo,
iznesimo role transvestita i prostitutke
do maksimuma vlastitih osobnosti:
potezat ćemo neko žestoko piće iz škanicle
kao da se igramo gospodina i dame,
odlučno i prebitno -
kao da će nam netko amputirati kažiprste
ako zakažemo.
Prilagodba našoj malobrojnoj, probranoj publici;
reći ćemo im da sjednu
na neudobne spužve
razasute po podovima
i uživaju u performansu preglumljavanja.
Našminkat ćemo se
kao da smo porculanski.
Danas ćemo iznijeti priču
o sijamskom bratstvu:
uplest ćemo se kosama
jedno u drugo
združujući dlanove poput vezica,
zalijepit ćemo mozgove.
Takvo što je do sada neviđeno.
Igraj se sa mnom,
vidiš da sam gladna
projekcije nadrealnosti
u sferu totalitarizma ovoga što jest.
A nikada ništa nije manje bilo ono što jest,
ma koliko se klanjali empiriji.
U vremenu poput Danas, ovom,
kada slava postaje
tek sinonim za prepoznatljivost,
odlučimo se napraviti glupima i postanimo nevažni.
Svjetski putnici
Jašemo posljednjim molekulama životnosti,
jašemo fantastičnom kataklizmičkom scenografijom
nebeske zime,
iako, nadohvat smo Sunca.
Mrmljanje ima
previše poznat prizvuk.
Mi smo ga takvim učinili,
mi sa svojim htjenjima
ne znajući gdje bismo se točno okrenuli
i pogledali popis maštanja.
Kao mali propeleri
skrenuli smo u svemiru,
vrtimo se oko svojih osi,
svakim pogledom sve više šireći kapke,
izbacujući zjenice
spram čuđenja i oduševljenja.
Kada smo lutalice,
postojanje odjednom znatno dobiva na težini,
značaj nostalgije i sjećanja
postaje sasvim drugačiji,
sasvim nov
i sasvim naš.
S ove visine, čini mi se,
svijet izgleda toliko neznatno,
maleno, nevažno.
Bezbrojne sjene horizonata
svode se na puke statističke podatke,
sasvim izbrojive reljefne značajke
sa pikometarski preciznim
koordinatnim determinantama.
Pretvorili se u zvijezde
i sjajimo, zvonimo, pomalo vibriramo
suzvučeći.
Ne želimo sići,
java je predosadna
čak i nasuprot najdosadnijega sna u kojemu samo stojimo i budemo,
stojimo i budemo,…
Kraljevi noćnoga neba-
igrajmo se malo toga.
Jadikovka iz dijaspore
Što ako poželimo vrisnuti
još tijekom prvog odbrojavanja
vremenske razlike?
Neadaptirani, samotni u paru,
pogledamo se duboko u oči
gubeći se jedno u drugome kao u beskrajnim oceanskim prostranstvima
i zaplačemo bijesno,
najglasnije.
Jet-lag:
niskotlakašici nije dobro kada slijećemo,
klonut ću licem u tvoje krilo.
Pomislit ću na majčino lice,
a tebe redoživjeti kroz surogatstvo.
Bit će u redu
kada priljubimo stopala za tlo.
Mi,
stranci voljni zaboraviti vlastite morfološke strukture po danu,
noćima ćemo potajno puštati očnjake
lamatajući čudnim, zabranjenim jezicima
ispod pokrivača obasjani svjetlošću tipaka na mobitelu.
***
Što ako ne odemo
i osvrnemo se jednoga dana,
kada više ne budemo imali vremena,
osvrnemo se i vrisnemo toliko glasno
da će sve kapilare u našim očima popucati?
Tempus fugit.
Azriel
Svijetli se kopča na remenu
koji klizi preko gležnja
sintetizirajući ga s muskulaturom potkoljenice
mačka
(čisto dramatičnosti radi, recimo da je imao čizme).
Nesuvislo prede,
poj ranjenoga laneta –
gotovo sam ga ubila
kad sam skrenula s puta
pokušavajući promijeniti molsko u dur.
Apstrahirano do posljednjih točaka,
on i ja – Chagall nasuprot Majakovskog –
skupa upiremo prstima u smijeh
i skačemo stotinama tisuća metara u visinu,
razgraničavajući okvire ove dimenzije.
Ovo mrmljanje smisao dobiva
u vlastitom besmislu.
Balončići daha izviru iz vode,
a leševi su proplivali
i sada se bore za kisik –
nevjerojatno, ali njihove oči se smiju,
krvožedne i razvodnjene smiju se.
Ne iz STRASTI, ni iz LJUBAVI,
ni iz POŽUDE, ne…
…poljubila bih ga
samo da prožvačem ekstatičnu jeku
koja obuzima
ispod svjetala koja nas stavljaju
u ritam usporavanja.
Vrisci imaju sasvim specifičan okus
kada dotaknu pupoljke
do te mjere
da nam se nozdrve nakostriješe
i počnemo nalikovati
veprovima čija su usta začepljena jabukama,
uredno posloženi
na svilene rupce stola
ispred gostiju.
Mačak prede
i mazno se provlači pod moje lopatice
linjajući se
samo da ostane na mojim porama i kada okrenem leđa,
kada promijenim kanal
bojom očiju.
Kraljevstvo monogamije
Trenuci slabosti sluga su
dokaza o čovječnosti.
Više ne postoji nešto u što ne vjerujem
kao ni apsolutnost neke pojave kojoj ću se pokloniti.
Sve u što nisam vjerovala,
sve što sam percipirala kao nepostojeće,
sve što se nije smjelo dogoditi –
sve je bilo.
Vjerovanja, ispostavila su se redundantna,
nisam ni morala čuti za to,
a već se zbilo:
transfer legende u činjenicu.
Događaji, sve crne kronike,
zastale su u treptaju senzacije oholosti i dekonstrukciji strasti,
a svi su pričali o meni kao da je znatno postignuće
dospjeti u kuloare,
čuti svoje ime
i okrenuti se u gužvi dok svi u tebe upiru prstom.
Na kraju jedini odani ostaju dobro i zlo
podrivajući vlastitu opreku,
ljubeći se srazovima svakodnevno.
Naslikaj me
Odlučila sam postati vječna
i zalediti se unutar tvojih šarenica:
portretirana dama, nazovimo me Dorian Gray
jer zatočit ću starost
i brazde na licu koje će nalikovati suhoj zemlji,
to i mnogo više,
unutar tvojih živaca pogleda.
Zato se nikada nećemo gledati direktno u oči.
Najavi mi kada misliš uprijeti glavom u moju
da se igramo skrivača;
pogledam u pod
da sakrijem svoju slabost,
malaksalost,
nemogućnost da ti uzvratim hitac.
Usluga uvijek dolazi pod cijenu protuusluge
koliko god mi to poricali.
Ružičasta ptičurina
Velebno prikazanje,
govorim ti da mi upravo to treba,
to nešto čemu ne vidim svrhu,
ali unatoč tomu
zaljubljujem se
u svaku liniju
te pojave,
statue ništavnosti.
Poskliznut ću se, zasigurno,
na led
ili
nekakvu sićušnu grančicu
u previsokim cipelama
kada budem s njom
oči u oči.
Ti ćeš se smijati.
Nakon nekoliko minuta
smijat ću se i ja.
Svi ćemo se smijati
izbjegavajući
nadobudne i dugačke riječi
koje samo guše
i strašne su
i uvertira su u
pleonastički preludij
u kojemu sve gradacije
zvuče jednolično,
a svaki je zvuk precizno mjerljiva trajanja.
Sada ću prestati.
Tvoje azijsko dijete
Nestvarno,
ali takvi smo i mi.
Dimenzija NAS u virtualnoj kartografiji
toliko narušava
sinkronijsko odvijanje zbližavanja.
Mislim,
morat ćeš se odreći
tih nekih bizarnih nagona
ili ih barem usmjeriti
negdje, nešto malo bliže meni.
Što si danas odlučio biti,
skladatelju
na platnu i papiru?
Što sam ja danas
u našem svijetu?
I… Jesam li danas u njemu uopće?
Mogu,
postat ću ti majka
i danas te timariti
istovremeno te hraneći mrvicama s poda.
Ti, češljaj me
kao da se spotičem o svoje kosu,
a prameni se spontano isprepliću
poput rijeke meda od kadulje
i ispunjavaju mrlje na zidu
svojim tihim smirajem.
Mislim da bih te mogla
VOLJETI,
zato ostanimo na ovoj relaciji,
divimo se uzajamnim savršenstvima
dok ne počnu jenjavati.
A kada utihnemo…
Taj ćemo most prijeći
kada dođemo do njega.
Do tada,
igrajmo se ljubljenja,
budimo MI još malo,
budimo upravo ono što nikada nismo ni bili.
Kada me budeš VOLIO,
shvatit ćeš i sam,
bolje je da nestaneš.
Izvan statusa
Plastična ljubavi,
tiho strepim u međuprostoru
gdje vjetrovi skidaju kapute pred vratima
i satiru strujanja, stoje nepomično-
stellae lahora blistaju
kroz gumirana okna prozora.
Pomišljam kako ih želim pojesti.
Kada dođeš,
ja želim spavati do radijatora.
Ne volim spavati u toplim sobama,
ali mislim da to želim, voljna sam poželjeti
samo da budemo novi.
Špijuniram te.
Popela sam se na nakupinu električnih trzaja
i skrila se namazana živim blatom.
Srdžbu mi boginjo pjevaj,
Ahileja, Peleju sina…
Kako misliš da te naučim izrecitirati
ako ne mogu vidjeti tvoju donju amplitudu,
nadiviti se svakoj slabosti?
Ili dostatnost nije nužno ograničena
sveobuhvatnim katalogom korpus?
Možda je dovoljno
samo ovo što znam.
Upravo dovoljna količina za treptaj
koji ostaje još duuuugo
sjati u očnom živcu
dok te toliko ne iziritira da si ruješ pod kapcima,
a zapravo si čitavo vrijeme gluh.
Homofobija
A sve ono teško,
mučno,
i tako dalje…,
neka rješavaju drugi problemi.
Jedan će starac pročitati ciklus vjerskih pjesama,
pjesmica o
(ne može se čovjek ne nasmijati)
karanju zločeste djece.
Reći će da pobjegnemo
od estetske vrijednosti.
Puni smo koještarija, praznog hoda – lera,
ali puni unutrašnje logike.
Ne traži se danas ljubav i metafora.
Nađimo mu logiku –
kao, za igru, pravimo se da razumijemo premise
i kada povučemo liniju
saznat ćemo sud,
vrhunac,
klimaks procesa.
Velarni okluzivi – ako budeš šutio,
nitko neće znati da ne znaš što je to.
Ah, da,
u ovoj sam haljini bila
kada smo prvi puta pričali
o tome.
Reci, s kim i kako
Jesmo li stigli?
Je li ono što svjetluca i čini se sve bližim?
Je li ono naše to?
Je li ono naše to za koje smo se odlučili poletjeti?
Tko se od nas prvi spusti
čekati će ono drugo.
Obećajmo si to sada,
sinkronizirajmo satove,
krećemo na tri.
Nel mezzo del cammin di nostra vita,
levitiramo iznad atmosfere
(nešto je hladnije nego bi čovjek rekao kada gleda odozdo).
Povjetarac nepomičnosti
drži nas
sljubljene kao da smo se rodili
čvrsto davljeni do plavetnila
vlastitim pupčanim vrpcama.
Čudno,
upravo sam se zapitala
kako bi pristajao
crvenilu moga namještaja
držeći žutu šalicu na dlanu.
Mala ventura, skočit ću na tebe tolikom silinom
da će žudnja za zelenim strastima
eksplodirati u tvojim kralješcima
i preplavit će te spokoj.
Poljubit ću te u ušnu resicu,
sjesti preko tvoga krila
i postati tvoja kći kroz minutu,
oslanjajući sunčane zrake na tvoje rame.
Koliko dugo moraš biti jak?
(Ili je pravo pitanje:
možeš li se pretvarati duže od mene?)
Fiktivni avion
Ts! Ta ts! Ts! Ts!
Trampolinske akrobacije,
uzletio i spustio se
i još
mnogo, mnogo puta.
Volim kada letiš,
onda i ja mogu letjeti.
Krila nisu obvezna.
Sutra me očekuje
STVARNOST.
Ne želim razmišljati
o tome.
Zašto ne bismo
lamatali rukama
i
natapirali kose
da nalikuju ticalima?
Mislim da ću danas ipak
ponijeti krila.
Previše sam si lijepa kada letim
da bih sada razmišljala o spuštanju na zemlju.
Fijuuu… uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu...
Kada letim ispod tebe
izgledaš kao svemirski brod.
Vidim tvoje zatvorene oči
kako se smiju.
Kap znoja iz tvoje kose
upala mi je u trepavicu
i razmrljala maskaru,
nevješt smokey eyes se pokvario.
Sad plačem od smijeha.
Tako se igrajmo.
Tako se igrajmo
dok ne smislimo nešto bolje.
- 00:01 -